Ksenija Jukčić, nakon prometne nesreće prije 23 godine završila je u invalidskim kolicima. No pravi je dokaz da vam ljubav prema životu i radost ništa ne može oduzeti
FRIZERKA KSENIJA:
I nakon 23 godine u invalidskim kolicima, za nju nema predaje
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: On je tata godine: Nepokretnoj kćerki kolica pretvorio u kočiju
Sutra, 4. lipnja, bit će 23 godine da sam doživjela prometnu nesreću, u kojoj sam izgubila supruga i sestru i ostala u invalidskim kolicima. Nemam sjećanja na sam taj događaj, no to ne možete zaboraviti. Jedino što čovjek može je naučiti živjeti s tim i živjeti najbolje što može, bez predaje, kaže frizerka Ksenija Jukčić iz salona Nena u centru Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO: Frizerka Ksenija šiša od 12. godine
Pokretanje videa...
01:39
Bez imalo krzmanja, ta optimistična, duhovita i iznimno vedra žena kaže kako je u životu imala i puno sreće, jer je i prije nesreće radila posao koji obožava još od djetinjstva, kada je kao 12-godišnjakinja dolazila u salon kod mame, pa su ljubav i strast kojom se posvećuje svima koji uđu u njen salon, pomogli da prebrodi sve što je morala, uz neizmjernu podršku obitelji i prijatelja.
- Kako sam nakon nesreće ostala sama s kćeri od osam i sinom od tri godine, velika je sreća bila to što sam imala roditelje koji su mi mogli pomoći u brizi o njima, posebno tijekom prve dvije godine, dok sam bila u Varaždinskim toplicama, potpuno posvećena rehabilitaciji. Puno su pomogli i moji svekar i svekrva te brojna suprugova obitelj. Tako sam, uz ono na što sam imala pravo po HZZO-u, sama plaćala dodatne vježbe i odlazila na bazen pune dvije godine, kako bih si jednog dana mogla reći da sam dala sve od sebe da se oporavim najbolje što mogu, priča.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
08:20
Te dvije godine u toplicama bile su joj i veliki poticaj za to da ne posustane, dodaje. Naime, osvijestila je da je njena dijagnoza nešto 'lakša' od one s kojom su se mnogi tamo nosili, jer nema loma kralježnice, nego infarkt leđne moždine. To znači da osjeća donji dio tijela, da se može pomaknuti.
- Imala sam i savršene fizioterapeute, divne ljude koji ne daju da posustanete na loš dan. Bilo je to vrijeme kad je u Toplicama bilo i dosta mladih iz Domovinskog rata. Kako je i moj suprug bio u ratu, bili su izuzetno susretljivi prema meni i pomagali mi. Bilo je i 17-godišnjaka koji su bili paralizirani od vrata nadolje, roditelja s malom djecom u kolicima, koja još nisu ni krenuli u život, pa sam bila zahvalna na tome što se meni to dogodilo kao formiranoj osobi koja je već prošla nešto u životu, priča Ksenija.
Zato je, kaže, imala veliku potrebu pomagati onima kojima je to potrebno, od toga da im doda vode, pomogne nahraniti ih, bodriti, pa do toga da je na kraju sve u Toplicama šišala i frizirala.
- I oni su meni neizmjerno puno pomogli da se naučim nositi sa svakodnevicom. Na primjer, dečki iz HVO-a tad su me poveli sa sobom na koncert i zapravo naučili kako iz invalidskih kolica ući u automobil, te kasnije izaći. Jedna je stvar kad idete negdje s osobom bez invaliditeta koja vam pomaže, a posve druga kad je s vama troje invalida u kolicima, ili kad sami morate ući u automobil, pojašnjava.
Još u to vrijeme naučilo je, kaže, da osoba s invaliditetom ne može bez tuđe pomoći, pa se kasnije uključila u rad Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara (HUPT), kako bi pomagala ljudima koji ostanu u kolicima. Odnedavno, kroz program koji provodi HUPT i sama je ostvarila pravo na pomoć asistenta u svakodnevnim aktivnostima.
POGLEDAJTE MOJU PRIČU:
- I osobi bez invaliditeta ponekad nije lako oprati zavjese, očistiti stan, obaviti nabavku ili skuhati, uz posao, a meni pogotovo, pa mi je takva pomoć dobrodošla. Većinu toga mogu i radim samostalno i uživam u tome, no treba poticati invalide da budu svjesni toga da im pomoć treba i da se ne ustručavaju zatražiti je – priča Ksenija.
Dodaje kako je uvijek u životu imala puno ljudi na koje se može osloniti. Tako su njeni prijatelji još dok je bila u toplicama osmislili i izradili poseban povišeni stolac, da bi se mogla vratiti poslu. Kad treba šišati ili frizirati, Ksenija zamoli Anu, kolegicu u salonu, da ga postavi iza klijentice i spretno se prebaci u njega. Vrlo brzo navikla se raditi bez problema, tako da okreće klijenta ili klijenticu u stolcu, da bi mogla doći do kose sa svih strana.
- Tu je i moja Biba, s kojom radim u istom salonu od djetinjstva, koja je puno više od kolegice, pa i prijateljice. Mi smo već odavno obitelj, s obzirom na sve što smo prošle zajedno, dodaje. I mnoge mušterije koje su dolazile u salon još dok je radila mama, nastavile su kasnije dolaziti k njoj, a mnogi su ostali vjerni i nakon nesreće, priča.
Tako smo i mi imali prilike čuti priču o tome kako je Ksenija jednom 'spašavala stvar' kad je mladi rocker, farbajući se u crno u kućnoj radinosti, dobio boju crvenog vina, jer je boja koju je predugo držao na glavi promijenila pigment kose. Ili kako je jednu dugogodišnju klijenticu nagovorila na kratke šiške. 'Jednom i nikad više', kaže gospođa uz smijeh, dok Ksenija znalački miješa boju za kosu i spretno se sprema za šišanje.
- Uvijek sam bila otvorena i brbljava i rado se družim s ljudima, pa se to, valjda, i vraća. Imam i predivne susjede u mojoj Sigečici, gdje stanujem, kao i u tu Berislavićevoj, oko salona – priča. Usput doznajemo i da nikad nije dozvolila da joj invalidska kolica ubiju avanturistički duh: Voli tenis u kolicima i dobro joj ide, dva puta tjedno odlazi na trening aqua aerobica te jako rado putuje. Glavni poticaj za to su joj bili kćer, s kojom je putovala na koncerte, te sin, s kojim je putovala na utakmice hokeja po Europi, dok je trenirao taj sport.
- Mnogo puta sam sa kćeri sjela u automobil i zaputila se na koncert. Sjećam se puta u Austriju, zapao je snijeg, pa nismo ni bile sigurne da će ceste biti očišćene i da ćemo stići na vrijeme. No, imale smo sve što nam treba i novca za noćenje, ako bude potrebno i baš uživale, prisjeća se Ksenija.
Ističe kako je jednom bila i na panoramskom letu avionom, za koji joj je obiteljska liječnica morala dati posebnu dozvolu. Neostvarena želja joj je još samo skok s padobranom, kaže dok s velikim ponosom vadi album s fotografijama kćerina vjenčanja i pokazuje fotografiju svatova u niskopodnom autobusu ZET-a, u kojem je ona, mladenkina majka, s glazbom vodila pjesmu.
- Moja djeca su moj najveći ponos. Kći je arhitektica, smjer dizajna, a sin je na tehničkom fakultetu i presretna sam jer osjećam da sam im uspjela prenijeti moju ljubav prema životu i radost koju osjećam – zaključuje Ksenija svoju priču o velikim pobjedama.
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: Nemam nogu, ali ne odustajem, želim se popeti na Kilimanjaro
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
