Sve tajne Malog mista: Bepina i Servantes nisu trebali umrijeti

Rukovoditelj produkcijskog Odjela kulture HTV-a Marin Marušić otkrio je brojne zanimljivosti sa snimanja serije 'Naše malo misto'. Marin je inače sin redatelja Danijela Marušića koji je režirao kultnu televizijsku seriju.

Donosimo dio razgovora koji je s njim vodio novinar Joško Krželj:

Kako je uopće došlo do ideje, kako se počela snimati ta serija?

Ja sam onda bio 12-godišnji dječak. Televizijska serija "Naše malo misto" je dio povijesti Hrvatske radiotelevizije, ondašnje Televizije Zagreb. Nazivaju je još i kultnom serijom i najboljom hrvatskom serijom ikad snimljenom. Naravno, nije moj posao da ju vrednujem, ali sam siguran da je uz izvjesne efemernosti nadišla svoje vrijeme i ima neke vrijednosti koje će ju zauvijek zadržati na vrhu ljestvice popularnosti i vrijednosti.

Sjećam se, moj otac je kasnije predložio Miljenka Smoju da napiše televizijsku seriju, a jedan od tadašnjih čelnika Televizije Zagreb, gospodin Saša Bjelousov je predložio Mladena Kerstnera, i tako su zapravo nastali i "Malo misto" i "Mejaši" i "Gruntovčani", nešto kasnije i "Prosjaci i sinovi". Tako je sve krenulo.

Kako je krenulo snimanje i koliko je to trajalo?

Serija se snimala u dva navrata. Prvi dio je sniman '69. godine, snimao se u Vranjicu kod Splita. Drugi dio se snimao u Starigradu na Hvaru. Epizoda "Zagrebulje" snimljena je negdje između. Bilo ju je zapravo jako teško snimiti jer se zbog raznih političkih igara i podmetanja nije znalo hoće li se drugi dio serije uopće snimiti. Iduće godine 22. veljače će biti točno 50 godina od premijernog emitiranja prve epizode.

VELIKA TELEVIZIJSKA TAJNA Naše malo misto: Zabranjenu epizodu emitirat će 1. siječnja

Sama atmosfera snimanja - kako je to izgledalo, što vam je otac govorio?

Puno stvari i puno štoseva je tu bilo. Sjećam se, zadnjih sedam epizoda snimljeno je u Starigradu na Hvaru. Vi ne možete zamisliti kakva je to bila pomama dalmatinskim malih mjesta - "gdje će se snimati serija?". Tog ljeta u Starigradu na Hvaru, vjerovali ili ne, uopće nije bilo turizma. Apsolutno svi ljudi su bili na snimanju, i turizam uopće nije dolazio u obzir. Sjećam se, za vrijeme snimanja kultne scene kada 'malomišćani' imaju vatrogasnu vježbu, u pola snimanja scene došle su dvije ogromne koče, parkirale se na rivu i snimanje je bilo naprasno prekinuto jer je kapetan rekao da će istovariti svu ribu i počastiti cijelu ekipu. Cijelu noć se slavilo i tek je drugi dan bilo nastavljeno.

Zašto je na odjavnoj špici napisano "Adio i nikad više", to nas sve zanima?

Da, to je uistinu čudno i neuobičajeno. Ne znam da sam ikada gledao kraj neke serije na kojem ne piše 'kraj' ili 'svršetak' nego 'Adio i nikad više'. Mogu vam reći da je zbog raznih stvari koje su se dogodile za vrijeme snimanja i kasnije, moj otac to odlučio napisati u znak indignacije što se raznim kampanjama i podvalama koje su imale organizirani tijek, zbilo njemu i ostalim članovima ekipe. 

Što se događalo?

Događalo se puno toga ružnog. Već nakon prve epizode scenarist Miljenko Smoje je bio izuzetno nezadovoljan interpretacijom lika Luigija Karla Bulića. I bio je apsolutno za to da se on promijeni. Čak je i pisao jedno protestno pismo ondašnjem direktoru Televizije Zagreb i sva sreća da je ovaj to s indignacijom odbio. Bio je nezadovoljan količinom 'talijanštine' koju je Karlo Bulić interpretirao, ali to je nasreću završilo dobro. 

KA' U PRIČI 'Naše malo misto': Cijela nacija gledala je zgode dotura Luigija

Znači da je tu onda bilo dosta improvizacije?

Bilo je jako puno improvizacije. Režiser, moj otac, davao je glumcima potpunu slobodu, čak su i glumci to fantastično prihvatili, i oni su imali puno sugestija. Tako da je veliko pitanje je li originalni scenarij sve ono što je zapravo izašlo kao final. 

Kako je završila ta priča s dr. Luigijem?

Dr. Luigi je ostao i dalje glavni glumac. On je onda imao 60 godina. To mu je bila zapravo prva velika uloga, postao je popularan i mogu vam reći da je Karlo Bulić odnosno dr. Luigi zapravo koliko ja znam jedini glumac koji ima dva spomenika. Jedan mu je podignut 2002. godine u Tugarima kod Omiša, a drugi 2010., ispred njegove zgrade u Beogradu, gdje je živio, na 100. godišnjicu njegova rođenja. 

No osim toga, bilo je još problema?

Je, bilo je još problema. Svakako treba reći da u to doba je Miljenko Smoje bio kolumnist Mali Marinko,pisao je u Slobodnoj Dalmaciji. Moj otac ga je nagovarao da napiše scenarij, pritom uistinu vjerujući u njegovo briljantno poznavanje Dalmacije i njegov veliki spisateljski talent koji je do onda bio zatomljen. Istina da je Smoje Dalmaciju nosio u duši i bio je jedna velika spužva, stalno je putovao, upijao je sve, znao je što se praktički događa u svakom malom mistu. Što se pak tiče njegove opcije lijevo-desno, nije na meni da komentiram Smojinu političku poziciju. On je to sam bezbroj puta definirao.

Zapravo, sukob između scenarista i redatelja je bio dvojake naravi, estetske i političke. Prvi sukob bio je taj s Karlom Bulićem. U Jednoj sceni pušenja prema napisanom tekstu Bulić je trebao kazati "Ja sam dalmatinski likar". No on je pogledao u redatelja i rekao "Znam što hoćeš reći, ne boj se, izgovorit ću 'Ja sam hrvatski likar'". Zbog toga nitko nije bio manji Dalmatinac niti veći Hrvat. A daljnji sukob je bio oko toga što Servantes, kojega je briljantno odglumio Ivica Vidović, nije trebao zapravo poginuti nakon samo četiri epizode. On je bio fantastičan pa je bila prava šteta što je "poginuo". 

Za kraj ovog pitanja mogu reći da niti Bepina nije trebala skončati, završiti kako je završila, svojom smrću. Jer je serija trebala imati 33 epizode, a ne 13. Kada je moj otac shvatio da ništa više od toga, onda je napisao 'Adio i nikad više' i njihova suradnja je tu bila prekinuta. Mada moram reći - iako je taj sukob postojao i ja to uopće ne negiram, što više godine idu i što se više toga prisjećam i čitam, ondašnjim strukturama je zapravo bilo u interesu da su Marušić i Smoje posvađani. 

Cijeli intervju poslušajte ovdje.