Udovica Vinka Coce: 'Često mi je govorio da će umrijeti mlad'

Teško mi je kao i prije šest godina. Rane su jednako svježe, a najteže mi je zato što ga često vidim i čujem, kaže Janja Coce (61). Udovica pjevača Vinka Coce kaže da se često osjeća kao da joj netko šapne da okrene CMC ili TV Jadran. Onda ugleda Vinka kako pjeva. Noći su joj duge i tužne. Slabo spava pa okreće programe, a kad naiđe na Vinka, više nema sna. Zapali cigaretu i šeta po kući. Još puno plače za mužem.

- Često se vratim iz grada suznih očiju. Ljudi me svašta pitaju, gledaju i oni televiziju, bude cijeli koncert u noćnom programu pa mi kažu: ‘Gledala sam Vinka, jesi i ti’. Kao da kopaju po ranama. Moje prijateljice još iz srednje škole, sve četiri smo udovice. One kažu da mi je lakše jer ga ipak često vidim. Možda mi je baš zato teže. One imaju djecu, čuvaju unučad, ja ne - priča Janja.

S Vinkom bi ove godine slavila 40 godina braka. U ta četiri desetljeća pamti puno vrijednoga. Bilo je, ne skriva, problema, ali sve su prebrodili zajedno, uz pjesmu i druženja svladavali su nevolje.

- Imali smo puno prijatelja, mnogo je stvari kojih se sjetim svaki dan. Prijatelji s kojima pričam navedu me da se sjetim divnih trenutaka s Vinkom, pa opet krenu suze. Jako je još teško. Imam osjećaj da će sad doći kući, a kad dođe, moram ga nešto pitati, ispričati mu. Pa se vratim u stvarnost - priča Janja.

Sjeća se koliko je Vinko volio biti kod kuće. Nakon putovanja, turneja i hotelske hrane obožavao je pojesti njezinu domaću blitvu. Janja je pazila da jede dijetnu hranu. Zadnjih godina je punio baterije u svojemu masliniku. Nerijetko bi mu se pridružili prijatelji, okupila se ekipa i više, kaže, nije bilo dijete. Roštiljali su i pjevali.

- Kad bih ga navečer nešto upitala, odgovarao je: ‘Sad me to pitaš, u ovu uru’. Ja odgovorim: ‘A kad ću kad si gore cijeli dan’. Rekao bi mi: ‘Moram napuniti baterije’ - prisjetila se.

Vinkov tempo je bio naporan, iz dana u dan jurio je s jednoga kraja Hrvatske na drugi. Prolazio je kilometre i kilometre, a uz takav sumanut tempo ide, kaže, koji zalogaj više, koji gemišt više. Sve je, govori Janja, navodilo na neuredan život, Vinko nije imao određeni sat kad će ići leći. Kad je mogla, i ona je s njim putovala, bila na koncertima i pazila na njegovo zdravlje.

- Zadnjih godina sam sve manje išla s njim. Imala sam na brizi prvo njegovu mamu, pa onda i svoje roditelje. Bili su stari i bolesni. Udovoljavala sam svima koliko sam mogla. Spremi njega, isprati, dočekaj, vozi svakog doktoru, spremaj ručak, tu je i velika kuća, okućnica... - nabraja Janja, kojoj ništa nije bilo teško napraviti. Ne skriva da je na Vinkovim koncertima uvijek imala veću tremu od njega. Njezin muž je bio spreman za pjesmu i kad mu je bilo najteže.

- Rekao bi: ‘Neka mi je teško, ljudi su došli zbog mene, moram pjevati’. Kad bi počeo pjevati, nije bilo kraja. Imala sam takvu tremu da nisam htjela sjediti u prvim redovima. Micala sam se što dalje da me ne vidi, bojala sam se da ću prenijeti te strahove na njega - kaže Janja.

Kad su počele bolesti, kad je Vinko krenuo po bolnicama, jako se je uplašila njegova povišenog šećera i tlaka. Znala je i da nedovoljno spava, stalno je bila u takvom strahu da se osjećala kao da će joj srce izletjeti. Zato se na nastupima micala od njega, nije htjela da Vinko to osjeti. Kod kuće su puno razgovarali o njegovim pjesmama.

- Nikad si neću oprostiti reakciju kad je donio ‘Sićaš li se di je lungo mare’. Rekla sam mu: ‘Ništa naročito’, a ono ispalo hit nad hitovima. Poslije sam počela prepoznavati pjesmu. Kasnije mi je i Neno Ninčević priznao da sam naučila prepoznati hit. Jako volim slušati i ‘Mirno spavaj ružo moja’, ‘Ribare’, ‘Vilo moja’... Kad sam nedavno čula kako jedna od predstavnica Kineske akademije izvodi ‘Vilo moja’, opet sam plakala - raznježila se. 

Da je Vinko muškarac s kojim će provesti život znala je čim ga je ugledala. Kao srednjoškolke, djevojke su tad maštale o pjevačima. Najveći su tad bili Vice Vukov i Arsen Dedić. Janja i prijateljice pričale su o njima, a Janja je tad ugledala Vinka.

- Čula sam i kako pjeva, počeli smo se družiti u tadašnjem Omladinskom klubu. Kad bi zapjevao, srce mi je bilo veliko kao kula. Osvojio me blagošću, bio je nježan, pristupačan, nekako topao. Kad mi je 1974. prvi put prišao, pitao me: ‘A možemo li ja i ti zaplesati? Ja bih s tobom plesao’. Bila sam treći razred srednje škole i ove godine slavili bismo 40 godina braka. Na tu godišnjicu bila sam na grobu i dobro sam se isplakala - rekla nam je Janja.

Njihova ljubav je bila jaka do samog kraja, a nisu propuštali prigode da se darivaju.

- Uvijek su to bile sitnice, neki mali znak pažnje. Za posljednji Božić darovao mi je Bvlgarijev parfem, kojega sam malo stavila na njegovu posljednjem ispraćaju. Ipak, nisu nam bili važni darovi, bilo nam je važno da smo svi zajedno, da su oko nas obitelj i prijatelji, da se svi zajedno veselimo - kaže Janja.

Jako se je uplašila kad joj je Vinko rekao da je bolestan. O svemu su pričali, razmišljali...

- Odmah je počeo govoriti: ‘I ja ću ti umrijeti mlad, i otac mi je umro mlad’. Često je to govorio. Tad sam od brige spala ispod 60 kilograma. Hrana mi nije imala ni miris ni okus - priča.

Iz goleme tuge tad ju je izvlačila majka. Vinko i Janjin otac, naime, otišli su u šest mjeseci. Mama se doselila k Janji i hrabrila je.

- Da nije nje, ne bih ni kuhala. Glavno da ima kave i duvana. U šest mjeseci izgubila sam dva najdraža čovjeka. Jedan je otac, a drugi muž. Može jednom biti i drugih, ali nikoga više ne možeš voljeti toliko - kaže Janja.

U toj golemoj boli osmijeh joj izmame ljudi koji pamte Vinka.

Nedavno su je zvali iz Hajduka jer su našli jednu njegovu snimljenu pjesmu i htjeli je pustiti. Janja je to jedva dočekala.

- Jako sam sretna kad me nazovu i nešto takvo pitaju. Bude mi toplo oko srca. Nosio je on kući demo snimke, ali ne pamtim ih baš sve - kaže udovica.

Novinske članke o Vinku, njegove slike s pozornice, nagrade..., sve je to još u kući u njegovu uredu. Janja se nadala da će biti mogućnosti i razumijevanja za muzej ili bilo kakav drugi spomen na Vinka. Još, kaže, toga nema. Cocu jako vole Slovenci, u Trogir dođe cijeli autobus pa, govore turistički vodiči, prvo pitaju za Vinkov grob. Janja svaki tjedan bude tamo pa nađe anđele, svijeće, cvijeće, aranžmane s posvetom...

- Na jednom piše Maribor, na drugom Slovenija. Bake koje su tamo svaki dan kažu tko je sve tražio grob. Najteže mi je kad budem na grobu, ljudi šetaju okolo, a onda me pitaju gdje je pokopan Vinko. Srce mi tad stane - rekla je Janja.

Nakon pjevačeva odlaska skromno živi. Njegovo odijelo je još u ormaru, čekaju ga košulje, kao da će sad doći. Još, kaže, sve miriše po njemu.

- Nigdje ne idem, obavim što treba, kupim spizu, posjetim obitelj, nešto službeno. Serije i televizija su moj život. Ne da mi se ni skuhati ručak - kaže Janja.