Legenda hrvatskoga javnog života preminula je prije osam godina, no duh neuništive žene još će dugo živjeti na ovim prostorima
PREMINULA NA DANAŠNJI DAN
Žuži Jelinek je 2 godine na putu do uspjeha jela jaja i šunku: 'Iz dna duše mrzim Pariz, grozno'
Cijenim novac jer sam potekla iz sirotinje. Ljudi govore da novac nije važan. To nije istina. Sirotinju nitko ne gleda, a bogati vrijede. To je velika sramota. Novac je jako važan, ali da ga zaradiš na pošten način. Svaki komad namještaja pošteno sam kupila. Nisam krala jer nisam imala gdje. Da sam imala priliku ukrasti, možda i bih, govorila mi je Žuži Jelinek 2014.
Dvije godine kasnije, 23. siječnja 2016., legenda hrvatskoga javnog života preminula je u 96. godini, no duh Žuži Jelinek, jasno je, još će dugo živjeti na ovim prostorima. Naša najživopisnija i najstrastvenija dizajnerica, kolumnistica i spisateljica u posljednjim danima života živjela je u prostranom stanu u centru Zagreba. Upravo time ispunila je obećanje samoj sebi.
Kao 12-godišnjakinja, koja je odrasla u siromašnoj židovskoj obitelji i trpjela poniženje, zaklela se da će imati uspješan život i karijeru, da za oskudicu nikad neće znati.
Život u Zagrebu bio je daleko od idile
Rodila se 1920. u Budimpešti, u obitelji Ferber, kao najmlađe dijete. Žužini roditelji, Izidor i Ruža Ferber, upoznali su se u Budimpešti gdje su pohađali specijaliziranu školu za gluhonijeme, a nakon Žužina rođenja odlučili su se preseliti u Zagreb, gdje je Žuži pohađala školu za krojačice.
Siromaštvo je tad, kazala je, lakše podnosila jer je bila mlada. Puno teže joj je padalo što se teta sramila svoga gluhonijemog brata, Žužina oca. Život u Zagrebu za njezinu je obitelj bio daleko od idile, posebno nakon uspostave NDH.
Zbog židovskog podrijetla jedan joj je brat stradao u logoru, drugu dvojicu strijeljale su ustaše, a roditelji su morali gledati pogubljenje svoje djece.
- Jedan od moje braće prije strijeljanja je skinuo sat i dao ga majci. Zamislite koju je bol doživjela ta žena - pričala je. Kad je saznala da će joj roditelji biti deportirani u zloglasni koncentracijski logor Jasenovac, tad 21-godišnja Žuži, u braku sa zagrebačkim zubarom dr. Erihom Jelinekom, otišla je do talijanskog časnika i s njim provela nekoliko noći.
- Baš me bilo briga što će ljudi reći. Dala bih i desnu ruku da spasim roditelje - kazala je Žuži na premijeri dokumentarca o svom životu. Do posljednjeg daha živjela je na Trgu bana Jelačića, u stanu sa sedam soba, punim antiknih komoda starijih od sto godina.
Kad se 1975. u njega uselila, u stanu je bilo 14 sustanara i podstanara. Sve ih je isplatila, nekima i kupila stan. Posebno mjesto među brojnim antikvitetima zauzimao je kip njezina psa Olafa kojeg je dala napraviti jer, tvrdila je, ljubimac joj je jedanput spasio život.
Skupila golemu kolekciju slika
- Vraćala sam se iz Ženeve i stala na odmorištu u Italiji. Pas je ostao u autu. Kad sam se vraćala, prilazio mi je neki mladić i i govorio da imam lijep auto. Preplašila sam se i požurila. On je gurnuo ruku kroz prozor. Valjda me htio uhvatiti za vrat, ali nije vidio psa. Olaf je zalajao i ugrizao ga za ruku, a mladić me preklinjao da kažem psu neka ga pusti. Potom je pobjegao glavom bez obzira. U znak zahvalnosti dala sam napraviti kip svom Olafu - pričala je Žuži.
Svaki put se raznježila kad je sjela za šivaću mašinu, staru više od sto godina, koju je naslijedila od majke. Nije se htjela odvojiti od nje jer ju je podsjećala na djetinjstvo i prve haljine koje je sašila. Obogatila se tako što je šivala dan i noć. Da nije zaradila novac, isticala je, ne bi mogla skupiti golemu kolekciju slika prestižnih umjetnika. Zidove su joj krasila slike Crnčića, Račića, Benčića. Jedan dio je kupila, a drugi dobila.
- Tijekom Drugoga svjetskog rata već sam imala svoj salon i jedna je prijateljica trebala haljinu. Rekla je da ženi sina, da želi biti lijepa, ali nema čime platiti. Ponudila mi je sliku. Rekla sam da ne mogu slikama platiti šnajderice, ona me preklinjala i ja sam popustila. Tako je počelo. Od svakog sam primila sliku ili što god su mi nudili. Tako sam stvorila krasnu kolekciju. Ne znam koliko slika imam - govorila je.
Žuži nije voljela Pariz
Sa samo 17 godina počela je raditi kao krojačica u Parizu kod poznate Nine Ricci, a kraće vrijeme radila je i za modnu dizajnericu Coco Chanel. Nakon dolaska u Pariz unajmila je mali stan u 1. pariškom arondismanu, u samom središtu grada, da bi bila što bliže poslu. Glavni grad Francuske do kraja života ostao joj je u groznom sjećanju.
- Mrzim Pariz iz dna duše, bilo mi je tamo grozno. Nije kriv grad. Kad ste bez novca, tako se osjećate bilo gdje na svijetu. Jela sam svaki dan omlet sa šunkom jer je to bilo najjeftinije jelo. I tako dvije godine. Razočaralo me što je prvi posao koji sam dobila kod Nine Ricci bio u odjelu za tzv. defektne žene. Tu se šivala odjeća za one koje nisu mogle u konfekcijske brojeve. Ali tamo sam naučila nešto što će mi biti itekako korisno kasnije u životu, a to je kako napraviti odjeću za žene nesavršenog tijela - objašnjavala je Žuži.
Na posao je dolazila prva, a odlazila zadnja i već nakon šest mjeseci dobila je ključeve cijele modne kuće. Nakon samo godinu dana - s jedva navršenih 20 godina, postala je šefica jednog odjela. Kod Nine Ricci ostala je dvije godine, a onda je počeo rat. U Zagreb se vratila 1939. te otvorila krojačku radnju.
Bila je Žuži i u partizanima. U rujnu 1943. pridružila se Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Bila je bolničarka u zubnoj ambulanti 35. ličke divizije, ali im je i šivala, krpala partizanske uniforme. Cilj joj je bio jednog dana vratiti se u oslobođeni Zagreb, pronaći roditelje koji su bili odvedeni u Jasenovac i omogućiti im mirnu starost. U tome je uspjela.
Jovanki bila osobna krojačica
Nakon rata opet je radila kao krojačica. S Titom se raspravljala jer joj je zabranio da u Americi ima modne revije pod svojim imenom. Žuži je na kraju pristala doći u Beograd i biti Jovankina osobna krojačica. Zajedno su išle u Pariz po materijal, isprobavale haljine na zagrebačkom Gornjem gradu i pisale jedna drugoj pisma u trenucima kad su bile razdvojene.
Život je živjela punim plućima i na svemu što je postigla mnogi joj zavide i danas. Živjela je na prestižnim lokacijama, luksuzno i u biranom društvu, govorila čak sedam jezika.
Krajem 1950-ih Žuži je prva svoje modele prikazala na revijama u inozemstvu te je tako obišla Europu, Ameriku, Bliski i Daleki istok. Prva se proslavila u modnom svijetu izvan granica Jugoslavije, a domaći tisak ju je zbog toga prozvao ambasadorom mode.
Svoj nadimak je dobila i u inozemnom tisku koji ju je nazivao najpoznatijom modnom kreatoricom iza Željezne zavjese. Film o životu iznimne žene svojedobno je želio snimati i Steven Spielberg, ali Žuži nije htjela živjeti dvije godine u Americi pa je ponudu odbila.
Pisala je kolumne, za sobom ostavila deset knjiga, od kojih je zadnja, "Živjeli muškarci", objavljena 2013. Po tim gorljivim pisanim riječima o muškarcima, vezama i seksu najviše se pamti. Prepričavanjem svojih seksualnih avantura budila je osmijeh, kod nje nije postojala tabu tema.
Svaka žena mora biti samostalna
Udavala se četiri puta. Prvi put za dr. Eriha Jelineka, za kojega kaže kako je u njega bila silno zaljubljena, ali nije mogla prijeći preko nevjere. S njim je dobila dvoje djece - sina Ivicu i kćer Dijanu. Drugi put se udala za Franka Lutyja, koji joj je pomogao da dobije švicarsko državljanstvo, ali je taj brak trajao kratko.
Treći suprug bio je Vlado Majder, a s 80 se udala za Milorada Ronkulina, no njezina životna filozofija bila je da svaka žena mora biti samostalna: "Mladim djevojkama bih poručila - muškarci dolaze i odlaze i ne oslanjajte se na njih. Izgradite vlastitu karijeru i budite financijski neovisne jer samo to vam može pružiti sigurnost".
Do posljednjeg dana zračila je nepresušnom energijom i optimizmom kojim je motivirala sve koji bi joj se našli u blizini. Čak i u poznim godinama probleme bi okretala na šalu i govorila da je to jedini ispravni stav prema životu, koji je smatrala tek uzbudljivim putovanjem punim izazova. Najradije je govorila o seksu i ni u svojim 80-ima nije marila za zlobne komentare dušobrižnika. Svidjela joj se ona "Žuži se potuži".
- Imala sam puno muškaraca dok sam bila slobodna, ali nikad nisam varala muževe. Ima tu posla jer tad treba organizirati život i sa suprugom i s ljubavnikom. Sad mi je žao zbog svakog muškarca kojeg sam odbila. Stoga savjetujem ženama da si priušte svakog frajera kojeg požele. Poslije biste se mogle kajati zbog propuštenih prilika - govorila je. I u 90-ima se rado družila, prijatelji su je često posjećivali.
Kad su domaći mediji 2016. objavili da je umrla Žuži Jelinek, hrvatska javnost znala je da se ugasio veličanstveni život u koji je stalo toliko mnogo tužnih i sretnih događaja, toliko obrata, uspona i padova kakve bi malo tko izdržao. Žuži ih je izdržala sve.
POSLUŠAJTE ZANIMLJIV SAVJET KOJI JE JAGODA KUMRIĆ DOBILA OD SVOJE 'BABE':
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
