S jedne strane, sindikati upozoravaju na socijalno beznađe. S druge, Karamarko na skupovima proganja četnike i udbaše. Zajedno to čini veoma opasnu mješavinu.
Izlaze u prosvjede protiv Zakona o radu. Prijete općim štrajkom. Solidariziraju se s onima koji dvije godine ne primaju plaću, apeliraju na zaštitu onih koji sve teže žive od svog rada. Govore o nezaposlenosti, socijalnom beznađu, nesposobnoj Vladi.
Pozivaju na prijevremene izbore.
U isto vrijeme, šef HDZ-a, vođa oporbe i potencijalni premijer Tomislav Karamarko na stranačkim skupovima drži zajapurene ideološke govore.
Priča o tome kako vodeći ljudi ove države "nikada tu državu nisu ni voljeli ni željeli". Osjeća da su se vratili "ona energija i emocije s početka devedesetih", da su "Bog i hrvatski narod ponovno uz HDZ".
Čuje "glasove onih 15.000 mrtvih prijatelja iz Domovinskog rata kako ih pitaju što su im dopustili da naprave od Hrvatske".
Govori o "četničkim vojvodama koji "neće pregledavati naše udžbenike", o "djeci iz komiteta" koja su "zauzela njihova mjesta", o "jugoslavenskim psima koji su diljem svijeta ubijali Hrvate samo zato što nedjeljom idu na misu".
Optužuje predsjednika države da "perfidno radi protiv interesa vlastitog naroda". Zahvaljuje publici što ga nadopunjuje povicima "svi znamo to đubre!".
A na uzvike "U Kevinu jamu s njima!" oduševljeno plješće, zajedno sa svojim stranačkim drugovima.
Weimarska klima
Na što nas podsjećaju ove dvije slike: sindikalni prosvjedi i Karamarkovi govori? Na Weimarsku republiku.
S jedne strane, rastu socijalno beznađe, nezaposlenost, nezadovoljstvo, radnički bunt. S druge strane, vođa desnice huška narod protiv četnika, udbaša, komunista, Jugoslavena, protiv "ubojica Hrvata".
Na nedavnom skupu u Omišu šef HDZ-a najmanje vremena posvetio je aktualnim problemima Hrvatske, Zakonu o radu, nezaposlenosti, padu životnog standarda, svemu onome zbog čega sindikati sada izlaze na ulice.
Umjesto toga, govorio je o "silovanju našeg mentalnog sklopa", o "silovanju našeg nacionalnog bića, o vremenu između 45. i 90. kad je "u kaljuži zvanoj Jugoslavija pobijeno na stotine tisuća Hrvata".
Falila mu je samo minhenska pivnica.
Četnici i udbaši
Karamarko nije nudio rješenja, osim bacanja u "Kevinu jamu". Nije detektirao probleme, osim "četnika i udbaša". Nije nudio izlazak iz krize, već samo simbolični izlazak iz Jugoslavije. Nije nudio pomoć radnicima i nezaposlenima, nego nacionalno ugroženim Hrvatima.
Tako govori čovjek koji želi preuzeti vlast.
Nema kod njega socijalne osjetljivosti, samo ideološke netrpeljivosti. Ne napada Vladu zbog pada životnog standarda, nego zbog "silovanja hrvatskog nacionalnog bića". Ne kritizira nesposobnog premijera i nekompetentnu Vladu, nego udara četnike, udbaše, komunjare.
Misli da to efektnije zvuči.
Holy i marihuana
Misli da je to njegovim biračima u ovom trenutku mnogo važnije. I dok se Milanovićevi ministri svakodnevno vade na nasljeđe HDZ-a, Karamarko se vadi na nasljeđe komunističke Jugoslavije.
A onda dođe Mirela Holy i propagira legalizaciju marihuane.
Karamarko se hvata ideologije, jer za stvarne probleme nema kapaciteta, a na prava pitanja nema odgovora.
Njegovo obigravanje nacionalističkim šibicama oko socijalne bačve baruta ne predstavlja samo opasnost za stabilnost hrvatskog društva i demokratskog poretka, da ne govorimo o mentalnom trovanju, zagađivanju političke scene i o izgubljenosti potencijalnog premijera, koji bi bio smiješan da nije jeziv.
Ono je opasno jer dodatno produbljuje socijalno beznađe.
