Tomislav Marić ToMa: 'Želio bih biti poput Massima. On je nešto što se nikada neće ponoviti...'

Pjevač, zabavljač, performer. A bez problema mogao bi biti i glumac. Na sat vremena ostavili smo Tomislava Marića ToMu (26) s kraljicom make-up transformacija Marinom Mamić. Joker je rođen.

Finale “Tvoje lice zvuči poznato” se bliži. Nervozni?

Nervoza se lagano gomila, trema malo raste. Intenzivan je ovo bio period iza nas i teško mi je prihvatiti da je pred nama zadnji nastup. Zadovoljan sam. Svaka transformacija je bila izazov za sebe. Neke stvari sam možda mogao bolje napraviti, no nema smisla žaliti.

Gljiva vas je voljela podjednako. Šest ženskih, šest muških transformacija. Koja vam je bila najzahtjevnija?

A sad, koliko me voljela, to je diskutabilno (smijeh). Bilo je dražih i manje dražih uloga. Prirodno je da su mi muške uloge draže jer mi ih je lakše realizirati, ali dogodila se i Josipa Lisac na kraju pa sam sretan što imam jednu uspješnu žensku ulogu.
Najsretniji sam kad se sjetim uloge Tome Zdravkovića i Vice Vukova. Te su mi srcu najbliže i reakcije gledatelja kažu da su i najuspješnije. Imao sam sreću imitirati dva glazbena velikana, a vjerujte mi da sam kroz te tjedne priprema štošta naučio što i sam mogu upotrijebiti u karijeri i životu. Najzahtjevnija i meni najmanje draga bila je uloga Christine Aguilere. Nismo si kliknuli. No sad kad gledam s odmakom, koliko god nisam sretan s tim nastupom, vidim da su gledatelji uživali i da su se nasmijali. A to je nekad i bitnije od skidanja boje glasa ili pokreta, ipak smo tu da zabavimo naciju.

Što je najluđe što ste morali napraviti zbog showa?

Nisam se htio ošišati zbog uloge Imagine Dragons. Pričalo se danima i pregovaralo o tome kako bi najbolje bilo da moju prirodnu kosu skroz skrate i da od nje naprave frizuru za masku, no nisam bio spreman na taj kompromis, tako da je ipak išla perika na kraju. Kasnije mi je malo bilo i žao, ali nema potrebe plakati za prolivenim mlijekom. Najluđe što sam morao napraviti, ne samo ja nego cijela muška ekipa, koristiti žilet po cijelom tijelu (smijeh). Mislim da to dovoljno govori.

Prije koju godinu bratovi prijatelji su mislili da je film “Toma” o vama kad su došli na premijeru?

Da, jedan bratov prijatelj je iz nekoga čudnog razloga mislio da je film o meni. Kao da živi u pećini pa nije znao da stiže film o Tomi Zdravkoviću. Ali hvala mu jer misli da sam zavrijedio film o sebi (smijeh).

Koreografije vam u TLZP-u nisu teško padale, višestruki ste državni prvak u latinoameričkim i standardnim plesovima, a i nositelj smeđeg pojasa u karateu.

Da, to mi je malo olakšalo pripreme za nastupe. No od tih svih titula me dijeli više od deset godina pa ne mogu reći baš da još imam lijevu i desnu nogu... Ova desna sve više podsjeća na lijevu. Ples sam počeo trenirati u trećem razredu osnovne škole i dugo sam se njime bavio, jako sam to volio. Ali nakon nekoliko godina otkrio sam svijet karatea u koji sam se bacio naglavačke i ples je krenuo ispaštati. Kasnije je prevagnuo karate pa sam napustio plesni podij. Nije mi žao jer sam uspio puno toga isprobati kao dijete, brojne sportove i aktivnosti. Sve me to dovelo glazbi. Drago mi je da sam kao dijete plesao jer danas nemam nikakav problem zaplesati, bilo u klubu ili na nekom vjenčanju.

Prije mjesec dana pobijedili ste s pjesmom “Voljet ćeš opet” na 71. Zagrebfestu. U žiriju festivala bila je Vanna, koja vam se prije nekoliko godina, kad ste nastupili u “The Voiceu”, nije okrenula, kao ni ostali članovi žirija - Massimo, Gobac i Ivan Dečak. Je li vas to obeshrabrilo ili?

Zagrebački festival mi je već nekoliko godina bio želja. Ta pozornica me jako privlačila, ali sam čekao pravu pjesmu. I drago mi je da se sve to dogodilo u suradnji s Aljošom Šerićem, kojeg jako cijenim kao autora i glazbenika. S Vannom se, nažalost, nisam uspio vidjeti tu večer. No došla je na moj koncert u siječnju kad sam promovirao prvi album, što me jako iznenadilo jer se nismo vidjeli niti čuli od ‘The Voicea’. Zapravo me se ni ne sjeća s ‘The Voicea’, što mi je i rekla nakon koncerta kad smo porazgovarali. Došla je jer je čula za moju glazbu pa je htjela to doživjeti uživo. Dala mi je nekoliko lijepih riječi i savjeta. Zahvalan sam joj, svaka podrška starijih i iskusnijih kolega sa scena je velika stvar. Bio sam tad jako razočaran, čak i ljut. No danas znam da nisam bio dovoljno dobar. I drago mi je da sam stao tu gdje sam stao (na blind audicijama) jer sam onda zapeo još više i jače, dao 300% više sebe u glazbu i pjevanje... Isplatilo se to iskustvo jer tko zna gdje bih bio da sam prošao tu audiciju. Danas mogu reći da sve što imam u životu, album, rasprodan koncert, pjesme, nagrade, sve sam sam zaradio. I u tome leži toliko snage i poticaja za dalje.

EMOTIVNI NASTUP ToMa rasplakao Mineu! Pojavio se na pozornici kao Vice Vukov

Bili ste i u britanskom “The Voiceu”. Bio je to za vas trenutak prosvjetljenja...

Bilo je malo intenzivnije jer je to ipak UK. Mislio sam da to sve mogu riješiti lako, da znam pjevati. No onda shvatiš da ovakvih poput mene Englezi imaju na izvoz i da se treba još puno raditi kako bi se neki pomak napravio. Fino sam uzeo to svoje ‘ne’ koje sam dobio u Londonu, sjeo na avion i vratio se doma povijena repa. Ali nisam očajavao. Tad sam i zagrizao s aktivnim radom na sebi. Često mislimo kako je ‘ne’ najveći problem, a većinom je to ‘ne’ puno bolja opcija nego ‘da’, često ono otvara puno više vrata.

Prekretnica u vašoj karijeri bila je Dora 2021. i “Ocean of Love”. Dotad ste isključivo bili u duhovnoj glazbi. Zašto ste baš Doru odabrali da se predstavite kao mladi glazbenik?

Dora je, to uvijek tvrdim, jedno od najljepših iskustava koje sam imao. Cijela ta produkcija mi je omogućila da se predstavim hrvatskoj publici, da im pokažem tko ToMa jest i što ToMa želi napraviti na našoj estradi. Nijedna druga pozornica mi to nije mogla dati u tom trenutku osim te opatijske. To je jedina pozornica gdje se povezuje ples, pjevanje i scenska produkcija kako bi nastup bio kompletan, upravo zato je ona i izabrana za moj javni debi. Doru i Eurosong gledam otkako znam za sebe. Uvijek sam sanjao da ću jednog dana ja na toj pozornici iznijeti hrvatsku zastavu, pa iz tog razloga i nastup na Dori. No hoće li se to ikad dogoditi, vidjet ćemo.

I 2022. opet smo vas gledali na Dori. Razmišljate i o trećoj sreći?

Neplanski upravo odgovorih na to pitanje. Dora nije klasični festival.To je natjecanje za osobu i pjesmu koja je Hrvatsku predstavljati na Eurosongu i ja je kao takvu i doživljavam. Ona zahtijeva točno posložene projekte, ulaštene pjesme i osmišljene nastupe. Volio bih jednog dana pokušati opet, ali nisam siguran da trenutačno imam što ponuditi tom festivalu. Fokusiran sam na svoju glazbu, pisanje drugog albuma, koncerte i nastupe. Moram još odrasti i narasti da bih mogao opet stati na tu pozornicu.

Odmalena ste u glazbi, svirate gitaru, pjevali ste u zborovima i nastupali na dječjim festivalima. Nakon srednje škole ipak ste odlučili upisati građevinu. A onda ste odjednom odustali i odlučili ste se posvetiti glazbi.

Odlazak na fakultet je bio logičan slijed događanja, ali ne u mojoj glavi. Krenuo sam jer se to od mene očekivalo. No dok sam učio za ispite, puno sam više razmišljao o glazbi i svojim snovima da postanem pjevač. Na kraju sam i prelomio kad sam shvatio da samo vrijeme gubim u amfiteatru ako se time ne želim baviti. Digao sam ruke od fakulteta, privremeno se uhvatio tacne i sezone dok si nisam posložio ciljeve i planove za budućnost. Nije to mojima baš najbolje sjelo. Ali nisu mogli tu ništa napraviti jer sam odavno već odlučio - selim se za Zagreb i bit ću glazbenik. Bilo je to dosta ishitreno, ali ne živim po pravilima, živim po osjećaju i intuiciji. I, srećom, taj se potez isplatio. Danas imam stalan posao, karijeru u usponu, pjesme, album - sve ono o čemu sam sanjao. Sretan sam, a nisam građevinar. Očito kaciga nije jedina potrebna za sreću (smijeh). Danas su i moji sretni i ponosni na to kako se odigrao moj život, ali i sami će priznati da sam imao sreće više nego pameti.

ZADOVOLJNA JE Albina Grčić komentirala nastup ToMe u Tvoje lice zvuči poznato

Prošle godine izdali ste prvijenac “Prevari me osjećaj”, koji ste promovirali u siječnju ove godine u Sax!u. Autor ste nekih pjesama, je li vam lakše biti pjevač ili tekstopisac?

Taj album je nešto na što sam najponosniji. Puno bolji je osjećaj pisati i izvoditi svoje pjesme nego tuđe. Ali samo zbog toga što svoje tekstove mogu bolje iznijeti... Onda stati na pozornicu u Sax!u pred svoju publiku i čuti kako svi u glas pjevaju te pjesme, za to se živi. Najljepši osjećaj. I onako sebično, želim si tog osjećaja što više i što češće.

I dalje pišete pjesme u autu?

I dalje (smijeh). Tad sam jedino sam i u tišini a da me nitko ne ometa. Tad je glava prazna i može razmišljati. Trenutačno dovršavam novu pjesmu, u autu na putu do doma i do posla. Nekako sam se navikao na to i vidim da funkcionira.

Bakine pjesme su i dalje na sigurnom, u ladici? Planirate li neku uskoro uglazbiti?

Nadam se da će doći prilika da se uglazbi jedan od tih tekstova. To mi je obiteljsko blago koje čuvam i koje ću uvijek čuvati. Dio toga, neki stih ili pjesmu u cijelosti, volio bih uglazbiti zbog bake, kao zahvalu njoj za sve što je dala za mene i moju obitelj. Na koga sam povukao gen za pisanje, ni sam ne znam. Moguće na baku, ali nikad se nitko nije bavio glazbom u obitelji niti itko pjeva.

Surađujete li i dalje sa švedskim producentom Andreasom Björkmanom, koji je radio na projektu Björna Ulvaeusa iz ABBA-e?

Andreas mi se javio mailom i s Adrianom Pupavac ponudio neke pjesme koju su pisali za potencijalnu suradnju. Isprva sam mislio da je navlakuša, ali nisam htio propustiti priliku pa sam im odgovorio na mail. Ispostavilo se da su normalni ljudi, odlični producenti i super autori pa se ta naša suradnja vrlo brzo zarolala. Pjesma s kojom sam bio na Dori 2021., “Ocean of love”, nastala je upravo u suradnji s njima. Nekoliko godina smo surađivali, a onda sam odlučio krenuti kantautorskim putem. Ali i dan-danas se čujemo. Nadam se da će se uskoro ponoviti naša suradnja. I ja sam danas malo odrasliji, zreliji i možda malo više toga mogu donijeti na stol pa bi i ta suradnja bila na puno višem nivou.

No to nije sve. Odbili ste ponudu producenta Nermina Harambašića, koji je radio s Rickyjem Martinom. Trebali ste se preseliti u Norvešku, ali ste odbili?

Ne mogu reći da sam je odbio jer se nikad nije finalizirala. Ali postojala je opcija da se moj glazbeni put zarotira za 180 stupnjeva i da se okrenem građenju karijere za vanjsko tržište. To nije bila opcija za mene u tom trenutku zbog drugih životnih okolnosti. Ono što me posebno raduje jest da je ta ponuda i dalje otvorena... Ipak, volio bih se prvo ostvariti na domaćem terenu.

Na prvu mnogi su vas uspoređivali s Matijom Cvekom. U jednom trenutku poželjeli ste promijeniti glazbeni smjer.

I dalje se tu i tamo provuče neki komentar na taj račun. Nije mi to mrsko vidjeti niti pročitati jer me se uspoređuje s odličnim glazbenicima pa na neki način to i imponira. Ali svi mi želimo biti unikatni. U jednom trenutku sam čak aktivno razmišljao da napravim glazbenu promjenu jer su me te usporedbe jako boljele i smetale. No onog trena kad sam ih prestao doživljavati, tad sam krenuo stvarati i pisati više no ikad, tad se krenula skupljati publika koja je u meni vidjela nešto posebno i to cijenila. Danas sam tu gdje jesam zbog njih i za njih radim i dalje.

Zapjevate i na svadbama. Traže li vas često da im otvorite plesom nekom vašom pjesmom?

Često pjevam na svadbama. Mnogi to ne vole javno priznati, ali ja nemam problem s tim. Glazba je posao, bez obzira na to svirao na nečijem rođendanu, vjenčanju ili svom koncertu. Zapjevam tu i tamo i svoje pjesme na svadbama, ali ne toliko često jer su moje pjesme ipak predepresivne za takve trenutke. Ja većinom pišem o prekidima i rastancima, pa ne volim tu emociju donositi na nečije vjenčanje. Sretan sam jer sam imao hrabrosti udariti kontru cijelom svom okruženju. Radim ono što volim, a kažu kad radiš ono što voliš onda ne radiš niti jednog dana.

GLEDATELJI ODUŠEVLJENI Pogledajte nastup iz 'Tvoje lice zvuči poznato' koji je skupio najviše pregleda na YouTubeu

Jeste li spremni zbog glazbe dati otkaz na radiju?

Obožavam radio, volim ekipu s kojom radim, posao se vrti oko glazbe i jako mi je srodan. Dok god uspijevam manevrirati ta dva svijeta, u njima ću se i zadržati. Nažalost, dođe li dan kad ću morati birati jedan put, to će biti glazba. Ali ne trčimo pred rudo. Neće me se moji slušatelji još riješiti. Družit ćemo se mi, nadam se, još dugo.

Glazba je spojila vas i vašu suprugu, glazbenu pedagoginju Marinu. S 18 ste znali da je vaša srodna duša, a upoznali ste se u crkvenom zboru, i to tek kad joj je mama pokazala na vas. Znači, punica zna?

Taj odnos mi je ipak nešto najposebnije i najbitnije. Stvarno mi je najveći oslonac u svemu što radim. Ništa što danas imam, ne bih imao bez nje. A ni nju ne bih imao da punica nije malo pogurala stvari (smijeh). Stvarno imam punca i punicu za poželjeti pa mi nikad nije jasno kad čujem priče od ljudi koji se s njima baš i ne slažu.

A da ništa nije slučajno u vašem slučaju, dokaz je i da su vaša baba i njezin djed bili zajedno dok su bili klinci...

Najsmješniji dan u mom životu je bio taj kad je Marina upoznala moju baku. Smiješno, ali istinito. Moja baka i njezin djed su nešto mutili kad su bili mlađi. Što se točno zbilo, ne znamo, baka je škrta na riječima. Sjetimo se često toga na obiteljskim druženjima, nasmijemo se i uvijek se čudimo kako je život čudan i kako piše čudne priče. To opet potvrđuje da ništa u životu nije slučajno. I taj moj odlazak na fakultet i Split su bili samo jedna stanica na mom putovanju, ali na toj se stanici puno ljudi ukrcalo na vlak sa mnom, od Marine do nekih od najdražih mi prijatelja koje danas imam.

Imate dva brata. Maštate o velikoj obitelji s Marinom?

Dva brata, četiri nećaka... Broj se stalno povećava. Radujem se danu kad će se ta brojka povećati i kad ću uz titulu strica dobiti i onu oca.

U CRNOJ GORI 'Toma Zdravković' iz prvog reda uživao u koncertu Jelene Rozge

Prošla godina bila je vaša. Vaše pjesme bile su jedne od najslušanijih. I ovu ste nastavili odlično... Što dalje planirate?

Prošla godina je bila fantastična, sad imam težak zadatak nadmašiti je. No ciljevi su tu da nas guraju naprijed. Ova godina će također biti radna. Nove pjesme idu van kroz nekoliko dana, priprema se i novi solistički koncert uskoro, lagano se priprema materijal za drugi album. Glazba je malo stala zbog showa, ali čim to završi, vraćam se u studio.

Jedan od uzora vam je i Massimo. No njegovu veličinu niste doživjeli do njegova zadnjega koncerta u Areni, netom prije njegove prerane smrti.

Za Massima je nemoguće ne znati, nemoguće je da netko nije čuo njegov vokal i pjesme... Nažalost, moja prva prilika da ga čujem uživo bio je taj njegov posljednji koncert u zagrebačkoj Areni. Bio sam malo u čudu zašto koncert zatvara pjesmom ‘Krug u žitu’ koju nisam znao pa sam pretpostavljao da mnogi ne znaju... Koja pogreška... Koja pogreška je to što ranije nisam krenuo u istraživanje njegove diskografije, glasa, interpretacije... On je nešto što se nikad neće ponoviti. Ta posebnost se stvarala u malim dozama... Nakon toga koncerta shvatio sam da želim dijelom biti kao on, jednostavno čovjek koji stane na pozornicu i dijeli emociju s ljudima, netko tko ne škrtari na riječima nego razgovara sa svojom publikom, netko tko voli taj posao i nakon 10, 20, 30 godina... Netko tko će jednog dana moći reći da je ispunio svoju misiju na ovom svijetu. A on je sve to bio.