Volio je biti uz rijeku Savu gdje je pecao i 'lutao' još kao dječak

Kad se kaže Orašje, mnogima je prva asocijacija Ivo Gregurević. Ta mala općina na sjeveru Bosne, koju oplakuje, a nerijetko i plavi, mirna savska voda, nije u povijesti dala mnogo poznatih ljudi. Iz našega kraja nema slavnih umjetnika, slikara, pjesnika, glazbenika, nema tzv.celebrityja.

Pokretanje videa...

00:52

Prijateljstvo Ive Gregurevića i Vedrana Mlikote trajalo je 25 godina. 'Bili smo izvrsni prijatelji, prerano me napustio. Nikad nije moglo proći puno vremena, a da nas dvoje ne proćakulamo.'

Najveća i gotovo jedina poznata 'faca' bio je Ivo Gregurević. I zato se svi u Orašju i okolici beskrajno ponose time što dijele rodni kraj s takvom legendom. Ali ta ljubav i divljenje prema slavnom glumcu ne bi bili toliki da i on nije iznad svega obožavao taj kraj i njegove ljude, da nije živio i ponašao se kao jedan od njih. Iako je bio megapopularan u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire, on je svaki slobodan trenutak provodio u rodnoj Donjoj Mahali, s ljudima s kojima je odrastao i na mjestima kojima je lutao kao dječak.

I pritom se ponašao kao običan domaći čovjek, neopterećen tuđim statusom, ugledom, zanimanjem, obrazovanjem... Bio je krajnje jednostavan, skroman i pristupačan čovjek, koji je volio obične i jednostavne ljude. A iznad svega je volio Savu, za njega, a i za sve nas iz toga kraja, najljepšu rijeku na svijetu. Čak je i u najtežim vremenima, tijekom rata od 1992. do 1995., dolazio u Orašje kad god je mogao. Ljudima koji su hrabro branili i obranili svoje domove više je značio dolazak takve legende na prvu crtu obrane nego bilo kojeg političara ili zapovjednika.

Kad su vidjeli da i on bez razmišljanja riskira život, i njima je bilo mnogo lakše izdržati sve užase koji su ih zadesili. Ali još više je Ivo dao svojem zavičaju poslije rata, utemeljivši Dane hrvatskog filma, filmski festival koji je u zadnjih dvadesetak godina u Orašje doveo mnoge hrvatske glumačke i redateljske velikane. Zbog izvrsne atmosfere i neformalnog karaktera svi su oni vrlo rado dolazili iz godine u godinu na 'Malu Pulu', kako su još prozvali oraški, ili bolje rečeno - Ivin festival. Taj njegov trud i doprinos kulturnom životu u Orašju nemoguće je izmjeriti i vrednovati. Osobito je važan u tom smislu film 'Put lubenica', koji je Branko Schmidt snimio upravo kraj Save u okolici Orašja.

No ništa od toga Gregurević ne bi dao svojem rodnom kraju da nije jednako toliko i dobio od njega. Jer u Mahali je uživao, odmarao se, punio baterije, zabavljao se, a najdraže mu je bilo loviti ribu. 'Da se ponovno rodim, bio bih ribar', rekao je u jednom intervjuu. On nije mogao živjeti bez svoje Posavine. Sve što je učinio za te ljude samo je pokušaj da im vrati za one vrijednosti koje je iz zavičaja crpio. Do kraja života bio je obični dječak sa Save.

NADA ŽIVKOVIĆ, ROĐAKINJA

Ivina rođakinja Nada Živković u suzama je jučer palila lampaše pred njegovom kućom. Donja Mahala, rodno mjesto velikoga glumca, zavijena je u crno. Susjedi su plakali i jecali za najomiljenijim susjedom koji je na ulici uvijek svakoga pozdravljao.

UVIJEK JE BIO VESEO I RADOSTAN

Ivo je sumještane smatrao tvrdoglavim ljudima koje je jako volio i cijenio, a sad se svi do zadnjega opraštaju od legendarnoga glumca.

- On je bio čovjek kakvog dugo nećemo vidjeti na ovome svijetu - ispričao je Iljo, njegov najbolji prijatelj.

BIO JE IZVANREDAN DOMAĆIN I DOBAR PLESAČ

Ivo Gregurević je od 1995. u svojem Orašju bio domaćin Danima hrvatskog filma.

- Pitajte moje prijatelje koji mi pomažu oko organizacije, oni sve znaju, reći će vam sve što vas zanima - ispričao nam je glumac lani.

Gostima je osigurao pića i hrane u izobilju, tamburice i harmonike, domaće šljivovice i dobrih vina. A i zaplesao je s Nives Ivanković.

ZA SOKOLA MU NIJE TREBAO POVODAC

Osim što je iza sebe ostavio obitelj i prijatelje, Ivo je ostavio svog psa Sokola. Dosad su ga znali pričuvati prijatelji i susjedi u Orašju, a to će činiti i sad kad glumca više nema.