Supruga maestra Šuteja: 'Naš Điđi nam fali već deset godina'

Nastavlja se krug života. Život je zamijenio smrt, zaigrao se s datumima, rekla nam je Ivana Šutej, udovica maestra Vjekoslava (44). Njezin suprug umro je od leukemije 2. prosinca 2009., a prije četiri godine, 1. prosinca, njegova kći Alemka iz prvog braka rodila je prvog maestrova unuka. Kad priča o maestrovoj pažnji prema njoj i djeci, Ivani oči više ne suze. Ponosna je što ju je nosio kao kap vode na dlanu, stalno joj ponavljao koliko je voli. Na svaki njezin rođendan slao joj je, njoj najdraže, zagasito crvene ruže. 

- To je napravio i iz bolničkog kreveta. Pomogao mu je nećak Joško. I bolnicu bi okrenuo naopačke samo da dobijem svoje ruže. Uvijek ih je dostavom slao na kućnu adresu, a te 2009. je bilo posebno dirljivo jer su stigle iz bolnice - kaže.

HUMANITARNA AKCIJA Koncert za život u sjećanju na Anu Rukavinu i maestra Šuteja

Deset godina kasnije Ivana je jako ponosna što njezin suprug nikad neće biti zaboravljen. Obiteljski prijatelj Ivica Prlender radi monografiju koju će predstaviti na godišnjicu Điđijeve smrti. Ravnatelj 'Lisinskog' Dražen Siriščević sprema gala koncert, na kojem će sudjelovati i Zagrebačka filharmonija. Okupit će se maestrovi prijatelji, dirigent Ivan Repušić, Điđijev student kojemu je maestro bio kum na vjenčanju, Tomislav Mužek, čiji je napredak Šutej pratio od početaka. Ivana i njihova djeca - kći Ema (16) i sin Nikša (13) - uz maestra su bili kad god su mogli, u teatrima i dvoranama diljem svijeta. 

- On je bio na pozornici, mahnuo bi nam, a ja sam imala sa sobom neke naljepnice, igračke, kad bi djeci dosadilo slušati, da ih animiram. Znali smo otići u zadnji red i slušati, a ja sam svako malo govorila ‘tiho, tiho, tata dirigira’. U Eminu prvu putovnicu pečati nisu više stali. Imala je tri mjeseca kad smo bili u Areni u Veroni, tamo su je ljuljali dok se izvodio ‘Rigoletto’ - rekla je Ivana. 
Upoznali su se 1998. u Portugalu prilikom gostovanja na Svjetskoj izložbi koja je bila posvećena oceanima, moru i vodi. Maestru se na prvu svidjela ta 24 godine mlađa članica Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić”. No nije odmah sa sigurnošću osjetila 'on je taj'.

- Da nije bilo takve razlike u godinama, onda bih rekla kako sam odmah znala da je on taj. S obzirom na tu razliku, morao me osvajati da dokaže da je on taj - kaže danas Ivana.

Maestro je, kao slučajno, uvijek oslobodio mjesto pored sebe za nju, a osvajao ju je mjesec dana. Svoju je obitelj obožavao. Ivanu bi sa svakog putovanja iznenadio nekim začinima, raznim detaljima za kuhinju jer je znao koliko voli kuhati. Djeca su im tad bila jako mala, pa im je nosio robicu i igračke. S Nikšom je volio slagati Lego kocke i voziti se biciklom. Nikša je obožavao s tatom sudjelovati u vožnji bilo čega: broda, traktora, auta, bicikla... svejedno.

- Ema je bila tatina cura. U sve akcije je htjela s njim i kad ju je tata učio, uvukla bi mu se u krilo, gledala te note i slušala sve što i on. Voljeli su biti s njim - prisjetila se Ivana. Sklad i ljubav, koji su trajali deset godina, narušila je bolest. Maestru je bila dijagnosticirana leukemija.

- Bili smo na moru, boljelo ga je grlo, imao je temperaturu koja nije padala. Onda je rekao da idu u Zagreb napraviti pretrage. Slučajno je otišao u bolnicu Dubrava i tamo se onesvijestio kad su mu rekli dijagnozu. I ja sam mislila da je greška, da ćemo sad sve riješiti, mama će pričuvati djecu i sve će dobro. Nije bilo - kaže nam Ivana.

S njegovim su se odlaskom teško nosili. Nikša je gledao kroz prozor i čekao da se tata vrati, a Ema ga je stalno crtala. Ivana se nakon njegovog odlaska osjećala kao da je u sebi stvorila veliku željeznu kuglu i u nju pohranila emocije. 

- Nisam ih puštala da provire na površinu, ni pred djecom ni pred drugim ljudima. Moja kugla je vrlo čvrsta, osjećam je kako mi stoji u grudima - govorila je Ivana. Najgori trenutak bio je kad je u bolnici ugledala prazan krevet. 

- Otišao je čovjek kojeg volim. Više nije mogao i čekao me je da ga primim za ruku, kako bi lakše otišao. Naravno da je i on htio živjeti, ali naprosto više nije mogao - rekla je Ivana. Vijest o njegovu odlasku potresla je glazbeni svijet. Njegov veliki prijatelj Jose Carreras do samog kraja govorio je 'Šutej ima srce ratnika!'. Na posljednjem ispraćaju maestru je pjevala svjetski ugledna sopranistica Denyce Graves. Deset godina kasnije njegovoj kćeri Emi glazba je veselje. Jako voli svoju glazbenu školu, i zbor Zvjezdice, u kojem pjeva. 

- Sad smo sve to duboko potisnuli, svi skupa. Puno i često pričamo o njemu, gledamo njegove izvedbe, iz 1992., 1986., dok je bio jako mlad. Sjećamo ga se s veseljem i pozitivnim pričama, sa što manje tuge. Znamo da je dio nas, kao zaštitnik, kao da je tu još - kaže Ivana.