I bilo nam je bolje. Sjećam se kako sam se s momkom dogovarala pet dana unaprijed gdje i kad ćemo se naći. A ako bi ga slučajno trebala nazvati, to je bila muka isusova. Zovi kućni, pa mu se mater javi, a mene sram, što ću reći, kako ću...? Muzika..čekali smo ponoć da gledamo Metal maniju, pa kad smo napokon dobili video, ja i brat smo skupljali novce za kazete, pa bi on snimao a kasnije smo gledali. Snimanje muzike na radiu...svaka pjesma je bila bez početka jer dok staviš kazetu, stisneš snimanje... Skupljali smo novce za original kazete, čuvali ih ko oči u glavi. Družili smo se sto puta više nego mladi danas, nije nas bilo briga što tko nosi, slike su stajale u obiteljskim albumima a ne na uvid čitavom svijeti. A a dobra slika je bila ako nisi imao zatvorene oči na njima i ako nije mutna. Kupovina je bila jednostavna jer si birao izneđu pet ipo vrsta patika, traperica ili trenerke. A bili smo sretniji.