Valter brani Sarajevo: Redatelj preživio NDH i Goli otok, Pavle Vuisić strusio 120 gemišta u noći

Tekstovi su preneseni s portala Express.hr i Depo.ba

Jedan od najvećih filmskih redatelj Bosne i Hercegovine, Hajrudin Šiba Krvavac (22. XII 1926. – 11. VII 1992.), snimio je legendarni film „Valter brani Sarajevo“, film kojeg su vidjeli svi Jugoslaveni, a i milijuni gledatelja širom svijeta, naravno računajući najveće zanimanje za ovaj film od strane kineske publike, pisao je prije nekoliko godina Ahmed Hrapović za Depo.ba.

- Film „Valter brani Sarajevo“ sniman je nekako u vrijeme sveopćeg, globalnog mira i ljubavi u svijetu, u vrijeme kada su svako malo ka Mjesecu letjele rakete iz programa Apollo s ljudskom posadom, a u bivšoj Jugoslaviji se osjećalo neko novo, bolje vrijeme. Sve nas je išlo, u sportu, umjetnosti, kulturi uopće; nogometni stadioni bili su puni, čitale se novine, knjige, kina su bila puna, to vrijeme se pamti i kao zlatno doba jugoslavenskog stripa.

POGLEDAJTE TRAILER:

U Jugoslaviji su uistinu vladali mir i blagostanje. A onda, žargonski rečeno, ničim izazvan, Sarajevom je počeo grmjeti Hajrudin Šiba Krvavac s akterima filma „Valter brani Sarajevo“. Pucalo se iz svih oruđa i oružja, ganjali se Švabe i ilegalci po sarajevskim, ili bolje reći baščaršijskim uskim sokacima, džamijskim avlijama, minaretima, sahat kuli... i danju i noću. Prevelike medijske halabuke oko snimanja tog filma nije bilo, Šiba je jednostavno izveo svoju reprezentaciju na teren praćenu svom filmskom tehničkom i ljudskom logistikom,  građani Sarajeva su bili ugodno iznenađeni, posebno oni koji su se vrtjeli po Baščaršiji gdje se snimao dobar dio filma. Čaršijom su prodefilirali najpoznatiji glumci ondašnjeg vremena: Bata Živojinović, kojeg je uloga Valtera i digla u zvjezdano nebo, a on se i nije baš najbolje revanširao Sarajevu, svrstao se u redove onih koji su bili uz „balkanskog kasapina“, što mu je Šiba 1992. godine strahovito zamjerio i otvoreno mu rekao da će radije umrijeti u opkoljenom Sarajevu nego da mu pomaže netko poput njega (Bate Živojinovića), zatim, uvijek veseli i nasmijani Ljubiša Samardžić, ozbiljni Rade Marković, opušteni Pavle Vuisić i još mnogi znani filmski glumci i glumice. Hajrudin Šiba Krvavac, za razliku od mnogih drugih domaćih i stranih filmskih redatelja, bio je vrlo tih. Vrlo često je ponavljao pojedine scene, nije dozvolio da mu se snimi bilo što što se nije uklapalo u njegovu zamisao svake scene, ali nije se čula vika, dernjava, kao kod mnogih drugih redatelja. Imao se dojam da je u glavi imao svaki plan, kadriranje, kompoziciju svake scene, nije čekao kako će to izgledati dok se pojedine scene snimaju pa da mu se nešto svidi ili ne. Moralo je biti kako je u svojoj glavi zamislio, čak nije prihvaćao ni sugestije bilo koga iz njegove mnogobrojne ekipe, mada se pričalo da su mu pojedini glumci sugerirali određene ideje prilikom snimanja. Saslušao bi savjete, sugestije, ali je tjerao po svome i kvaliteta nije izostala. Šiba se prilikom snimanja Valtera nije pretjerano oslanjao ni na tehniku, posebno rasvjetu ako su se scene snimale danju.

U to vrijeme bio sam omladinac, pratio dobar dio snimanja filma „Valter brani Sarajevo“ i slao kraće tekstove za pojedine omladinske i dječje novine u bivšoj Jugoslaviji. Stoga se i sjećam da Šiba nije previše vjere polagao u rasvjetu prilikom dnevnog snimanja, sve što je htio osvijetliti kako to odgovara sceni, kameri ili njemu, mogao je postići tehnikom, ali on je često, a bilo je ljeto, pogled bacao na vedro nebo. Prilikom snimanja jedne od scena u dvorištu Begove džamije na Baščaršiji, Šibi je bila potrebna određena svjetlost, iz tehnike su mu sugerirali na koji način mogu osigurati potrebnu svjetlost, ali je Šiba mirno rekao: "Pričekat ćemo difuzne oblake, oni će nam dati pravu svjetlost“. Oni koji se razumiju, znaju da su to svijetli, bijeli oblačići koji raspršuju sunčevu svjetlost, tako da objekti nemaju jake kontraste i sjene. Kako je bilo vedro iznad Sarajeva, bez ijednog oblačića, trebalo je pričekati da se od nekud pojave svijetli oblaci, pa je Šiba predložio pauzu. Neki članovi ekipe su otišli na nezaobilazne sarajevske ćevape, a u to vrijeme najpopularnija ćevabdžinica bila je „Željo“.

Šiba je s nekoliko suradnika svratio u kavanicu koju smo zvali „Rogonja“, pojma nemam zbog čega smo je tako zvali. Tu se nije točio alkohol, isključivo kava, sokovi, Cola... Gosti su bili uglavnom mlade Sarajlije koji su se ugodno iznenadili kada je u kavanicu ušao dio ekipe koja snima film „Valter brani Sarajevo“. Šiba je više puta izlazio iz kavanice, podizao pogled prema nebu i tek nakon nešto više od sat vremena pojavili su se difuzni oblaci koje je Šiba očekivao. Ekipa se okupila u dvorištu Begove džamije i nastavila snimanje pod svjetlošću kakvu je zamislio i želio Šiba. Nakon snimljenih dnevnih scena, večer se koristila za izlaske i odmor u sarajevskim restoranima. Jedna od zanimljivijih noći bila je s gromadom od čovjeka i glumca Pavlom Vuisićem. Navratio sam s nekim društvom u baščaršijski restoran „Velike daire“, objekt u kojemu se danas nalazi „Kuća sevdaha“. U tom restoranu su se služili domaći, sarajevski specijaliteti, kompletna bosanska kuhinja uz sve vrste alkoholnih i bezalkoholnih pića. Naišli smo na Pavla Vuisića i još neke članove iz filmske ekipe i kako smo se često viđali na snimanju, pozdravili smo se mahanjem ruku. Ono što sam prvo uočio bila je velika tepsija pite ispred Pavla Vuisića. Obično se naručivala porcija pite, ali pred Vuisićem je tepsija. Otišli smo za šank, naručili sokove. Priključio nam se konobar koji je služio Pavla Vujisića i reče da „ovo“ još nije vidio u svome životu. Zanimalo nas je što mu je to „ovo“, a on reče da je Pavle Vuisić upravo naručio stotinu i dvadeseti gemišt (!!!). I da naručuju treću tepsiju bureka! Jednostavno za ne povjerovati, ali se kasnije pričalo u ekipi da je Vuisić kao protočni bojler. Mogao je popiti, žargonski rečeno, bruku gemišta. I zanimljivo, nije naručivao bocu vina i bocu vode, nego gemišt po gemišt. Konobari koji su ga služili padali su s nogu, posebno ako je šank bio malo dalje od gostiju.

Tijekom dana imali smo pauze, odlazili na ručak. Jednog lijepog sunčanog dana, Hajrudin Šiba Krvavac, s nekoliko suradnika, našao se u vrtu restorančića „Dariva“ na Darivi, čiji je vlasnik bio tada poznati sarajevski ugostitelj Pero Vuković. Vrt je bi uz samu Miljacku i, uz kvalitetnu janjetinu, uživalo se i u predivnom prirodnom ambijentu. Kako smo bili stol do stola, počeo sam razgovor sa Šibom. Uvijek mi je djelovao umorno, ali to je bio samo privid. Pitao sam ga gdje su mu ostali članovi ekipe, na što mi je on uzvratio da su se „razbacali“ po čaršijskim ćevabdžinicama, nikad im dosta ćevapa. Počeli smo razgovor o samom filmu. Rekao sam mu da, osim toga što se film može svrstati u klasično antifašističko djelo, da je pun akcije, pomalo mi više djeluje zapadnjački, pa pomalo, zbog učestalih izmjena ritma akcija ima i elemente stripa. Nasmijao se i potvrdio da sam dobrim dijelom u pravu, da želi udaljiti se od ustaljenog domaćeg stvaralaštva, da je primijetio da je akcija i najbitniji dio svakog filmskog djela, da ga ne zanima previše mišljenje kritike, bilo mu je bitno da se film svidi publici, i nije promašio – kina su bila puna.

U nastavku razgovora, ne iz ksenofobičnih razloga, nisam nikada bio vrsta tih ljudi, nego pomalo patriotski upitah zašto nema naših, bosanskohercegovačkih glumaca u filmu, a on, položivši ruku na moje rame reče: „Dragi, mladi prijatelju, film ne radim samo za BiH, nego želim da ga prihvate u jugoslavenskim okvirima, a intimno se nadam da možda ode i van Jugoslavije.“ I nije se prevario, otišao je Valter izvan granica bivše Jugoslavije, samo u Kini gledalo ga je na milijune gledatelja. Jedna zanimljivost dogodila se za vrijeme snimanja jedne noćne scene na Kovačima, u kojoj Švabe trebaju strijeljati skojevce i njihove simpatizere, građane Sarajeva. Šiba je više puta ponavljao scenu, nešto mu nije štimalo. Okupilo se mnogo građana da prisustvuje snimanju te scene. Najednom se pojavio neki tip, po godinama se dalo zaključiti da je „predeverao“ Drugi svjetski rat i da je dobro negdje potegnuo poneku kapljicu alkohola. U trenutku kada je njemački oficir izdavao naredbe, ovaj pijani „kibicer“, očito uvjeren da je sve stvarnost, dreknuo je: „Jebo ti Hitler majku švapsku...!“ Svi, ama baš svi, i okupljeni građani i članovi Šibine ekipe, crkavali su od smijeha. Šiba je filmom „Valter brani Sarajevo“, posebno za ono vrijeme, filmsku bh. produkciju uzdigao u visine, a Sarajevo ovjekovječio kao čudesan grad – jer koji to grad na svijetu ima svog Valtera - napisao je Hrapović za Depo.ba.

Tražila se odšteta zbog uništenja spomenika

O Hajrudinu Krvavcu, koji je preživio i NDH i Goli otok,  2019. je za Express govorio Nebojša Jovanović, filmski teoretičar i urednik monografije o redatelju.

- Mislim da nema jednog pravog objašnjenja Valterova uspjeha i popularnosti, toga da na njega referiraju (na dijametralno različite načine) i Dubravka Ugrešić i Aleksandar Hemon na jednoj, i krvnici iz Škorpiona na drugoj strani. Ili, taj uspjeh u Kini - uvijek sam mislio da je ta priča malo preuveličana, jer nije da nismo skloni pretjerivanju, posebno u samohvali, ali recepcija tog filma u Kini je zaista izvanredan fenomen i vapi za istinskim istraživanjem različitih faktora koji će ga dodatno osvijetliti. Mislim da je kritičarski konsenzus da su 'Most' i 'Diverzanti' bolji filmovi od 'Valtera', ali 'Valter' je, takoreći, bolje kino. On je, istodobno, najatipičniji Krvavac - koliko je nakon 'Diverzanata' i 'Mosta' bilo za očekivati labirintski urbani ratni triler? Ali nisam siguran da čak i ta razlika može objasniti fenomen 'Valter', sasvim sigurno ne na ovako malom prostoru. Nema druge, moramo i 'Valteru' cijelu knjigu posvetiti, možda i nekoliko. Za monografiju je 'Valter' predstavljao poseban izazov: kako predstaviti film o kome se toliko mnogo zna? Na primjer, druge filmove ima smisla predstaviti dijelom scenarija, dijaloga... Replike iz 'Valtera' su dio opće kulture, ponoviti ih još jednom i nema nekog smisla, ne donosi neko novo znanje. Zato smo kroz dokumente o produkciji filma ispričali manje poznate detalje o njegovu nastanku. Na primjer, objavili smo sinopsis prve verzije 'Valtera', one za koju su scenarij napisali Savo Pređa i Momo Kapor. Neću spojlati, ali dovoljno je reći da se ta verzija znatno razlikuje od finalne verzije, koju dobro poznajemo. Također, tu su dokumenti koji demistificiraju ne samo 'Valtera', nego i partizanski žanr u cjelini. Danas vlada mišljenje da je u socijalizmu bilo dovoljno da pokucate na vrata najbližega garnizona, kažete da snimate partizanski film i odmah biste na pladnju dobili vojnike, tenkove, avione - što vam duša želi. Jer, čini nam se, sve je to bilo u propagandne svrhe, u ime socijalističke stvari, revolucije itd. Stvarnost je bila banalnija: usluge JNA su koštale i ako ih 'filmska radna zajednica' ne bi platila, vojska bi je ganjala opomenama pred tužbu ili tužila. Slično tako, i tvrtke s kojima bi FRZ također potpisala ugovore o određenim uslugama. Ili, danas nam se način na koji 'Valter' koristi ambijent Baščaršije, stare gradske jezgre, čini tako prirodan, integralan... A nakon snimanja filma Gradski zavod za zaštitu i uređenje spomenika kulture zahtijevao je odštetu za materijalnu štetu koja je tijekom snimanja pričinjena na Sahat-kuli, Begovoj džamiji i Kuršumli medresi - opet sasvim prozaično, s onu stranu mita o 'Valteru' - rekao je tada Jovanović.