Glazbenica nikad nije doznala od čega je preminula njezina majka nekoliko dana nakon porođaja. Tereza se prisjetila bolnih i sretnih trenutaka iz svog djetinjstva
Tereza Kesovija: Dvije mame dale su mi puno suza i ljubavi
I kad su je dizali u visine i kad je život nije mazio, Terezu Kesoviju (75) optimizam nikad nije napuštao. Uvijek je ostala svoja i mnogo puta se poput Feniksa izdizala iz pepela. Prisjećajući se nekih davnih trenutaka karijere, među najsretnije ubrojit će čestitke Charlieja Chaplina za interpretaciju skladbe “Ovo je moja pjesma” iz filma “Kontesa iz Hong Konga” za koju je napisao glazbu. Tere, kako je zovu, s lakoćom je odgovarala na pitanja, ni u jednom se trenutku ne postavivši svisoka, kao zvijezda, što prečesto čine njezine mlađe kolegice. Uoči svog velikog koncerta “Moja priča” 25. travnja u KD Vatroslav Lisinski iskreno i otvoreno progovara o nekim posve nepoznatim intimnim dijelovima života, kao i karijeri uspješnoj već duge 53 godine.
Café24: Mnoge pjevačice imaju dobar glas, stas, kvalitetu, ali ne uspiju. Koji su bili odlučujući faktori u vašem slučaju?
Mislim da je to ono nešto što čovjek nosi duboko u sebi i toga postane svjestan u trenutku kontakta s publikom. To mogu nazvati samo riječju ljubav. Tada ne razmišljate o slavi ni novcu. Tako sam počela, nastavila i takva sam danas.
'Izgubila sam 'prijatelje' kad sam ostala bez luksuza'
Café24: Na pozornici djelujete moćno. Kako se osjećate pred publikom?
Ljudi se mogu diviti moćnima, ali rijetko vole moćne ljude, jer moć izaziva strahopoštovanje. Čim netko osjeća strah, pa makar i mrvicu, to nije dobro. Ne dolazim moćna na pozornicu nego bliska. Dolazim s osmijehom, zagrljajem.
Café24: Imate li neku amajliju prije nastupa?
Nemam, ali prije izlaska na scenu moram se prekrižiti. Ne znam je li to stvar navike ili je to odjek mog odgoja jer su mi roditelji bili izuzetno religiozni. Vjernik sam, ali ne onaj ovisnički. Volim ući u crkveni prostor, ali klasičnu crkvu. U modernoj se crkvi nekako ne osjećam dobro, ne pruža mi isti duhovni poticaj.
Café24: Mnogi vam se obraćaju s laskanjem? Godi li vam to?
Najljepše mi je ne shvatiti to kao laskanje. U tome ima malo poštovanja i istinske ljubavi, radije u to ne vjerujem. Previše vjerujem u ljubav i dobrotu. Dobila sam po repu bezbroj puta, ali ja sam kao mali pas kojeg netko šutne nogom, a on to zaboravi i opet se vrati i maše repićem. Naravno, ljudi katkad znaju pretjerivati u svemu pa me pitaju: ‘Mogu li vas samo dotaknuti?’. Dođe mi da kažem: ‘Možete me slobodno i zagrliti’. Ne smatram se nedodirljivom. To nikako ne želim biti!
Café24: Kažete da ste puno puta dobili po repu. Koliko dobro procjenjujete ljude?
Što mi vrijedi da ih dobro procijenim ako se na kraju pokaže drukčije? Uvijek iznova vjerujem da se u ljudima, ma kakvi god bili, krije i zrno dobrote pa zaboravljam na loše. Imala sam bezbroj tzv. prijatelja dok je bila raskoš, dok se moglo kupati u mom bazenu, blagovati za mojim stolom. Sve je tada bilo sjajno i svi su bili tu, ali kad je sve to nestalo, nekako su se ti ‘prijatelji’ raspršili.
Café24: U čemu si date oduška?
Stalno moram raditi jer ne znam ljenčariti. To je također odraz moj odgoja. Kako izgleda ljenčarenje? Je li to možda sjedenje u kafiću i beskonačno ispijanje kave, brbljanje, ogovaranje? Ne hvala, to nije moj đir.
Café24: Jeste li uvijek sami odlučivali ili nekad poslušate i tuđe savjete?
Poslušati savjet je lijepo, ali on mora biti argumentiran. Na primjer, kad smo snimali Gabi, Radojka i ja pjesmu ‘Tamo da putujem’, svaka je donijela svoju osobnost pjesmi, ali na način da smo morale biti homogene. Svaka je svakoj bez ustručavanja savjetovala kako da interpretira svoj dio.
Café24: U istupima se ne bojite reći što mislite bez obzira na posljedice. Jeste li se kad osjećali neshvaćenom?
Znam biti oštra, čak i neugodna koji put. Važna mi je dinamika, i u glazbi i u međuljudskim odnosima. Uglavnom sam neshvaćena kad gorljivo nešto branim. Svatko ima svoje viđenje istine. Sigurna sam da moja Vaga u horoskopu nije vaga koja važe. Da sam vagala, u životu bih bolje prolazila. Uvijek sam išla za istinom, a nju često nije lijepo čuti. Istinom se često može iziritirati ljude. Zašto istina ako može proći lijepa u celofan zapakirana laž?
Café24: Jeste li zlopamtilo?
Mislim da nisam. Ne pamtim dugo jer se brzo oslobodim napetosti i negativnosti. To truje čovjekovu dušu.
Café24: Što vas najčešće izbaci iz takta?
Glupost kombinirana s primitivizmom.
Café24: Imali ste mnogo zdravstvenih problema, no sve ste tegobe prebrodili, a danas izgledate vitalno i fit. Je li to stvar genetike, pozitivnog životnog stava ili načina života?
Sve nas prati prst sudbine. Činjenica je da sam došla do raznih zaključaka pišući autobiografiju. Odjednom sam počela otkrivati sebe u pojedinim pričama. Kad pišem o koncertu u okolici Černobila, završavam rečenicom ‘...još smo živi’. Živi smo, ali ja sam oštećena. Nije slučajno da sam dobila rak zbog kojeg mi je odstranjen bubreg i potom dva tumora u uhu, a nitko u mojoj obitelji nikad nije bio bolestan. Dođe mi da pomislim da je tome razlog taj odlazak u blizinu ozračenog mjesta. I najotporniji organizam morao je poput spužve upiti dio toga ili mi je tako lakše prihvatiti sve što mi se događalo.
'Sačuvaj što dulje dijete u sebi - to je čovjekovo blago'
Café24: Kad se vratimo u prošla vremena - na festivale, svijet zabave i druženja - kakva vam se sjećanja bude?
Festivali su nekad imali ono što se tada nije znalo nazvati glamurom, a bio je. Pogotovo splitski festivali, koji su bili internacionalnog karaktera. Sjećam se prelijepih godina u tom gradu gdje su u alternaciji bili po dva pjevača, pa je tada ‘Nona’ sa mnom pjevao talijanski velikan Claudio Villa. Trebalo ga je jako motivirati da dođe u Split, ali on je došao i otpjevao ‘Tuo Mondo’. Da ne govorim o alternacijama Ala Bana, Tota Cutugna... To je bilo divno, zdravo druženje. Još je nešto bilo u toj divnoj generaciji - puno humora, ljudskosti, dobrote. Kad se sjetim opatijskih festivala sa sjajnim glazbenicima i kako smo se opušteno zabavljali... Bože, kako je to bilo dobro! Zapravo smo bili djetinjasti. Ono što volim reći svakom mladom čovjeku koji je postigao nešto, kad vidi da mu se bogomdan talent počeo razvijati u pravom pravcu je: ‘Molim te, sačuvaj što dulje dijete u sebi. To je najveće čovjekovo blago!’
Café24: Kako pomirujete obiteljske i poslovne obaveze?
Prema obitelji imam samo ljubav, ne obaveze. Stavljam to uz bok mojoj ljubavi koju nazivam profesijom. Obitelji se potpuno dajem, ni jedno zrnce ne ostavljam samo za sebe. Za takvo što čovjek uvijek mora naći vremena i načina da se bude tu.
Café24: Kakva ste svekrva?
Neka moja Ljiljana kaže kakva sam. Ja za nju kažem da je supruga mog sina, ali i moja kći.
Café24: Kakav odnos imate sa sinom Alanom?
Imamo divan odnos. On je moj najžešći kritičar. Kaže mi: ‘Majko, nemoj, molim te, kad završi pjesma, nastaviti pjevati a capella’. A ja to baš volim i tu smo u stalnom sukobu (smijeh). On je moj zaštitnik. Kad mi kaže: ‘Majčice moja’, iza najcrnjeg oblaka zasja mi sunce.
Café24: Unuka Mila ima 23 godine. Uživate li u ulozi bake?
Prema njoj nisam baka niti je doživljavam kao unuku, mi smo prijateljice. Vodimo prekrasne razgovore što proizilazi iz beskrajne međusobne ljubavi, privrženosti.
Café24: Jeste li je razmazili? Obično se kaže da bake razmaze djecu više nego roditelji.
To je netko izmislio i to je po meni glupost! Moj sin je uvijek meni najveća ljubav, a njegovo dijete je samo nastavak te ljubavi.
S pankerima je žicala novac na cesti i ukrala pivo i žvake u dućanu
Café24: Jeste li unuci ikad pričali o pustolovinama iz svog život? Jeste li ikada takve stvari podijelili s njom?
Ima divna anegdota kad sam s pankerima za Knjazovu emisiju ‘Hrvatski misteriji’ po gradu i tražila od prolaznika deset kuna za pivo. Skupila sam lijepu svotu. Onda su me poslali da iz trgovine ukradem dvije limenke piva i žvake. Oprezno sam morala krasti da me ne ulove iako sam znala da je to samo gluma. Pobjedonosno sam prošla pokraj blagajne sretna što me nisu otkrili. Bilo je zabavno od početka do kraja. Toga ću se uvijek sjećati, a i moja unuka. Na koncertu usred livade, na nasipu sa ‘svojom’ punk grupom otpjevala sam ‘My Way’ u njihovu aranžmanu. Bila sam sva u zihericama, imala sam irokezu i lajbek koji sam dobila od pravog pankera. Tako namaškarana hrabro sam otpjevala svoju dionicu u lagi koja uopće nije moja. Moja Mila je bila ondje s društvom i neki dečko ju je pitao: ‘Kaj to nije tvoja baka na stejdžu?’. Ona mu nije vjerovala, ali kad je došla k meni, pitala me zabezeknuto: ‘Baka, pa kaj tu radiš?’ To je bio šok za sve, ali naravno pozitivan jer su joj rekli da ima super baku. Mila i ja pričamo o svemu.
Café24: Koliko se često vidite s njom?
Vidimo se koliko je moguće jer ona studira, ima puno obaveza i dečka. Mila zna da sam tu kad god zatreba i da sam, kad god se pojavi, najsretnija na svijetu. Mila je čudesno blago, nježno stvorenje koje svoje ime nosi s puno razloga jer je doista mila. Jako je poštena i pravedna. Prekrasna je mlada žena. Obožavam je.
Café24: Dajete li joj savjete?
Rado prima savjete, a ja joj ih dajem i ne pitam treba li joj. Mislim da ona to posluša i primijeni jer je dobro odgojena.
Café24: Što znači imati puno godina, a ne biti star?
Važno je ostati zdrav, zadržati vedar duh, ne izležavati se na lovorikama uspjeha, ne smatrati se najvećim i najjačim i iznad svega zadržati čistu savjest i miran san. To je moj recept. Mogla sam bezbroj puta pokleknuti u životu zbog svega što mi se događalo pa nisam. Vjerovala sam u sutrašnji dan, u to da ne može stalno padati kiša i da mora doći sunce.
Café24: U kakvim ste odnosima s bivšim supruzima? Jeste li uvijek vi odlazili?
Kako ono Zagrepčani kažu: ‘Tak mi je bažul opal’. Ako je iščeznula ljubav, onda treba otići.
Nestalo je, ajde bok. Željela sam s oba supruga ostati u civiliziranim odnosima. S drugim suprugom, s kojim sam živjela 16 godina, nije bilo šanse da ostvarim bilo kakav odnos. Bila je to njegova želja. S Alanovim ocem je drukčija priča. S Mirom Ungarom i njegovom suprugom imam lijep odnos. Viđamo se, kojiput i nastupimo. Nije išlo, Bože moj, nismo ni prvi ni posljednji koji smo se rastali. Moj Alan nije oštećen zbog toga, a to je najvažnije.
Café24: U knjizi koja ubrzo izlazi otvoreno pričate o svemu, ogolili ste dušu. Kako to da ste se odlučili na takav korak?
U knjizi je prikazan spoj veza, most između razdoblja mog djetinjstva, odrastanja i mladosti te moje karijere, koja je posebna priča. I kad govorim o karijeri, uplićem tu svoju intimu, susrete, kontakte. Nije to šturo nabrajanje godina, nastupa, nego priča o mom životu.
'Roditelji su se odrekli svoje kćeri, moje mame, zbog mog oca'
Café24: U knjizi ćete iznijeti dirljivu i bolnu priču o vašoj majci, koju većina ne zna. Odnosno, priču o vašim dvjema mamama.
Ta priča strašna je stigma koja je ostala na mom srcu. Nekoliko dana nakon što me je rodila, moja je majka preminula. U Dubrovniku davne 1938. godine nije bilo efikasnih lijekova protiv sepse i trovanja pa je moju obitelj zadesila tragedija. Zapravo, nikad poslije nisam saznala što se uistinu dogodilo s mojom majkom i koja je bolest uzrokovala njezinu smrt, sve je ostalo na pretpostavkama.
Otac se godinu nakon mamine smrti ponovno oženio. Nije se mogao sam brinuti o bratu i meni, morao je raditi da nas prehrani, a baka je bila prestara da se brine o nama. Našao je sreću u mladoj udovici, krasnoj ženi koju život nije mazio. Bila je deset godina starija od mog oca, svjedočila sam predivnom bračnom odnosu. Za cijelog života nisam ih čula da su jedno drugome dobacili ružnu riječ.
Café24: Pomajku ste smatrali majkom?
Ta ljubav koju je svakodnevno poklanjala bratu i meni, jer svoje djece nije mogla imati, bila je daleko iznad očekivanog. Moj brat je bio njezino sunce, a ja sam znala ljubomorno pitati što sam ja, a ona bi mi odgovorila: ‘Ti si moj mjesec’. Nježno se brinula o nama. Kad je moj brat poginuo u prometnoj nesreći 1974. godine na zagorskoj magistrali, moja mama je jednostavno prestala željeti živjeti jer njezino sunce je otišlo, a bez sunca se ne može živjeti.
Café24: Kad ste i kako doznali da vas ona nije donijela na svijet?
Ono što me zapečatilo, slomilo, stavilo žig je susret u Konavlima s jednom od sestara moje prave majke. Imala sam sedam godina kad mi je poprijeko, bez imalo sućuti i takta, predbacila: ‘Zašto ti tu očevu ženu zoveš svojom mamom? Ona nije tvoja majka, tvoja prava mama je umrla’. Zanijemila sam, okrenula se, otrčala kući. Ne sjećam se više tko je jače i gorče plakao, moja mama Jela ili ja. Bilo je to tako bezdušno. Tim više što su mamine sestre godinama ranije raskrstile sve odnose s njom. Naime, roditelji su se protivili majčinoj želji da se uda za mog oca jer je bila obećana drugome muškarcu. Njezin bijeg u očev zagrljaj nikad joj nisu oprostili. Ni roditelji ni sestre...
U knjizi ću, poslije poglavlja u majčinoj smrti, opisati i tatinu priču, a onda i priču moje druge mame Jele. Zvali smo je mamom jer to je i bila. Sve tri priče najtoplije su i najemotivnije u cijeloj autobiografiji. To je priča o životu, o ljubavi koja ti vlaži oči i zbog koje, svaki put kad je pročitaš, osjetiš iste trnce...
Café24: Koliko vas je ta životna tragedija učvrstila i odredila kao osobu?
Dijete je čudesna biljka. Ono raste, niču novi listovi, ali nekako sve ostaje u korijenu. Kad taknete u taj korijen, onda sve izbije na vidjelo. Naravno da me to odredilo. I istinito je kad se kaže: ‘Ono što te ne uništi, učini te jačim’. To je netko pametno rekao.
'U autobiografiji ću otkriti razne tajne iz svog života'
Café24: Kako nakon niza bolesti, tragedija u obitelji čovjek ostaje čvrst?
Snagom volje. To je nešto što pokreće svijet, samo što snaga volje ima dva pravca: htjeti snagom postići rat u svijetu ili ljubav među ljudima.
Café24: Što vas može usporiti? Koliko ćete još dugo biti aktivni na sceni?
Imala sam četiri operacije glasnica, a nakon zadnje, kad me operirao pokojni profesor Padovan, imala sam koncert istu večer u Cankarjevu domu. Vjerujem da ću pjevati sve dok me publika bude željela slušati, sve dok aplauz na kraju koncerta bude glasniji od onog na početku.