Traume od Dore: Danielu sam na vespi morao dovesti na binu

U utorak, 25. veljače vodio je dodjelu nagrada Ponos Hrvatske, a potkraj tjedna već je otputovao u Opatiju, gdje bi trebao voditi izbor hrvatske pjesme za Eurosong. Ponos Hrvatske vodio je 15. put, a Doru vodi od 2001. Moglo bi se tu nabrojiti još mnogo emisija kao što su “Porin”, pa “Nedjeljno poslijepodne”, kviz “Upitnik”, “Ples sa zvijezdama”, “Zvijezde pjevaju”, “Maestro”, kulinarski show “Kruške i jabuke”, glazbeni show “A strana”, Splitski festival, da nabrojimo samo neke.

Prije mjesec dana proslavio je 52. rođendan, a kao voditelj najvećih priredbi i najgledanijih emisija, ni danas, nakon 25 godina rada, nije izgubio radni elan. Duško Ćurlić trebao je postati glumac. Tri puta je pokušavao položiti prijamni ispit i upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a onda je odustao i diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Danas bi mogli reći - srećom. Jer da je postao glumac, hrvatska televizijska publika ostala bi bez voditelja bez kojeg je teško zamisliti bilo kakvu važniju priredbu jer je na Hrvatskoj televiziji stalni suradnik od 1994. Ležeran, uvijek spreman za šalu, a najviše na vlastiti račun, Duško je i privatno iznimno ugodan sugovornik koji će priznati da nije savršen i da baš zato nikad nije umišljao da je zvijezda. Kaže da samo radi posao zbog kojeg je izložen oku javnosti više od drugih i baš zato je više podložan kritikama. 

Budući da je oduvijek bio vanjski suradnik i zapravo slobodnjak, kaže da ga to samo tjera da bude bolji, jer – pamti se samo ono što je učinio posljednje. Ipak, prisjetio se i svoje prve Dore. 

Da, bio je to, ako se dobro sjećam, prvi veliki projekt koji se snimao u novoizgrađenom televizijskom studiju ‘Anton Marti’ na Prisavlju. Vodio sam s Bojanom Gregorić i prostor još nije bio ni potpuno u funkciji. Još su zidovi bili u ‘sirovom’ betonu. Ta Dora je još bila posebna po tome što je u studiju bio pravi orkestar koji je uživo pratio pjevače. Marija Nemčić odabrala je nas dvoje za voditelje i imali smo silnu tremu. I Bojana i ja smo perfekcionisti, štreberski smo učili cijeli scenarij, uvježbavali do najsitnijih detalja. I onda izađemo na pozornicu, pozdravimo publiku, i Bojana kaže svoj dio teksta:’... a prva pjesma je…’. Pogledala je u mene i čekala da ja dovršim, ali ja sam potpuno od treme zaboravio ime pjesme, pa sam joj vratio lopticu:’Reci. Bojana, znaš i ti!’ Uglavnom, izvukli smo se nekako. 

Kako je tad publika glasala za svoje favorite?

E, da! Tad se glasalo telefonom i - pazi sad - e-mailom. Rekli smo da publika može glasati putem telefona i ‘emajla’. Jer tih je godina neki saborski zastupnik u nekoj raspravi umjesto ‘e-mail’ rekao ‘emajl’ i to je ostao kao štos. Uglavnom, otad se mnogo toga promijenilo.

Na Dori publika glasuje pozivom, a može se pratiti putem streaminga i društvenih mreža, na Eurosongu publika može glasovati i putem aplikacija, nema više orkestra, pjeva se na matrice. Ali i dalje pjevači moraju doista pjevati uživo, a pjesme ne smiju biti dulje od tri minute, pa me jako zanima što će biti s ovogodišnjim talijanskim pobjednikom San Rema čija pjesma traje više od četiri minute. Vjerojatno će za Eurosong napraviti kraću verziju.

Koliko ste partnerica promijenili u ovih 20-ak godina koliko vodite Doru?

Ne samo partnerica nego i partnera. Ali dvaput sam vodio s Bojanom, a onda su tu bile i Nikolina Pišek, Tihana Zrnić, pa Daniela Trbović, naravno. I to je bilo napeto. Ludi Krešo Dolenčić je zamislio da nas dvoje moramo na motoru doći na binu. Vespa je bila sponzor, a ja nikad u životu nisam vozio motor. Tri dana sam po Opatiji vježbao i učio voziti motor. Umirao sam od straha i pri samoj pomisli da sad još i Daniela treba sjesti iza mene, jer nije važno ako se meni nešto dogodi, ali što ako padnemo i nešto se dogodi njoj? Uglavnom, došao je i taj dan. Ne samo da sam nas morao dovesti na pozornicu nego sam morao pri ulazu na binu naciljati da se provozam preko neke daske pokraj orkestra i na bini napraviti krug. Danijela je imala šal koji se morao vijoriti, pa mi je još kroz glavu prošla i Isadora Duncan… Uglavnom, bilo je strašno. Kad sam to sve izveo i kad smo se zaustavili, ja sam bio potpuno izvan sebe - više nisam znao ni vodim li Doru, Porin, Miss Hrvatske, što trebam reći... Bilo mi je samo važno da sam Danielu dovezao živu. 

Ove godine bit će dva voditeljska para. 

Da, tu su Zlata Mück Sušec, Doris Pinčić Rogoznica, Mirko Fodor i ja. I vjerujem da će biti fantastično. Publika i žiri će odlučiti tko će ići na Eurosong i svih 16 izvođača imaju iste šanse. Ali meni osobno bit će čast ponovno stati na pozornicu uz gđu Zdenku Kovačiček. Zbog svega što je napravila za hrvatsku glazbu, zbog energije koju nosi. Iznimno poštujem takve velike ljude. Kad na ulici sretnem gospodina Sašu Zalepugina, pozdravljam ga s velikim poštovanjem. Njegovo ‘Nedjeljno popodne’ nam je otvaralo tih godina obzore. Sve to se nekako prebrzo zaboravi. Ne cijenimo dovoljno njihov rad, prebrzo zaboravljamo njihove zasluge.

Vodite i prijenose natjecanja za pjesmu Eurovizije. Neki smatraju da ovo natjecanje više nema smisla jer sudjeluju i države izvan Europe.

Itekako ima smisla. To je televizijsko natjecanje u kojem moraju sudjelovati sve javne televizije koje su članice European Broadcasting Union, naravno ako imaju financijsko pokriće. Ali zašto je Eurosong važan? Zato što se ovdje vide najnoviji trendovi i najnovija tehnologija televizijske produkcije. Zato je to pravi spektakl. 

Što vam je ostalo najviše u sjećanju, koje zanimljive događaje pamtite?

Bilo je to 2004. godine u Istanbulu. Eurosong je bio u njihovoj košarkaškoj dvorani u kojoj igra Efes Pilsen i osjećao sam se kao mališan u slastičarnici – sve mi je bilo nevjerojatno. Šokiralo me kad mi je nešto velikom brzinom preletjelo iznad glave, a bio je to spider-cam koji sam tad vidio prvi put u životu. Također, sjećam se da je fascinantno bilo i 2009. u Moskvi. Jako su se potrudili da pokažu Europi što oni mogu. Uzeli su svoju top-manekenku Nataliju Vodianovu kao zaštitno lice, od EBU je uložio veliki novac, a onda su Rusi htjeli pokazati kako su moćni domaćini, pa su uložili tri puta više. Sjećam se da sam nakon brifinga za komentatore prolazio kroz dvoranu da vidim što se događa, kad – probu ima Cirque du Soleil. Njihovim nastupom otvorena je finalna večer.

To je ono što se vidi, ali što je s onim što se ne vidi na ekranu?

Ima jako smiješnih trenutaka. Prošle godine moj je favorit bio Mahmood iz Italije i baš mi je njegova pjesma bila odlična. Bio sam sretan kad su mu i naša publika i naš žiri dali jako visoke ocjene, a na kraju je završio na drugome mjestu. Ali najsmješnija mi je bila scena iz predvorja hotela u kojem smo boravili. Svako jutro isto: 15 Talijana iz Mahmoodove ekipe viče ‘Dove è Mahmood? Dove è Mahmood?’ – pitaju gdje je, a svako jutro isti problem – Mahmood voli spavati i ne može se probuditi na probu. Dakle, ima sigurno jako puno ljudi koji su veliki fanovi Eurosonga i znaju sigurno puno više podataka od mene, ali ja volim neke stvari koje se ne mogu naći na portalima, ispričati publici iako za sve nema baš puno vremena. 

Postoje li pravila što se smije komentirati, a što ne?

Da. Uvijek nas svi organizatori mole i upozoravaju da nikad ne komentiramo ako se dogodi neki incident i ako neki ekshibicionist iskoči iz publike na binu. Primjerice, takva je situacija bila u Portugalu 2018. kad je nastupila britanska predstavnica SuRie i kad joj je tip oteo mikrofon i omeo ju u nastupu. Čim se dogodi takav incident, s obzirom na to da smo u izravnoj vezi s produkcijom, odmah nas kontaktiraju i zamole da to ne komentiramo. Znam da to gledatelje pred malim ekranima ljuti, ali to je slično s nogometnim utakmicama. Kad netko napravi nered, kamere to nikad ne prikazuju jer zašto davati na važnosti i prenositi taj freakshow? 
Također, mnogi su mi zamjerili kad nisam prevodio razgovor s Madonnom, koja je nastupila u Izraelu. No i tad su nas komentatore izričito zamolili da ne prevodimo doslovno razgovor nego da ga svojim riječima prepričamo naknadno, pred sam kraj intervjua, kako bismo pustili Madonnu da je publika vidi i čuje. Zato je taj komentatorski posao vrh svega što sam dosad radio, ali i veliki izazov. 

Gdje je bilo najteže?

Pa prošle godine u Tel Avivu je bilo doista izazovno za nas komentatore. Eurosong je bio u jednoj relativno maloj dvorani i komentatorske kabine bile su metar s metar izgrađene na četiri kata s improviziranim stepenicama. Upozorili su nas da možemo samo jedan po jedan ulaziti i izlaziti, a moja kabina bila je na visini od 10-ak metara. Kad sam se uspeo stepenicama do moje kabine, morao sam se javiti kamermanu da mi spoji slušalice i odmah je krenulo javljanje u eter. Ta improvizirana konstrukcija cijelo se vrijeme ljuljala i naravno da sam u prvih nekoliko minuta djelovao zbunjeno, a nitko nije znao zašto, jer se to nije vidjelo na ekranu. Dakle, cijeli show trajao je četiri sata, a morali smo doći dva sata ranije da se jedan po jedan uspnemo u svoje kabine. Bilo je doista naporno, ali sam zato upoznao mog idola – Grahama Nortona.

Kakav je dojam ostavio taj slavni BBC-jev komentator i višestruki dobitnik nagrade BAFTA?

Zapravo smo se sudarili u tom uskom prostoru i ja sam mu se počeo ispričavati, pa tek onda shvatio s kim razgovaram. Odmah sam ga pitao zašto nosi stalno sa sobom nekakav blokić i što ima unutra. Nasmijao se i rekao da u njega bilježi pitanja za intervjue jer nije fan tehnologija. Rekao mi je da unutra ima 10 pitanja za Madonnu, ali da će joj postaviti samo dva pitanja. Zašto? Zato što ima samo deset minuta za intervju, a Madonna jako puno priča. Bilo mi je žao što tu informaciju nisam mogao podijeliti s gledateljima jer nisam imao za to priliku.

Tko vas je još ugodno iznenadio od velikih zvijezda?

Sjećam se Eurosonga u Stockholmu kad je zvijezda večeri bio Justin Timberlake. Stvarno ne slušam njegove pjesme i prva asocijacija na njega mi je Cameron Diaz. Ali ovaj posao me naučio da nemam predrasuda jer ispadam glup. Uglavnom – također sam zavirio u dvoranu da vidim probe. I u prvom redu nekoliko njih odjevenih u crna odijela i neki tip u šilterici nešto priča na mobitel. I čujem kako redatelj s pozornice govori:’Ispričavamo se, g. Timberlake, što kasnimo tri minute, evo možete početi s probom’. Taj tip sa šiltericom penje se na pozornicu, za njim njegova prateća grupa – njih 12 kreće za njim i on počinje pjevati. Na molbu produkcije tri puta je ponavljao svoj nastup da bi ga što bolje snimili. On je bez pogovora tri puta ponavljao i cijelu koreografiju, i to sve s puno strpljenja i bez ikakve nervoze. Od tada ga silno cijenim.

Slično sam jednom doživio u Makarskoj na Porinu. Proba u petak navečer – ništa ne štima. Kiša lije, neki vjetar se dignuo. Šefica projekta odreže: proba sutra ujutro u 10, koga nema na probi, neće navečer nastupiti. Iduće jutro ja u komentatorskom kombiju, kiša i dalje lije, prebacio sam preko glave neku jaknu da amortiziram lupanje kapi po limenom krovu. I tko se prvi pojavi točno u 10 na probi? Oliver Dragojević i Kemal Monteno. Tek nakon njih počeli su dolaziti ovi mlađi. Priđem kasnije Oliveru i kažem mu da sam oduševljen što su prvi došli, a on meni svojim hrapavim glasom: ‘Daj, mali, ne budali. Došli smo prvi jer smo cilu noć pivali u konobi, nismo ni spavali’. Od njih dvojice sam također naučio što znači poštovati suradnike, ljude u organizaciji i produkciji. Zato su takvi poput Olivera, Kemala, jednog Arsena, Gabi, Tereze, Josipe... veliki ljudi i veliki umjetnici.

POGLEDAJTE 24 PITANJA S DUŠKOM ĆURLIĆEM: