Srna lakše osvojio kup UEFE nego sadašnju suprugu Mirelu

Darija Srnu, kapetana hrvatske nogometne reprezentacije i nogometnog kluba Šahtar iz Donjecka, obožavaju svi bez iznimke. I navijači i treneri i sportski novinari. Nevjerojatno je koliko simpatija javnosti uživa ovaj 31-godišnji Metkovčanin koji već 11. sezonu igra u Ukrajini. Svojim karakterom i igrama nikad nikome nije davao povoda za kritike. Takvu osobnost, jasno je, može izgraditi samo čovjek koji se od malih nogu morao dokazivati isključivo poštenim radom i zalaganjem. Darijo je doista jedan od tih. Baš kao i njegov otac Uzeir koji je postao zvijezda britanskih medija nakon što je novinaru The Guardiana prije pet godina ispričao svoju životnu priču. A upravo je otac Darijov najveći oslonac i uzor jer je zahvaljujući njemu postao ono što danas jest – jedan od najboljih nogometaša u Europi.

Teška životna priča oca Uzeira pomogla mu je u karijeri

Zato priču o Dariju zapravo treba početi od Uzeira koji je rođen godinu dana uoči Drugog svjetskog rata u istočnoj Bosni, nedaleko od mjesta Čajniče. Tijekom rata u njegovu selu Gornji Stopići bila je linija razdvajanja između Nijemaca i partizana, no u selo su jedne noći upali četnici i spalili ga do temelja. Trudna majka i malena sestra su poginule, a Uzeir, stariji brat Safet i njihov otac uspjeli su pobjeći u Bosanski Šamac. U kaosu se maleni Uzeir izgubio i razdvojio od brata i oca te završio sa zbjegom u Sarajevu, a zatim u Sloveniji, u kojoj je proveo nekoliko mjeseci u sirotištu, dok ga nije posvojila obitelj policijskog oficira pa je tako Uzeir Srna postao Mirko Kelenc. 

Gladan je gledao drugu djecu kako jedu svježi kruh

U međuvremenu u Bosanskom Šamcu poginuo je i njegov otac od zalutalog metka. Nikad nije pronašao ni očev ni majčin grob. Ali je zato malog Mirka Kelenca pronašao stariji brat Safet koji je dobio službu u JNA i u Nišu, od komandanta Slovenca, saznao da u Murskoj Soboti ima usvojeni dječak iz Bosne. Odmah je otputovao u Sloveniju i, unatoč protivljenju udomiteljske obitelji, poveo mlađeg brata sa sobom. Osnovnu školu pohađao je u Bosanskom Šamcu i vječito bio gladan. Gledajući drugu djecu kako jedu svaki dan svježi kruh, odlučio je da će kad naraste postati pekar. Tamo je saznao da ima daljnje rođake u Sarajevu. Kad je prikupio nešto novca, kupio je cipele, jaknu, kovčeg i kartu za Sarajevo jer mu se svidjela ideja da ima obitelj. Zaposlio se u pekari i postao golman u FK Sarajevo. S vremenom se, kao i Safet, zaposlio u vojsci i dobio premještaj u Busovaču, u kojoj je nastavio igrati za njihovo Jedinstvo. Jednog dana doputovali su u Metković na prijateljsku utakmicu. Budući da je golman metkovske momčadi bio ozlijeđen, Uzeiru su ponudili da ostane. Prvu obitelj zasnovao je sa suprugom Nadom i dobio sina Renata, no brak se raspao, a Uzeir je otišao na četiri godine u Pariz, pa se opet vratio u Metković. Tu je upoznao današnju suprugu Milku i s njom dobio sina Igora, a zatim i Darija. Da bi prehranio obitelj, Uzeir se prvo zaposlio kao vozač kamiona, a onda u NK Neretva kao trener podmlatka. Darijo je rođen 1. svibnja 1982. godine i uvijek je bio najniži i najmršaviji dječak u svojoj generaciji, ali nevjerojatno vižljast i talentiran za sve moguće sportove. 

Nadarenom, ali žgoljavu dječarcu nisu nudili novac

Tako je u djetinjstvu bio odličan ne samo u nogometu, nego i u rukometu i stolnom tenisu, pa čak i u košarci. Bio je toliko dobar da ga je učitelj tjelesnog odgoja uporno nagovarao da ostavi druge sportove i posveti se košarci. Već u pionirskom uzrastu dobio je ponudu iz Dinama i Varteksa, koji je imao odličnu školu, no onda se na vratima obitelji pojavio Ivan Gudelj iz Hajduka i ponudio Dariju Srni da zaigra za splitski nogometni klub.

Naravno, za žgoljavog nadarenog dječarca nisu nudili novac, nego samo mogućnost da se dokaže na terenu u tako velikom klubu. Prvih nekoliko godina sav trošak Darijova treniranja i boravka u Splitu, uz velika odricanja, financirala je njegova obitelj. No bilo je tu još okolnosti koje mu nimalo nisu išle na ruku. U vrijeme Domovinskog rata u Splitu nije bilo popularno biti musliman, a nažalost bila su to vremena u kojima je ime bilo važno pa su mnogi gunđali na njegov dolazak. Nasreću, kad su treneri vidjeli Darijove sposobnosti, više nije bilo govora da ode, a ubrzo je pozvan i u kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Izborio se za mjesto u prvoj postavi i nastavio igrati u svim uzrastima, ali i u prvoj postavi u vlastitom klubu. S 19 godina osvojio je s Hajdukom titulu prvaka Hrvatske, a u iduće dvije godine osvojili su i dva puta Kup. No kad je prvi put zabio pogodak za matični klub, publika je otkrila još jednu veliku Darijovu tajnu. Pred kamerama i punim stadionom pokazao je majicu koju je uvijek nosio ispod dresa, na kojoj je bila otisnuta fotografija njegova starijeg brata Igora, oboljelog od lakšeg oblika Downova sindroma. Svaki gol koji će ubuduće zabiti, Darijo će posvetiti svojem starijem bratu, čije je ime istetovirao kraj srca. Posljednju sezonu u Hajduku odigrao je 2003. godine i od navijačke skupine Torcide ispraćen je u ukrajinski Šahtar uz ovacije te s nagradom “Hajdučko srce” za najsrčanijeg igrača.

Svaki zabijeni gol posvetio je svojem bolesnom bratu

Profesionalne obaveze nisu mu dopuštale previše opuštanja u privatnom životu. Ni jednog trenutka nije zaboravljao da je do uspjeha došao uz velika odricanja i žrtve vlastite obitelji te im se zato htio odužiti. Stoga je i u novoj sredini, u rudarskom gradu Donjecku, ubrzo osvojio simpatije i navijača i trenera, a naročito predsjednika kluba Ahmetova, koji ga je prihvatio kao vlastita sina. U znak zahvalnosti, od novca koji je dobio od transfera kupio je ocu Mercedes. Unatoč uspjesima na nogometnom terenu, na privatnom planu Darijo nikako nije mogao naći srodnu dušu. Sve do 2005. godine kad se zatekao u Zagrebu zbog reprezentacije. Nakon odigrane utakmice s kolegama se konačno mogao malo opustiti. Omiljeno mjesto za izlazak reprezentativaca u to je vrijeme bio narodnjački klub Ludnica u zagrebačkom kvartu Stenjevec. Prema jednima, Darijo je ondje slavio pobjedu nad Bugarima, a prema drugima, slavio se rođendan. U klub je stigla Mirela Forić s prijateljicom Ivom Balaban te tadašnjim supružnicima Kristinom i Darijom Smoje. Društvo se zabavljalo do ranih jutarnjih sati, a bivša manekenka modne agencije Midiken, tada 24-godišnja Mirela, odmah je zapela Srni za oko. 
Nažalost, ubrzo je shvatio da nema previše šansi. Naime, Mirela je bila uspješna studentica ekonomije i već je planirala upisati i magisterij, a nogometaši je nisu nimalo zanimali. Smatrala je da su žene nogometaša osuđene na kućanske poslove, a ona je imala ambicioznije poslovne planove. Iza sebe je imala dvije veze za koje se saznalo u medijima. U pitanju su bili uspješni zagrebački biznismen i suvlasnik Cityexpressa Boris Vidić, a nakon toga sin uglednog zagrebačkog poduzetnika Željka Šelendića, pripadnik zlatne mladeži Josip. Upornost koja ga je krasila na nogometnom terenu, Srna je ovaj put iskoristio u osvajačkom pohodu na ljepoticu koja je tek dala do znanja da joj je simpatičan i ništa više od toga. Tri mjeseca trajala je njegova potraga za Mirelinim brojem telefona samo kako bi joj poslao SMS. Uzvratila mu je i počeli su se dopisivati. Te godine božićne praznike Srna je proveo u Hrvatskoj i s njom proslavio dolazak Nove 2006. u Baškoj Vodi. 

Zbog izlaska u narodnjački klub Mirela ga je ostavila

Novinari su konačno otkrili - Srna i Mirela Forić su u sretnoj vezi. Kad su joj fakultetske obaveze dopuštale, odlazila bi k njemu u Donjeck, a on bi svaki slobodni trenutak provodio u Hrvatskoj. No i dalje nije imao previše vremena za zabavu. U novom klubu počeo je osvajati prvenstva, a u reprezentaciji je već odavno bio nezamjenjiv. Tako je bilo i u rujnu 2006. godine kad je Slaven Bilić okupio momčad u slovenskim Termama Čatež uoči utakmice protiv Rusije. Tu večer Darijo će vjerojatno prokleti više puta u životu. Naime, s Ivicom Olićem i Boškom Balabanom odlučio je, u trenutku slabosti, napustiti potajno kamp i otputiti se u Zagreb u noćni provod. Ovaj put odredište je bio narodnjački klub Fontana. Da nije bilo lokalnih nasilnika koji su izazvali tučnjavu u kojoj odbjegli trojac nije ni sudjelovao, nikad se ne bi saznalo da su gadno zaribali i prekršili kućni red. Osim što je svaki od njih “iskeširao” po 30.000 kuna kazne, još više ih je zaboljela odluka da neće istrčati na teren protiv Rusije. Stoga i ne čudi da je Srna prvi put u životu izgubio živce i opsovao novinara koji ga je pitao za komentar kad su napuštali prostorije HNS-a, kamo su ih doveli pred disciplinsku komisiju.

Nažalost, nije znao da će ova njegova nepodopština, prva i posljednja u karijeri, drastično promijeniti i njegov privatni život. Darijo će ubrzo naučiti da je jedan od onih ljudi kojima se ništa u životu ne oprašta. Njegov “izlet” u sitnim noćnim satima toliko je naljutio Mirelu Forić da ga je ubrzo napustila. Godinu dana Darijo se posvetio samo nogometu. Očajan i razočaran u ljubavima sljedećih godinu dana tražio je bezuspješno utjehu pa je tako pokušao i s dvjema ljepoticama. Jedna od njih bila je Miss sporta i bivša rukometašica, a danas pravnica Mia Šlogar, a druga manekenka Antea Kodžoman. Ali nije išlo. Veze su bile kratke i prolazne. A onda se u siječnju 2008. godine saznalo - Mirela i Darijo su ponovno zajedno. Očito je trebalo proći vremena da Mirela shvati kako je prenaglila, a Darijo je imao vremena dobro promisliti o svojim prioritetima. 
Uglavnom, pomirili su se na zimovanju u Austriji krajem 2007. godine i učvrstili svoju vezu. Mirela je dovršavala magisterij, a Darijo je već četvrtu sezonu igrao u Šahtaru te se pripremao za osvajanje ukrajinskog prvenstva i Kupa te Superkupa.

Čim je magistrirala, Mirela se uputila u Donjeck. Smirenje u privatnom životu pomoglo mu je da se koncentrira na nogomet. Već iduće godine Darijo će, kao kapetan Šahtara, biti posljednji igrač u povijesti koji je podignuo pokal Kupa Uefe prije nego što se to natjecanje pretvorilo u UEFA Europsku ligu. Pod njegovim vodstvom Šahtar će iz godine u godinu biti i ostati najjača i najtrofejnija nogometna momčad države.

Pomaže klincima poput uzora Lea Messija

Dvije godine čitalo se samo o Darijovim nogometnim uspjesima, a onda potkraj 2009. godine konačno se pohvalio da on i Mirela pripremaju vjenčanje. Prešutio je da je Mirela ostala u drugom stanju. Pet mjeseci poslije fotografi su se morali dobrano potruditi kako bi uspjeli uhvatiti svatove u Dubrovniku. Vjenčali su se 16. svibnja 2010. godine na terasi vile Agava. Mirela je odjenula vjenčanicu Caroline Herrere, a mladoženja odijelo Dolce&Gabanna. Njemu je kum bio Darijo Zahora, a njoj kuma Ana Tomić. Uz rodbinu te brojne nogometaše i njihove supruge slavilo se do jutra uz Halida Bešlića, Joška Čaglja i Nedu Ukraden. Dva mjeseca poslije postali su roditelji. Vesela vijest objavljena je i na službenim stranicama Šahtara iz Donjecka. Mirela je rodila malenu Kasju i tako je Darijov život postao potpun. Proširena obitelj prošle se godine preselila i u novu, raskošniju kuću, koju je Mirela uredila prema svojem ukusu. Svaki slobodni trenutak Dario provodi sa svojim curama. Mladi par tek je zimsku pauzu iskoristio kako bi uživao na egzotičnom odmoru. A da i ona uživa u društvu supruga, Mirela je otkrila fotografijama s otočića St. Barths koje je objavila na Instagramu.

Ujedno je pokazala vitku i besprijekornu liniju u kupaćem kostimu na prugice. Na jednoj fotografiji uživa u prekrasnom okruženju na terasi, a na drugoj se fotografirala pored imena Kasja, koje je ispisala na pijesku. Riječ je o njihovoj kćeri, a da brižnoj mami Mireli i tijekom odmora jako nedostaje njezina djevojčica, pokazuju i srca koja je crtala pored imena.

U svemu tome Darijo nije nikad zaboravio ni svoje roditelje i brata. U svakom razgovoru isticao je kako mu je najdraži nogometaš Leo Messi, a da mu je u privatnom životu uzor vlastiti otac.

– Nikad mu neću vratiti sav trud i brigu koje je uložio u mene. Napatio se kroz život te su zato i on i mama zavrijedili mirnu starost - često ponavlja nogometaš.

Nakon Mercedesa, ocu je kupio BMW, a nije zaboravio ni svoj rodni Metković. Od vlastitog novca uredio je nogometni teren s umjetnim travnjakom na kojem danas igraju neki novi klinci. Poput nogometnog uzora Argentinca Messija, koji je nedavno razveselio dječaka u kolicima i zaigrao s njim nogomet, i Srna je nekoliko puta pokazao da ima stvarno veliko srce. Vlastitim je novcem dva puta za 1500 ukrajinske djece bez roditelja platio izlet u Donjeck i darovao im karte za nogometnu utakmicu Šahtara. Unatoč tome što je, prema mišljenju reprezentativnih kolega, mogao svoje kvalitete i mnogo bolje unovčiti.

No Darijo se ne da iz ukrajinskog kluba iako su nekoliko puta stizale primamljive ponude. Ostao je vjeran klubu koji je njemu, supruzi Mireli i kćerkici Kasji, kao i njegovoj obitelji u Metkoviću, omogućio pristojan život. 

Srna će u Ukrajini vjerojatno završiti karijeru

Ali ni trener Šahtara Lucescu, a ni predsjednik kluba Ahmetov ne mogu zamisliti momčad bez Srne. Igrat će ondje vjerojatno još koju sezonu, a možda mu se i ostvari želja da nogometnu karijeru završi u svojem Hajduku.

Očigledno, vjernost je još jedna od mnogih Darijovih vrlina. A Mirela? Osim što se požrtvovno brine o obitelji, s Ivom Balaban je pokrenula “lifestyle” internetsku stranicu. Upravo je ona sve organizirala, napravila financijski plan i bila pravi pokretački motor tog biznisa.