Neki znaju tvrditi "Imam dobar posao - ništa ne radim", a drugi, koji istinski uživaju u onome što rade, poput obrtnika i kovača Dragana Žamboka, reći će upravo suprotno, nešto poput: "Imam dobar posao - radim cijeli dan kao mazga". Tako su otprilike nekad govorili Draganov otac i djed, a sad su tog mišljenja čak i njegovi sinovi Ivan i Marko, koji su preuzeli kovačnicu i posao nedavno, kad je njihov otac otišao u mirovinu - zapravo u penziju, kako nas ovaj simpatični obrtnik upozorava, jer do mirovine ima još sigurno 20 godina. 

- U mirovinu čovjek ide mirovati, je li tako? A ja sam daleko od mirovanja, pa radije kažem da sam u penziji. Teško mi je odložiti čekić, zato i sad svaki dan provodim u radionici te mi je i dalje nakon tri dana godišnjeg odmora dosta odmaranja! Meni je zapravo rad odmor - s osmijehom nam kaže Dragan Žambok, za kojeg je rad jedna od najvećih vrijednosti u životu.

Prirodan slijed događanja

Svi ostali vrlo vjerojatno s čuđenjem i divljenjem gledaju na dugotrajnost poslovanja ove radionice, no Draganu je sasvim normalno da se taj posao prenosio s generacije na generaciju - i to punih 120 godina! Bio je to, prema njegovim riječima, normalan i prirodan slijed događanja.

- Djed je 1903. godine otvorio radionicu i počeo se baviti kovačkim poslom. Naslijedio ga je moj otac, pa poslije ja, a nakon toga moji sinovi. U našoj obitelji u radionici si od kada se rodiš - umjesto dude dobiješ čekić! Ovdje sam dočekao 63. godinu i za sve to vrijeme nisam izašao iz radionice - ističe nam naš sugovornik, koji svakog dana odlazi na spavanje u 20 sati, ustaje u četiri i gotovo cijeli dan provede s čekićem u ruci. A kad navečer ponovno legne u krevet, drago mu je što može zaklopiti oči i pomisliti "danas sam nešto stvorio".

Još mu je draže kad to što je stvorio vlastitim rukama može pokazati svojim unucima - novoj generaciji Žamboka, koju tek treba motivirati da uđu u ovaj posao, stariji od stotinu godina.

- Napravio sam kroz radni vijek oko 4800 objekata. Zbog toga, kad sad sa svojih osmero unučadi šećem cestom, uvijek im pokazujem i govorim: 'Ovo je dida radio’, ‘Ono je dida radio’... Spomenici su to koji će ostati i kad mene više ne bude i koji će onda govoriti sami za sebe. Želim ipak sada, dok sam još tu, naučiti unuke da će stvaranjem uvijek dobivati neku zadovoljštinu i da ne moraju bježati od toga - ističe Dragan.

Više ovakvog sadržaja pročitajte u specijalu Kvaka24.

'Važnija mi je dugotrajnost od uspjeha'

Osim svojih unuka, naš sugovornik već godinama podučava druge osnovnoškolce iz rodnoga kraja. Kroz interaktivnu nastavu cilj mu je oživiti i približiti kovački zanat novim generacijama.

- Još to radim, a sve je počelo kad smo prije deset godina napravili četiri pokretne radionice: lončar, remenar, kovač i opančar. Od tada idemo po osnovnim školama i pokazujemo djeci od prvog do četvrtog razreda da se i rukama može nešto napraviti - govori nam.

Iako su stari zanati, poput kovačkoga, već pomalo zaboravljeni, Dragan smatra da ipak ima budućnosti u njima. I to ne samo u zanatima nego i u obrtništvu, kojem, kako nam on kaže, nije baš pretjerano sklona populacija s visokom naobrazbom. Dakle, očuvanje obrta nije samo stvar kulturne baštine nego i obrtništva.

- Od posla se uvijek moglo živjeti. Važno je samo da se kao zanatlije i obrtnici uvijek prilagođavamo vremenu u kojem se nalazimo. Jer prilagodba vremenu, uz određeno znanje, rad i upornost, recept su za dugotrajnost. Ne za uspjeh nego za dugotrajnost - tvrdi Dragan, koji, primjerice, više ne izrađuje potkove i sjekire nego se prilagodio današnjem tržištu te danas kreira i rekonstruira kovane ograde, pravi dijelove za plinske turbine i slično.

Način života, a ne ekonomski interes

Kako se na kraju našeg razgovora prisjeća, Dragan je čak svojedobno upisao fakultet, ali nije prošlo mnogo vremena prije nego što se vratio u svoju Ruščicu i uzeo čekić u ruke. 

- Rad u kovačkoj radionici za mene nikad nije bio samo ekonomski interes nego način života - ističe i pokazuje nam pritom monografiju o 120 godina kovačkog obrta Žambok u Ruščici "Rad, upornost, znanje", koju je izdao krajem svibnja ove godine.

Nadahnjujuća je to priča o kovačkoj radionici Žambok, o Draganovoj obitelji, ali i o osobnoj borbi za očuvanje starih zanata i šokačke tradicije. Ideja knjige je, kako nam kaže naš sugovornik, istaknuti važnost rada i znanja te inspirirati druge da se odluče krenuti putem sličnim njegovu. 

A koliko je Dragan predan svojem radu, prepoznala je i struka. Hrvatska obrtnička komora ove mu je godine za dugogodišnji uspješan rad i izniman doprinos razvoju hrvatskog obrtništva dodijelila svoje najviše priznanje - Statuu Zlatne ruke s poveljom.

- S obzirom na to da su me izabrali među više od 100.000 obrtnika, koliko ih je trenutno aktivno u Hrvatskoj, stvarno mi je velika čast primiti ovo priznanje. Zlatne ruke točka su na i cijelog života, Oscar u obrtništvu, nema većega od toga. Ali od ove nagrade ipak mi je važnije to da moja djeca i unuci imaju zlatne ruke i da nastave ono što je moj djed počeo prije 120 godina - kaže za kraj Dragan.