V. Kalember: Cure su maštale o meni, a ja sam bio usamljen

Zadnji CD “Srebrna krila 2012” osam mjeseci je na tržištu. Bend se, kaže Vlado Kalember, okupio jer su se zaželjeli zajedničke svirke. Na jesen spremaju veliki zagrebački koncert. Osamdesetih im je tjedni izlaz bio 25.000 primjeraka, a sve ispod 200.000 bila je slaba prođa. A danas?

Cafe24: Mogu li Srebrna krila, 35 godina poslije, početi jednako snažno, s tiražom od 640.000?

Ne mogu. Toliko CD-a Croatia Records ne može ukupno prodati od svih izvođača koje ima pod sobom. Krila su imala enormnu sreću, upali smo u period velike ekspanzije proizvodnje gramofona. Veliki plus bio nam je što u to vrijeme nije bila tolika ponuda, hiperprodukcija glazbe. To se vrijeme, ne samo nama, nego bilo kome drugome, više ne može dogoditi.

Liječnik hitne rekao mu je: ‘Pa i nisi neki frajer'

Cafe 24: Koju zgodu s ondašnjih koncerata najviše pamtite?     

Sjećam se kad sam jednom sav znojan, dehidriran i iscrpljen nakon koncerta sjedio u garderobi. Ušao je liječnik Hitne, pogledao me i bez onog ‘dobra večer’ rekao: ‘Pa i nisi neki frajer’. Bio sam toliko žedan da bih lokvu vode popio na ulici, nervozan jer ne smijem piti hladno da mi ne pukne glas, svadljivo sam mu odgovorio: ‘A ti jesi?’ Brzo smo se obojica smirili. Došao mi je reći da su imali devet intervencija jer je devet curica palo u nesvijest kad smo stali na pozornicu i počeli svirati i pjevati. To je bilo takvo doba, idolopoklonstvo. Doba kad su se posteri lijepili po svim zidovima sobe. Gdje ćeš danas kod bilo koga, bez obzira na godine, vidjeti ikakav poster na zidu?

Cafe24: Koji vam je, koliko se sjećate, bio najposjećeniji koncert?

Vrhunac Srebrnih krila bio je 1983. godine, deset koncerata u Moskvi u dvorani koja prima 25.000 ljudi. Prodali smo, dakle, 250.000 karata. Unatoč enormnoj popularnosti i danas se sjećam rečenice gitarista Dade Jelavića. Oko ponoći smo nakon nekog koncerta hodali sami po gradu i Žuti kaže: ‘Toliko komada mašta o nama, a mi kao kreteni solo hodamo po gradu’.

Cafe 24: Curice nisu vrištale, čekale vas u back stageu, pred vašom kućom?

Estrada je u to vrijeme bila nedodirljiva, nisu lako mogle do nas. Ispred pozornice je bilo tri, četiri metra praznog prostora, pa željezna ograda, pa osiguranje, pa tek onda hrpa tinejdžerica. Kad bi koncert završio, osiguranje nas je pratilo do hotela i gotovo.

Johnny Štulić popularnost može zahvaliti Srebrnim Krilima     

Cafe 24: Nećete mi valjda reći da ste živjeli kao svećenik? Da nakon koncerata, Saloona, niste izlazili s djevojkama?

Saloon je bio druga priča, tamo se jesmo družili, ali nakon koncerata ne. Ne poričem da smo dobivali tisuće pisama, obožavateljice su ludile za nama, ali to su bile curice od 14, 15 godina. One od 20, koje su nas zanimale, bile su prave frajerice i nije bilo šanse da nam priđu. U to vrijeme je bio onaj klasičan pristup, muškarac prilazi ženi. Ne kao danas.

Cafe 24: Ne govorite tako oprezno o ondašnjim zabavama zbog vaše mlade supruge, violončelistice Ane Rucner?

Ne, ona to zna. Kad je prvi put došla k meni i vidjela sve te dijamantne ploče Srebrnih krila po mojim zidovima, pitala me kakve ja imam veze s Krilima. Jer je rođena 1983., a mi se raspali 1987. Njoj je simpatično kako su nam curice slale slike sebe iz svojih soba. Od poda do stropa pa i strop, sve u našim posterima. To je bila moda. Neki su se furali na nas, drugi na Čolića, treći na Azru. Jednom sam čak Štuliću rekao: ‘Ti za svoju popularnost trebaš i meni zahvaliti. Puno ljudi voli Krila, a ima i onih koji nas zato mrze. E, ti su tebe pronašli’.

Cafe 24: Nakon vašeg odlaska u solo vode Krila su ipak nastavila svirati. Jeste li već tada znali da je to početak kraja benda?

Prava slika popularnosti Srebrnih krila nije bila početna faza nego ona kasnija. Ta popularnost nije bila normalna. To je bilo kao elementarna nepogoda koja iznenada dođe, sruši sve pred sobom i prođe. Krila su bila zadnja iz tog nekog ludog vremena. Bijelo dugme je počelo, Zdravko Čolić se usavršio, a mi završili.

Sa Zdravkom Čolićem nikad nije tračao obožavateljice

Cafe 24: Možete li nam reći tko je bio veći frajer? Vi ili Zdravko Čolić?

Kakvo je to pitanje?

Cafe 24: Žensko.

Nekome on, nekome ja.

Cafe 24: Jeste li vas dvojica tračali obožavateljice?

Ne, družili se jesmo, puno smo vremena provodili zajedno, ali o tome nikad nismo pričali. Ni blizu.

Cafe 24: Zašto danas više nema nedodirljivih zvijezda?

Onog trenutka kad se estrada preselila u klubove i kad se svaki pjevač mogao povući za rukav, nestala je i mistika. Hvala Bogu, sad su diskoteke opet ‘out’, a ‘in’ su velike dvorane, koncerti kao takvi. Zvijezde današnjeg vremena dobivaju zasluženi status iako, smatram, nedovoljan. Neko je posebno stanje u društvu. Danas su političari najveće zvijezde. Koliko god ne pratim politiku, znam nabrojiti sve saborske zastupnike. Tko god se bavi politikom, poznata je faca. Kako je onda bilo idealno vrijeme za glazbu, tako je danas za politiku.

Cafe 24: Zašto se ne stvaraju bezvremenski hitovi? Pritom mislim na hitove poput “Vino na usnama”, “Tek je 12 sati”...?

Nažalost, pjevač danas mora raditi ekscese da bi bio zanimljiv medijima. Dobra pjesma više nije dovoljna, ne zanima nikoga. Ima i danas odličnih pjesama. Beskrajno puno dobrih pjesama. I pjevača, i bendova, i pjesama. Zabavnih i dobrih.

Cafe 24: Hoće li opstati 20, 30, 40 godina? Koliko traju pjesme Zdenka Runjića, Đorđa Novkovića...?

Urbana sredina nema tu romantiku manjih mjesta. Ne želim umanjiti vrijednost tih autora, redom su sjajni, ali su uvijek bili u maloj prednosti. Sve pjesme koje je pisao Zdenko Runjić zavičajne su pjesme i ja takvim autorima, priznajem, zavidim. Našalio sam se jednom s Oliverom, sjeo sam za klavir i zapjevao: ‘Kroz prozor se vidi Sljeme, deru se pijanci ispod prozora’. Ista pjesma, a nema veze s tim zavičajnim izričajem. Ninčević piše: ‘Da je meni proći kroz pasike’ i to sjajno zvuči. Koga bi zanimalo da ja napišem: ‘Da je meni proći Ilicom pa sresti nju’?

Cafe 24: Kako to da se ni u vrijeme najveće popularnosti niste furali na seks, drugs and rock’n’roll?

Taj stil života nismo željeli živjeti. Nismo imali nikakvu tugu koju bismo utapali u alkoholu niti frustracije da bismo ih drogom pokušali odagnati. Stih mog prijatelja Nenada Ninčevića kaže: ‘Kad su za ples birale dame, nikad nisam bio izabran.’ Mi smo uvijek bili izabrani. U politici danas imamo puno njih koji za taj ples nisu bili izabrani, a to se i vidi na njima.

Cafe 24: Već drugi put spominjete politiku. Baš ste jako ljuti na političare?

Nisam ljut ni na koga. Ne bi politika danas bila toliko zastupljena i moćna da to narod ne želi. Sljedbenik sam teorije globalne urote, mislim da je to svjetski trend, da to neki Big Brother izvana tako koncipira, a naši su političari u toj priči nemoćni.

I danas živi od plodova nekadašnjeg rada     

Cafe 24: Kako s manje nastupa živite u krizi?

Nogometnim rječnikom, u prvom poluvremenu sam napravio dobar rezultat, pa ga u drugom mogu čuvati. Ne moram srljati. Jedan sam od rijetkih koji je imao dobro prvo poluvrijeme, a kriza je stvarno gadna.