BIO JE FILMSKI GENERAL Kad sam ga pitao zašto je odbio holivudsku ponudu, Krešo Golik se samo nasmijao i rekao mi: ‘Kaj mi pada na pamet, to je čista bedastoća’
Visokobudžetna prilika: Golik je odbio raditi za Barbru Streisand
Jedan od razloga zašto sam volio studij režije na zagrebačkoj Akademiji bio je Krešo Golik. Bio mi je profesor i od njega sam naučio misliti prvo o praktičnim filmskim stvarima, pa tek onda (i to možda) o filmskoj umjetnosti. Golik, koji je bio filmski general i vodio bitke, istodobno je bio i vrstan narednik za obuku redateljskih novaka.
Jedna od njegovih osobina bila je da se nikad ne upušta u beskorisne razgovore. Sjećam se da smo jednom nakon konzultacija prolazili pokraj sobice u kojoj su sjedili redatelji Kosta Spaić i Ante Babaja. Profesor Spaić me pozvao i pitao jesam li ja onaj Tomić koji je u tjedniku Studio napisao tekst o Felliniju. Odgovorio sam da nisam, napisao ga je moj prijatelj istoga prezimena, Vladimir Tomić. Profesor Spaić je sasuo rafale (vrlo pristojnih) osuda, ustvrdivši da je neshvatljivo kako netko može tako pisati o jednom geniju poput Fellinija, a hvaliti običnog zabavljača kakav je Hitchcock.
Ni tad, kao ni danas, nisam osobito cijenio Fellinija, napravio sam gestu i otvorio usta da žestoko odgovorim profesoru Spaiću (čiju je tiradu sa smiješkom i klimanjem glave odobravao moj bivši profesor Babaja), kad me je Golik brzo i energično uhvatio za nadlakticu te se, uz sarkastični smiješak dostojan Teteca iz njegovih “Gruntovčana”, naprasno pozdravio s dvojicom profesora riječima: “Dečki, mi vam moramo ići, jako nam se žuri”. Na stepenicama sam zastao i pitao Golika: “Profesore, zašto mi niste dali da im odgovorim”.
Unio mi se u lice kao da sam retardiran i odgovorio: “Čemu? Pa, oni ti to niš ne razmeju!“. Time nije želio reći da ne cijeni Spaića i Babaju, nego da su oni toliko različiti kao da su s nekoga sasvim drugog planeta. Na isti je način reagirao kad je dobio poziv iz Hollywooda, od Barbre Streisand, koja je bila oduševljena njegovim filmom “Tko pjeva zlo ne misli”, da režira njezin visokobudžetni holivudski film. Ipak, odbio je ponudu, a kad sam ga pitao zašto, nasmijao se kao da je riječ o besmislici i odgovorio nešto u stilu da “kaj mi pada na pamet, to je čista bedastoća”.
Koliko je za njega rad na svakom filmu u svakoj epizodi televizijske serije bio ozbiljan i konkretan shvatio sam kad mi je priznao da ne voli “Tko pjeva zlo ne misli“ jer ga je taj film najviše izmučio. Radio ga je pameću, a ne srcem (srcem je radio “Razmeđu” iz 1973. godine, film koji je najviše volio).
Za “Tko pjeva zlo ne misli” morao je uskladiti tisuću stvari i pronaći formu koja nije postojala ni u hrvatskom ni u stranom filmu, jer to nije ni mjuzikl, ni opereta, ni vodvilj, ni normalna komedija, a mora biti sve to u jednom paketu. A karakteri, uz gegove, duhovite dijaloge, jurnjavu u ubrzanim “slapstick” kadrovima, moraju u dramskim bljeskovima scena imati bljeskove treće dimenzije psihološke uvjerljivosti kao da su lica iz drame, a da se pritom ne uruši cjelina licitarske purgerske komedije s pjevanjem. “Umjetnost je lijepa stvar, ali napraviti dobar film je jako teško”, rekao mi je jednom.
‘Golik je bio nenadmašan profesor...’
S velikim Golikom sjajna iskustva ima i Snježana Tribuson (63). Bio joj je profesor na Akademiji, na 4. godini Filmske i TV režije.
- Bio mi je i mentor na kratkom filmu na diplomskom radu. Bilo je baš posebno jer sam bila jedina na godini, a gospodina Golika sam iznimno cijenila - prisjetila se Tribuson. Posebno joj je u sjećanju ostao baš taj film koji je spomenula.
- Moj je film trajao 22 minute, a u njemu su glumili Vida Jerman i Franjo Majetić, glumci iz legendarnog filma. Za te studentske filmove ne dobivaju se honorari, a snimanje traje tri, četiri dana. I bez honorara je gospodin Majetić došao iz Varaždina kako bi snimao moj film. Sprijateljili smo se pa mi je na kraju snimanja darovao bombonijeru. Bili su sjajni - otkriva nam Tribuson.
Krešimir Golik je kao profesor bio nenadmašan, no nije govorio o svojim radovima. Kasnije se i Tribuson bavila komedijom. Potpisuje, između ostalog, “Tri muškarca Melite Žganjer”, “Ne dao Bog većeg zla”, “Odmori se, zaslužio si”... Zahtjevan je to žanr, jer najteže je nasmijati ljude. Golik je u “Tko pjeva zlo ne misli” to uspio.
- Ljudi i danas citiraju likove iz filma, najčešće Franju, pogotovo: ‘Moja žena ni vredna, ali vređati ju ne dam’. Pogodio je Golik mentalitet Zagreba, film je i dalje đpopularan, a prošlo je već 50 godina. On s odrastanjem generacija iznova dobiva publiku - kaže.