Valentina Baus stoji iza svakog poteza: 'Grizla sam, htjela... I vrata su mi se počela otvarati'

U voditeljskom paru s Dinom Golešom, Šibenčanka Valentina Baus iz prve je dobila naklonost i simpatije gledatelja. Oboje mladi, očekivanja velika i jednako tako velik teret. U prvi mah nije bila svjesna koliki je to korak naprijed jer prilika da postaneš voditelj najgledanije informativne emisije u zemlji dođe - jedanput. Oboje su znali da moraju opravdati povjerenje.

S obzirom na to da su kolege, ali i dobri prijatelji, znali su da se mogu osloniti jedno na drugo ako nešto krene po zlu u njihovu prvom Dnevniku Nove TV krajem 2021. Tad je sve dobro prošlo, reakcije su bile pozitivne, a i voditeljski par - zadovoljan.

Kako se nosite s ozbiljnošću, odgovornošću svog posla? Provjeravate li prije 'Dnevnika' je li sve u redu, ponavljate li u sebi vijesti, teme... ili možda šalom razbijate tremu?

Uvijek provjeravam stvari, i to nekoliko puta. Volim da je sve uvježbano i pripremljeno tako da improvizaciji ostavljam jako malo prostora. Naravno, nekad se stvari ne dogode onako kako su planirane, no u pitanju ne budu krucijalne stavke nego sitnice koje vjerojatno samo ja primijetim.

Kakav je osjećaj znati da vas gleda cijela Hrvatska? Razmišljate li uopće o tome?

Svaki posao je specifičan, tako i ovaj, pa takve stvari s vremenom postanu samo sastavni dio radnog dana. Moj posao je ulaziti u domove gledatelja i prenijeti im informaciju, onda kad na kraju cijelog dana sjednu doma na svoj kauč i odaberu gledati upravo naš 'Dnevnik'. Iako sam svjesna da me gleda cijela zemlja, ne razmišljam o tome, no svaki put se trudim dati svoj maksimum.

Tko su ljudi koji ne propuštaju vaša javljanja, 'Dnevnike'? Mama? Tata? Ili?

Mama, tata i baka gledaju svaki 'Dnevnik' koji vodim. Nema šanse da propuste iti jedan. Sestra isto često prati, koliko stigne, s obzirom na to da je i njezin posao dinamičan i zahtijeva puno vremena. Ali i ostali moji ljudi - prijatelji, posebno oni iz srednje škole s kojima sam provela prošli vikend, vole pogledati 'Dnevnik' i teško im je pojmiti da je to 'Valentina iz srednje'.

Tko hvali, a tko je najžešći kritičar? Onaj koji važe svaku riječ? I onaj koji govori: 'To je naša Valentina!'?

Pohvale volim jednako kao i kritike, a one dolaze od ljudi s kojima sam najbliskija. Tata je najstroži po tom pitanju, ali nađe se još onih koji me jako dobro znaju pa onda vide svaku manu. Nekad isto malo cjepidlače. Šalim se, naravno. Znam da je to sve u dobroj namjeri i da konstruktivna kritika koja dolazi od pravih ljudi može uroditi jedino time da sljedeći put budem još bolja.

Trenutačno spremate doktorski studij na Filozofskom fakultetu iz područja komunikacija. Važno i pohvalno. Namjeravate li i dalje?

Sad sam predala prijavu za temu o kojoj pišem, tako da me onaj najteži dio, a to je pisanje doktorata, tek čeka. Ali polako, pokušavam uskladiti posao, svakodnevne privatne obveze s onim fakultetskim. Kad se čovjek dobro organizira, sve se može. Samo treba volje! Ima dana kad nam je svima, vjerujem, nedostaje. Živimo i u čudnom vremenu - dani, mjeseci, godine baš brzo prolaze i dok kujemo neke naše planove, kratkoročne ili dugoročne, život se događa, prolazi i pokušavamo ukorak s njim.

Koje su vas teme u počecima zanimale, a što ste sve radili?

Ne mogu dugo biti na istome mjestu bez vidljivih promjena - ali u ovih 7,5 godina na Novoj TV stvarno je bilo dinamično. Krenula sam od najniže stepenice još dok sam bila studentica novinarstva i nekako me putem, što se karijere tiče, pratila sreća. Radila sam, grizla, htjela - i vrata su se otvarala. Na početku sam pratila razna društvena događanja, humanitarne priče, festivale, koncerte... S vremenom sam počela raditi zdravstvene priče, a onda je došlo razdoblje korone kad sam intenzivno, gotovo dvije godine, pratila pandemiju - što u Hrvatskoj- što u svijetu.

Kako ste se kao reporterka nosila s temama koje vas uopće ne zanimaju?

Zainteresirala bih se za njih i odradila bez previše razmišljanja zanima li me to ili ne. Mislim da svaki novinar mora moći odraditi svaku priču. Netko će je napraviti bolje, netko lošije, ali moramo se moći snaći u apsolutno svakom području.

Nijedan dan u bilo kojoj redakciji nije isti. Puno stresa, adrenalina, sreće nakon dobro odrađenog posla. Što kad bude preburno, preglasno, kad je svega previše...? Kako samu sebe izvlačite iz stresa, nemira?

Često bude žamora, buke, radite u redakciji gdje sjedi 20-ak i više ljudi, svatko od njih je tu sa svojom pričom, svojim problemima tog dana. Neke dane u tjednu radim kao novinarka, onda dođem i odradim svoju reportažu bez odugovlačenja. Kad sam u voditeljskoj smjeni, to je malo drukčije. Volim da je oko mene tišina kad traju vijesti ili 'Dnevnik', a u većini slučajeva i jest. Što se stresa tiče, rijetki su dani kad sam zbog posla baš pod prevelikim stresom. Ima dana i ima situacija koje su teške i nepredvidive, ali sve se može riješiti. Znam da postoje stvari na koje ne mogu utjecati i njih prihvatim onakve kakve jesu.

Prije koju godinu rekli ste da vam je boks antistresna terapija. Je li i dalje to aktualno?

Nije. Prestala sam s boksom. Sad idem na treninge sa strujom. Imam trenericu i odlazim jedanput na tjedan.

Kao mlada novinarka otkrili ste aferu 'paketići', koju su prenijeli svi mediji. Osim ponosa, probudi li se u vama i neustrašivost? Želja da pod svaku cijenu razotkrijete priču do zadnjeg detalja?

Afera 'paketići' dogodila mi se praktički slučajno, i to na početku karijere. To je bila priča o kojoj je pisala cijela zemlja i s 25 godina nije se bilo jednostavno nositi s tim. No mi kao novinari, a pogotovo kolege koji se bave istraživačkim novinarstvom, težimo tomu da ispravimo neke stvari u društvu, upozorimo na nepravdu, obuhvatimo sve strane priče… Što se neustrašivosti tiče - kad je sve odrađeno maksimalno profesionalno i po najvišim standardima, nemamo se čega bojati.

Ima li to i drugu stranu? U smislu neugodnih situacija, razgovora, možda i prijetnji pri slaganju priče?

Nikad se nisam susrela s prijetnjama, ali moj novinarski put i nije otišao u istraživačkom smjeru u kojem potencijalno prijetnji i može biti više nego u svakodnevnim pričama koje radimo.

Za našu naslovnicu utjelovili ste glumicu Anyu Taylor-Joy iz hit-serije 'Damin gambit'. Doživljavate li život kao dobru partiju šaha? Razmišljate li o svakom koraku unaprijed, promislite li triput prije reakcije ili bude situacija da reagirate po onoj 'što na umu, to na drumu'?

Život treba maksimalno iskoristiti. Stojim iza svakog poteza koji povučem. Nekad pogriješim, a nekad ne. No uvijek sam najbolje učila na vlastitim pogreškama i mislim da upravo pogreške i neke teške situacije s kojima se srećemo u životu utječu na definiranje nas kao osoba. Naravno da promišljam o svojim odlukama, ali ne volim se previše opterećivati time što će biti. Bit će kako bude, naučila sam da u životu ni za što ne postoji garancija.

U svojih 30 godina puno ste napravili. Jeste li zadovoljni? Ili onako analitički, o svemu promišljate, važete jeste li mogli više, bolje?

Zadovoljna sam svime što sam napravila. Naravno da putem treba imati i sreće, ali sreća sama po sebi nije dovoljna. Volim ovo što radim i to je najbitnije. A sad - jesam li mogla više i bolje?! Uvijek može bolje. Ali i gore.

Što radite kad dođete doma? Provodite li slobodno vrijeme gledajući televiziju, čitajući novine i portale ili se mičete od medija i okrećete nečemu drugom?

Radni dan mi najčešće završi tek navečer, tako da od tog dana ni ne preostane previše vremena. Navečer volim pogledati dobru seriju, a što se vijesti i informacija tiče - ne možete pobjeći od toga. I kad nisam na poslu, čitam i gledam vijesti, znam što se događa, nikad se ne mogu potpuno isključiti.

Što vas privatno zanima? U čemu uživate?

Izađem s prijateljima na piće ili ručak, večeru, treniram, nekad odem na rolanje Jarunom, čitam, šopingiram… Trudim se uživati u svim trenucima, pa makar to bilo i u onim danima koje želim provesti doma u pidžami uz neki dobar film ili seriju.

Kako to izgleda kad s društvom izađete? U neki klub? Prilaze li vam s forama o 'Dnevniku'?

Često mi prilaze jer me sad već prepoznaju kao lice 'Dnevnika'. I prije je bilo toga, ali znatno manje nego sad. Simpatično mi je to, ali i dalje mi je nestvarno kad ljudi traže da se fotografiraju sa mnom. U klubu u nekom izlasku se često to dogodi, ljude zanima čitamo li s blesimetra, tko me šminka i oblači, imam li tremu.. Svi koji mi priđu jako su ugodni pa nemam problem podijeliti to s njima. Dosad nisam imala nijedno neugodno iskustvo.

Možete li se igdje opustiti, ludirati, bez straha da vas netko ne fotografira i stavi na društvene mreže?

Opustim se, ali mozak mi uvijek radi. Zabava je u redu, ali uvijek treba znati i granicu.

Kako se, uopćeno, nosite s hejterima, raznolikim komentarima po društvenim mrežama?

Nikad se nisam zamarala time što netko drugi misli, priča ili piše. Mi ljudi smo takvi da ćemo uvijek nekom naći manu, moći prigovoriti i negodovati oko bilo čega. Ne sviđa mi se to, najbolje je gledati sebe i svoj život. Ne suditi ljudima čije cipele ne nosimo.

Rekli ste već da ne volite planirati jer se planovi lako poremete, pa često na kraju ispadne nešto drugo od planiranog. Planovi su jedno, snovi drugo. O čemu maštate? Što si želite? I privatno i profesionalno?

Točno, ne volim velike planove jer život često iznenadi. Danas je najbitnije biti sretan, a čini mi se da je sreća postala luksuz. Pa sebi želim da živim u tom luksuzu sreće i dalje, da budem zdrava i da svi moji dragi ljudi tako žive. Sve ostalo će već sjesti na svoje mjesto.

VELIKI INTERVJU Valentina Baus o novinarskom poslu: 'Imala sam priču koja je potresla cijelu Hrvatsku...'

Odjeću za 'Dnevnik' birate sa stilistima. Raspravljate li se kad vam se nešto baš ne sviđa? Razlikuje li se ona od vaših privatnih izdanja?

Ne volim boje, tako da sam većinom u crnim, bijelim ili bež nijansama. Većinom nađemo neki kompromis. Najbitnije mi je da se u odjeći osjećam dobro i da sam to ‘ja’. Ako mi se nešto baš ne sviđa, onda kažem, ali nije tako samo s odjećom. Prije bih neke stvari prešutjela, sad sve što mislim da trebam reći - kažem. Za izlazak su to većinom haljine, zimi često nosim traperice i visoke čizme i gore sako ili dolčevita. A većinu vremena sam u potpeticama. 

POGLEDAJTE VIDEO: JAGODA KUMRIĆ SLUČAJNO POGODILA PJESMU SEKE ALEKSIĆ