Dok je djece, živjet će i moje pjesme, ponosna je bila ‘naša mala djevojčica’ koja nas je napustila prije dvije godine. Zadnji intervju, koji je dala za 24sata, bio je u njezinu stanu
Zbog supruga otac je pjevačku legendu ispljuskao nasred ceste
Pjesmom simboličnog značenja "Odrasla je djevojčica mala", Zdenka Vučković oprostila se s festivalima. Bilo je to na Zagrebačkom festivalu 1989. Poput talijanskog pandana Gigliole Cinquetti, i Zdenka je najzanimljivija publici bila kao djevojčica. Njezini kasniji uspjesi su, naravno, neosporni, ali Zdenka je još kao djevojčica ušla na estradnu scenu, i to na velika vrata.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
Glazbenici ističu kako je baš to bilo vrijeme trijumfa Zdenke Vučković. Da su u pravu, potvrđuju i riječi pokojnog Ive Robića. On je odmah prepoznao njezin potencijal i, nakon što su otpjevali "Moja mala djevojčica", Robić se našalio i rekao: "Tko će nakon ove pjesme šljiviti Robića, svi će reći - ovu malu hoćemo".
- Dan nakon što smo Ivo Robić i ja 1958. na Opatijskom festivalu otpjevali 'Moju malu djevojčicu', iz hotela Kvarner nije se moglo ni ući ni izaći. Ljudi su se u redovima gurali za autograme. Želim svakom pjevaču da barem jedanput doživi takav prijam publike - pričala nam je Zdenka Vučković 2017.
Taj zadnji intervju, koji je dala za 24sata, bio je u njezinu stanu. Dugo smo razgovarale, pokazivala nam je ploče, nagrade, sjetno uzdisala na spomen "Zeke i potočića" i drugih pjesama koje je ostavila nadolazećim generacijama.
- Svaki pjevač htio bi da ga pjesme nadžive, no nemaju svi kolege tu sreću poput mene. Dok je djece, živjet će i moje pjesme 'Moja mala djevojčica' i 'Zeko i potočić' - ponosila se Zdenka. Tad je imala još samo jednu želju; htjela je još samo jedanput zaplivati u Jadranskome moru. Do kraja života žalila je što se autor pjesme "Moja mala djevojčica" nikad nije poželio upoznati s njom. Govorila je da je Milutin Vandekar, dok je pisao pjesmu, razmišljao o svojoj kćeri. Rekla je i da je kao doktor radio u Švicarskoj i nazvala ga je jednim od najneljubaznijih ljudi koje je upoznala.
- Nikad mi nije prišao, a Robić i ja smo proslavili njegovu pjesmu. Drugu verziju pjevali su Marijana Deržaj i Dušan Jakšić. Te verzije se nitko ne sjeća. Ja sam napravila 'prođu', uspjeh te pjesme, a on se nije došao ni upoznati - žalila se Zdenka.
Kad je otpjevala neslužbenu himnu Zagrebu, "Zagreb, Zagreb", njezin status ikone zabavne glazbe više nije bio upitan. Naša prva tinejdžerska zvijezda preminula je 7. ožujka 2020. u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti u 78. godini. Zadnje mjesece života provela je u staračkom domu, tužna, sama, uz nju je bila tek nekolicina prijatelja koji su je posjećivali. I sjećanja. Nikad se nije oporavila od smrti voljenog supruga, pokojnog skladatelja Krešimira Oblaka. Nakon njegova odlaska javili su joj se problemi sa zdravljem, prestala je izlaziti i bila je neutješna. Tugovala je za suprugom s kojim je provela 56 lijepih godina. Nije joj bilo ni do čega.
- Kako mi je pozlilo na Sisvete, pomislila sam da me moj Krešo doziva. Znam da ga moram preboljeti, ali ne mogu. Teško mi je. Okružila sam se uspomenama, našim slikama i to mi odgovara. Jedino što sad trebam su mir i tišina. Njegovala sam ga, a sebe sam zapustila. Otkako ga nema, beskrajno sam tužna, patim i ne osjećam se dobro. Stalno sam pod stresom - rekla nam je tad Zdenka.
Pala je u depresiju, a 2014. je imala i infarkt, pa su joj u bolnici Rebro ugradili stent. Na Dan mrtvih se osjećala loše i nazvala je liječnika opće prakse. Došao je s medicinskom sestrom i odmah pozvao Hitnu pomoć. Pjevačica nije htjela u bolnicu, no popustila je jer je liječnik inzistirao.
- Spasili su me, bila sam na rubu. Ti mladi liječnici dali su sve od sebe. Nisu trčali van za novcem, nego ovdje spašavaju živote. Oni su pravi ponos Hrvatske. Pomirila sam se s time da je gotovo i razmišljala kako se pozdraviti s velikom publikom, kako im reći 'voli vas vaša mala djevojčica' - rekla je 2014. Zdenka je tad tri dana bila u bolnici, pa se potom oporavljala kod kuće. Živjela je u svom stanu, družila se s tek nekolicinom bliskih prijatelja. Raspoloženje joj je u tom turobnom periodu popravila Nives Celzijus. Ona je 2015. prepjevala Zdenkin hit "Kolinda" iz 1967.
"Daj, daj, daj Kolinda, izađi sad, Kolinda, zapjevaj malo s nama, zapleši malo sama", pjevala je Zdenka Vučković. Nakon tadašnje pobjede Kolinde Grabar-Kitarović na izborima, kolekcionari su singlicu iz 1967. ponudili na portalu Njuškalo. Svi primjerci su odmah bili rasprodani. Zdenka Vučković silno se radovala što je njezina pjesma ponovno postala veliki hit. Country hit "Colinda" Zdenka Vučković prvi je put čula u Kanadi na turneji s pokojnim Ivicom Šerfezijem. Bili su na koncertu Lucille Starr, a Šerfezi je Zdenku nagovorio da prepjeva pjesme "Colinda" i "Jolie Jacqueline".
- Znao je da pišem tekstove i rekao mi je 'Napiši odmah hrvatske verzije jer kad se vratiš doma, imat ćeš dva hita'. Poslušala sam ga i doista sam s obje pjesme postigla velik uspjeh. Ja sam to ime donijela iz Kanade, prije toga to ime u Hrvatskoj nije postojalo - pričala nam je Zdenka.
U istinsku zvijezdu stasala je 1960-ih. Kad je 1963. na zagrebačkom festivalu otpjevala "Zagreb, Zagreb"..., pjesma je odmah postala neslužbena himna Zagreba. Ispred škole, njezine kuće, obožavatelji su stajali u redovima. Zvonili su doma, Zdenkina mama ih je sve tjerala. I od susjeda bi je uvijek netko vidio, rekao: "Ide Zdenka", pa su se okupili. Tad joj je to smetalo, bila je, rekla je, još dijete. Već 1971. na radost velikih i malih zapjevala je pjesmu koju i danas obožavaju sva djeca.
"Zeku i potočića" 1954. je napisao i skladao hrvatski skladatelj Branko Mihaljević. Nastala je u samo 20 minuta jer su organizatori od njega hitno tražili pjesmu za dječju priredbu. Uz pjesmu o zeki i smrznutom potočiću odrasli su brojni naraštaji, a album "Zeko i potočić" najprodavaniji je album dječjih pjesama u Hrvatskoj svih vremena. Pjesmu je prva izvodila i 1956. sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka snimila osječka pjevačica Olgica Miler. Poslije su je s velikim uspjehom također snimili Ivica Šerfezi (1967.) i Zdenka Vučković (1971.), a prepjevali su je i mnogi hrvatski pjevači poput Jacquesa Houdeka, Marka Tolje, Sanje Matejaš... Najzapamćenija je i danas verzija Zdenke Vučković. Kad bi tih 70-ih prošla ulicom, mame bi šaputale djeci: "Vidiš, pjesmu 'Zeko i potočić' pjeva ova teta", a onda bi joj djeca prilazila.
- Tražili su me da im pjevam, a ja sam uvijek htjela da pjevamo zajedno. I tako smo nasred ceste pjevali i 'Zeku i potočić' i 'Moju malu djevojčicu'. Onda sam morala ići pa su trčali za mnom, bili tužni... - prisjećala se Zdenka.
Ponosno je dodala da su to trenuci za koje svaki pjevač živi i teži da ima barem jednu takvu pjesmu, koja će živjeti dugo iza njega. Iste 1971., kad je otpjevala "Zeku i potočića", udala se za skladatelja Krešimira Oblaka, kojeg je upoznala krajem 50-ih. Brzo je postao njezin suradnik, a nježno prijateljstvo nije pokvarilo ni šamar koji joj je otac zbog njega opalio nasred ceste. Prisjetila se koliko mu je dugo vremena trebalo da je pozove na kavu. Zdenki se jako sviđao jer je bio fin i zgodan. Dočekala je taj tako željeni poziv dok je jednom izlazila s radija. Otišli su na kavu, a on ju je nakon sat, dva pozvao i na ručak. Zdenka je htjela provesti cijeli dan s njim, oprezno mu je rekla "Mama je skuhala", a on predložio da se javi mami, pa je nakon ručka, pozvao i u kino. Ukratko, doma se vratila oko 21 sat i ugledala oca kako nervozno šeta ispred kuće.
- Na cesti mi je opalio pljusku - rekla je Zdenka.
U skladnom braku proveli su 40 godina. Krešo je obolio od Alzheimerove bolesti i svake godine je bio sve lošije. Zdenka je vidjela kamo to ide, sve je zaboravljao, samo je nju prepoznavao. Teško se nosila s tim periodom jer prije voljenog supruga umrla joj je sestra Nada, a nakon njega i majka. Pred kraj se osjećala usamljenom, od tada je bila vezana uz gospođu Zoricu koja joj je 40 godina pomagala u kući i smatrala ju je pravom prijateljicom. Kao sebi blisku ženu voljela je istaknuti i susjedu Vlastu koja je uskakala kad god je Zdenki trebalo. Njezina karijera trajala je 60 godina. Često je govorila koliko je sretna jer je starija sestra Nada, poznata rukometašica, doživjela sve njezine uspjehe. I silno se ponosila Zdenkom. Bile su jako vezane, u toj mjeri da je Nada, mamu i Zdenku povela sa sobom na Svjetsko prvenstvo u rukometu za žene 1957. Zdenka je plakala od sreće kad joj je starija sestra proglašena najboljom rukometašicom svijeta.
- Nada bi sama zabila sve golove, a novine bi pisale 'Vučkovićeva - Danska' ili 'Vučkovićeva - Norveška' - prisjećala se Zdenka.
Na tom se prvenstvu Zdenka prvi put zaljubila. Bio je to mladi sportaš iz Rusije. Pamtila je i kad je njezina prva ljubav pred večer kucao na vrata njihova bungalova i zazivao Zdenku. Mama je pitala tko je, a mladić je odgovarao: "Gospođo, vi nje znjajete što je ljubov". Rus se silno zaljubio u Zdenku, ali i naljutio mamu i Nadu. Mlađoj sestri Nada je prijetila riječima: "Nikad više sa mnom". No zato je Zdenka povela Nadu, 1957. na tadašnji Prvi pljesak na koji su je prijavile prijateljice. Domišljate su djevojke voditelju Vikiju Glovackom rekle da "ima jedna curica koja odlično pjeva, a ona je i sestra naše najbolje rukometašice Nade Vučković". Viki je poznavao njezinu sestru i rekao: "Ako je od Nade, onda može". Tek tad su rekle Zdenki da su je prijavile. Na tom Prvom pljesku Nada je zdušno pljeskala Zdenki, ova je bila druga, a već sljedeće godine Nada se hvalila kako "Moju malu djevojčicu" pjeva njezina mlađa sestra.