U nekoć notornom okupljalištu prostitutki u Dalmaciji publiku su raspametili splitski pankeri

Ako postoji neslužbena himna osamdesetih, tad je to svakako pjesma Daleke obale “80-e”. Istina, ona govori o splitskoj sceni no u stihovima “tih smo godina slušali Džonija i svi smo nešto pokušavali; Snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali” zacijelo se prepoznaju mnogi tadašnji bendovi koji su – najčešće uzaludno – kucali na vrata Siniši Škarici, uredniku u moćnom Jugotonu. Ipak, splitska scena je u 80-ima bila prilično drugačija od svih drugih. U intervjuu Jutarnjem listu (6. rujna 2017.) Zlatan Stipišić Gibonni - koji je u Splitu uvijek bio i ostao samo Gibo - prisjetio se 80-ih i svojih početaka te precizno ukazao na jednu od posebnosti tadašnje splitske scene: ona nije bila određena dominantnim glazbenim stilom. Jer Split je bio daleko od pankersko-novovalne transverzale Ljubljana-Zagreb-Beograd, nije bio ni pankersko-rokerska Rijeka, a ni “novoprimitivno” Sarajevo.

U Splitu se u osamdesetima sviralo - svašta.

“Moje je društvo bilo unikatno, u njemu je bio Dino sa svojim funkom, Daleka obala, Belan je bio rockabilly s Đavolima, Ban je bio mediteranski kantautor, ja sam imao druge korijene, bio sam u hard rocku. Ali mi nismo bili povezani glazbom nego prijateljstvom...”, veli Gibo. O osebujnosti scene na kojoj su tih godina “splitska dica” jedan drugome svesrdno pomagali pričao mi je Gibo i u jednom od razgovora koji su prethodili mojoj biografiji “Giboni - Tajna vještina” (Profil, 2007.).

- Svi smo pomagali jedan drugome bez ikakvih kalkulacija. Možda je baš zato poslije i nastala priča o ‘splitskoj dici’ - kazao je. O toj netipičnoj “sceni” osamdesetih koja je – gle apsurda! – vrhunac doživjela usred ratne 1993. – svjedoči i kolektivni intervju što sam ga nakon deliričnog zajedničkoga koncerta Dina Dvornika, Daleke obale i Nene Belana na Gripama, objavio u Nedjeljnoj Dalmaciji od 12. svibnja 1993. Tvrdeći da je spomenuta trojka toj osebujnoj sceni dala ritam (Dino), melodiju (Belan) i splitski (kon)tekst (Ban).

“Ako govorimo o tome zašto je splitska scena drugačija od drugih, čini mi se da je glavni razlog to što je povezana. To što se nas trojica (Dino, Belan i Ban – op. Z.G.) znamo dugo nije važno jer znaju se i Prljavo kazalište i Parni valjak, pa opet nitko ni s kim ne govori, a kamoli da rade zajedno...”, kazao je Belan. Dino je bio još precizniji: “...Sve se moglo vidjeti na koncertu na Gripama. Nije doduše tu bilo nekih ljudi koji s nama stalno rade, kao Gibonni ili Luky, ali bio je kao šlag na torti Oliver, naš padrone ...” Isticanje Olivera kao “rokera u duši” (Ban), “najboljeg pivača svih vremena” (Dino), “savršenog muzičara” (Belan), možda je bilo nerazumljivo kritičarima i publici izvan Splita koji, zacijelo, nisu shvaćali čvrstu vezu između festivalskog veterana i tadašnjih perjanica ne samo splitske nego i hrvatske urbane scene.

DOKUMENTARAC O KRALJU FUNKA Gibonni mu je hit napisao prije nego se ohladila kava, a TBF je preko Dine 'upao' na prvu gažu

Uzgred, sličan nesporazum poslije je Gibu – zbog festivalskih nastupa i skladanja za Olivera – mogao stajati i karijere te trajno gurnuti u zabran estradne festivalske konfekcije. Ipak, Splitski festival na koncu osamdesetih i Melodije hrvatskog Jadrana početkom devedesetih nisu bili tek “neki” od festivala. Stjecajem okolnosti bili su i mjesto promocije nekog drukčijeg zvuka. Prokurative su, naime, pred rat bile jedan od rijetkih bastiona suvislog popa koji se mogao oduprijeti folklorizaciji i diktatu tadašnjeg novokomponiranog narodnjaka koji nije samo zagovarala Lepa Brena nego i Tonči Huljić. A Runjićeve Melodije hrvatskog Jadrana, utemeljene 1993., bile su, uza sve svoje mane i kompromise, ipak rijetka oaza glazbe neuštekane u dance produkciju. Stoga ne čudi što su i Đavoli i Obala i Dino bili skloni splitskim festivalima. Uostalom, Daleka obala je, kako je svjedočio Ban, “za televiziju počela postojati tek nakon Splitskog festivala...”, Belan se kleo da je splitski festival “Dugo toplo ljeto” promovirao u megahit i lansirao Đavole u orbitu, dok je Dino i šugave godine prije negoli je plasirao senzacionalnu “Afriku” preživio na račun poskočice “Ništa kontra Splita” .

U Splitu je zapravo sve počinjalo onako kako se prisjeća Gibonni. Slučajno. Prijateljstvom, druženjem “na zidiću”, u kvartovskom parku ili pred kioskom u susjedstvu. I uz malu pomoć prijatelja. Ipak, mudrost veli da je svaki novi val sazdan i od štogod stare vode. Baš kao i onaj splitski s početka osamdesetih, kada su - naizgled ni od kuda te ni od čega - na scenu stupila “splitska dica”. Jer “stari val” su u konkretnom slučaju bili i Splitski festival i rokersko iskustvo Metka - koje se protegnulo s Jappom kao producentom i na osamdesete, i razbarušeno “antiestradnjaštvo” Tome Bebića i talijanski protorokeri te San Remo; i blues koji su tvrdoglavo svirali Gobbo i Otprilike ovako... Također, glazba iz Đaje ili splitskih kultnih diskoteka, od Semafora i Arkade do Zente, Badija, Shakespearea...

Pjesma “Osamdesete”, koju je napisao danas nažalost pokojni Bogo Šoić-Mirilović kao pridruženi peti član i klavijaturist u Dalekoj obali, spominje mnoge od protagonista tadašnje živahne splitske scene. Sam Bogo je bio alfa i omega benda Dijete iz epruvete, u kojem je prije Daleke obale svirao bubnjar Zoran Ukić (o tome uostalom govore stihovi “moj bend se raspao, Zoki je postao bubnjar Daleke obale”) dok su Renato Granzzieri (koji je u Australiji) i Tomislav Šperanda Špiro (koji je, kaže pjesma, “inspektor u općini”) bili članovi novovalnog benda Mačak. Mačak je jedan od rijetkih tadašnjih bendova koji su 1982. uspjeli dobaciti do Zagreba, ali i doći do prve ploče. U konkretnom slučaju singla za Jugoton sa Granzzierijevim brojevima “Dakle, mama” i “Nek se zna”. U ponovnom slušanju “Dakle, mama” odlično prolazi jer ima zanimljive garažne ili, ako hoćete, a la stranglerske klavijature, dramatičan vokal na tragu Johnnyja i neprijepornu punkoidno/novovalnu atmosferu na tragu britanskog Magazinea. I “Doktorov sin” iz iste godine sličnog je profila. Godinu kasnije Mačak u istom studiju kod Nenada Vilovića snima materijal za album prvijenac no on ne prolazi Jugotonov filter. Jedan od razloga je – rečeno je - što Granzzieri i bend zvuče kao klon Štulića i Azre. Bend i dalje nastupa, no 1983. nakon Granzzierijeva odlaska u JNA se razilazi.

Jadran koji je “svirao Younga” je, naravno, Jadran Vušković Lav, i negdašnji i današnji gitarist Daleke obale, Dean i Dino su braća Dvornik, a “onaj čupavi iz Osmog putnika” – Gibonni. Iliti Gibo. U pjesmi je nezaobilazan i Neno Belan sa svojim Đavolima: najuspješnijim splitskim bandom iz osamdesetih, koji je veoma brzo preskočio lokalne barijere i dobacio se do tadašnjih republičkih prijestolnica, televizije, ugovora s Jugotonom, prestižnih klubova i hitoidnog materijala koji je zavladao radiostanicama.

Jedan od krucijalnih začetnika “nove scene” na prijelazu sedamdesetih u osamdesete bio je (danas uspješni poduzetnik i čokoladijer iz tvrtke Lvxor i brenda Nadalina) Marinko Biškić alias Fon Biskich, jedan od prvih splitskih pankera, koji 1979. kreće sa svojim bendom regrutiranim od članova još jedne protopunk splitske formacije - Dijete iz epruvete. Grupe čiji su članovi bubnjar Zoran Ukić i gitarist Jadran Vušković s Banom kasnije osnovali Daleku obalu, kojoj se, rekoh, kasnije priključio još jedan stari član Djeteta iz epruvete - klavirist Bogo Šoić Mirilović. Bila je to tek prva od brojnih “kopči” koje su ključne protagoniste splitske scene osamdesetih (i devedesetih) povezale čvršće od krvnih veza.

Debitantski nastup Fon Biskicha 1. travnja 1979. u splitskom Đardinu - tada notornom okupljalištu prostitutki - bio je zacijelo prvi punk koncert u Dalmaciji. Biškić, već poznat po nekonvencionalnom i provokativnom pankerskom imidžu te pidžami u kojoj je izlazio u grad i šetao Rivom, uskoro je dobio novi prateći bend, Narodno blago. U njemu su, uz pjevača Biškića, bili gitaristi Neno Belan i Branko Vuljan, basist Zdravko Bajan te bubnjar Branko Barić. Nitko tad nije mogao misliti da će iz Narodnog blaga kasnije nastati još jedno opće mjesto splitskih osamdesetih - megapopularni Đavoli. Na repertoaru benda bili su coveri punk budnica poput “If The Kids Are United” (“Kad se klinci ujedine”) Sham 69, no i autorski brojeva Biškića i Belana poput “Rano ujutro” i “Huligan”. Teme s “parolaški” angažiranim tekstom pravi su odraz pankerske “estetike” - minimalističke glazbe i energije te dubokog uvjerenja da je gard važniji od glazbe same. Biškiću je i bio. Neke od ranih skladbi zabilježene su na koncertnim snimkama s početka 1980.

Srećom demo snimke poput “Djevojko” i “Zvuci ulice” - kasnije objavljene na bootleg CD-u “Fon Biskich i Narodno blago - demo + live ‘80” - bile su mnogo profesionalnije odrađene svjedočeći i danas o ipak zanimljivom hibridu punkoidne energije i Mediteranom ozračenog popa (kojem su bila skloni sva tri autora: Biškić, Vuljan i posebice Belan). Uzgred rečeno, “Zvuci ulice” su kasnije postali standard Đavola. Svojevrsni vrhunac Narodno blago je doživjelo u lipnju 1980. svirajući u prostoriji (“fronti” kako su je zvali u Splitu) mjesne zajednice Gripe kao predgrupa Azri - već tad kultnom bendu iako tek pred izdavanjem prvijenca. Jer na poziv Štulića Narodno blago im se pridružilo na bisu - izvedbama “Balkana” i “A što da radim” - kad im se na sceni pridružio gitarist Belan, a Biškić s Johnnyjem podijelio mikrofon. Jer obje ove pjesme bile su već dio repertoara Narodnog blaga.

Uzgred, taj prvi nastup Azre u Splitu za lokalnu je scenu bio ravan čuvenom londonskom koncertu Pistolsa i Clasha u 100’s Clubu ili pak prvog nastupa Pankrta u zagrebačkoj Galeriji SC - nakon otvaranja izložbe Mirka Ilića. Mnogi posjetitelji koncerta i danas se kunu da je gotovo svaki od njih otišao doma s idejom da osnuje svoj pankersko/novovalni bend!

Splitska scena se početkom osamdesetih polako mijenja. Reklo bi se - fermentira. Pankersku zastavu u Splitu su od Fon Biskicha preuzeli Abortus i Crven Ban, hard rock je i dalje omiljen, o čemu svjedoči i Gibin Osmi putnik, djeluju bendovi poput Fonografa i Mačka, jazz rokeri poput Spectra i sjajno usviranog Split Quinteta, folkom ozračeni Ništa naročito kantautora Jakše Matošića ... no polako prodire i post punk. Tomo Unković, koji je zamijenio Bajana u jednoj od posljednjih inkarnacija Narodnog blaga, tako se skrasio u postpunk/romantičarima Vojnici olovnih nogu, a Bajan polako kreće sa samostalnim svirkama i autorski zanimljivim materijalom. Marinko Biškić se okreće malom poduzetništvu s tvrtkom Luxor i brendom Nadalina te od začinjavca dalmatinskog punka postaje dalmatinski “kralj začina”. Kasnije i svjetski poznatih čokolada. No glazbu nije napustio jer Luxor potpomaže i objavljuje nezavisna alter-izdanja i fanzine, a Marinko je, kao i uvijek, na svim koncertima s predznakom alternative.