Slava i vječni pokoj Josipu i svim mojim prijateljima časnicima, dočasnicima i vojnicima koji nisu imali toliko sreće kao moja malenkost i ostavili svoje živote na ratištima od istočne Slavonije do DU primorja, Bos.Posavine, Kupresa, Livna, Glamoča i Mrkonjič-Grada,, jer su vjerovali da se bore za Hrvatsku kakva ona sada nije, za Hrvatsku u kojoj će od svog rada moči normalno živjeti ne samo uhljebi, tajkuni i političari (koji odlično žive od nerada, laganja i krađe). . Oni, hrvatski vojnici, dočasnici i časnici su za takvu Hrvatsku su za takvu Hrvatsku bili spremni dati svoju krv, živote i zdravlje, i stvarno ne znam da li im tamo u boljem svijetu vječni mir, remeti neosporna činjenica da novije genracije Hrvata, koje su u vrijeme Domovinskog Rata djeca bile i rođene poslije, za bolju Hrvatsku koja ide naprijed u bolju budučnost a ne polako ili ubrzano (kako kome volja) tone u propast i izumiranje, nisu spremni proliti ni kap znoja (u masovnim prosvjedima, mislim), a kamoli ostalog, jer htjeli mi to sebi priznati ili ne, samo izbori su odavno već prestali biti jedini naćin spasa Hrvatske od gospodarske, socijalne i demografske katastrofe.