Slavica Knežević: Neke tuge ni danas nisam uspjela preboljeti

Glumica Slavica Knežević (62) napokon je zadnjih dana malo došla 'do daha'. Kraj prošle godine obilježile su pripreme za premijeru predstave u Teatru Exit 'Don Juan u Sohou', a koju je režirala i bila scenaristica. Istodobno je glumila u svojim predstavama te predavala na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je stekla zvanje docenta.

Zadovoljstvo je veće nakon što je, kaže, vidjela reakciju publike na predstavu 'Don Juan u Sohou'. Najteže je bilo pripremanje predstave s dvjema glumačkim postavama. Više od tri mjeseca radila je od 9 sati do ponoći.

- Bilo je i više nego naporno i ne bih to ponovila. Kao da radite dvije predstave. Puno je nepovoljnih okolnosti i pogrešnih odluka otežavalo rad na predstavi, tako da nisam mogla dugo vidjeti bar tri od pet činova koliko ih ima u kontinuitetu.

Počela je sezona i svi smo imali nove obveze uz stare, neke predviđene, a neke nepredviđene, zatim nezavisno, malo kazalište s malo novca i svojim rokovima, 13 glumaca koje jedva skupite na dva, tri sata. Znala sam dugo stajati na mjestu. Zato nije čudno što sam nakon premijere, kad sam konačno vidjela predstavu, do tada pet puta kontinuirano na prvoj reprizi promijenila puno stvari, izbacila jednu scenu na primjer! - rekla je Slavica. Predstavama želi pružiti publici svoje viđenje nekih stvari, u ovom slučaju to je donhuanizam danas.

- Baveći se tim pitanjem na način na koji su se stoljećima njime bavili pisci, filozofi, psihoanalitičari, glazbenici i svaki zapitani čovjek, pokušala sam najprije sebi odgovoriti i proslijediti pitanje publici, uronivši Molièreova Don Juana u današnji trenutak preko teksta Patricka Marbera. Koliko sam uspjela, a to mi jedino publika može pokazati, toliko sam zadovoljna. S obzirom na njezine reakcije do sada, aplauzi nakon nekih scena, meni najdraži pokazatelj, i pažnja kojom prate predstavu, reći ću da sam jako zadovoljna - kaže Knežević.

U svemu su joj pomogli i glumci u predstavi. Iako je zbog dviju postava imala više posla, na kraju je, kako kaže, zadovoljna.

- Koliko se s nekim razumijete, toliko ste zadovoljni. Kao i u životu. Mislim da su svi jako predano i dobro slijedili liniju predstave te da sam ih dobro usmjeravala prema onome što trebamo ponuditi gledateljima ovim komadom. Tu su mi bile najvažnije reakcije i potpora glumaca u naslovnoj ulozi jer je jako zahtjevno igrati i donhuanizam kao pojam ili ideju i Don Juana kao stvarno lice koje možemo prepoznati u modernom urbanom društvu, kao i u sebi - dodala je Knežević.

Kazalištem se bavi cijeli život. U srednjoj školi je znala da će biti glumica, iako je jedno vrijeme mislila da je studij elektrotehnike pravi izbor. Nasreću, predomislila se i danas je sretna izborom profesije. Ne može se, kaže, odlučiti je li joj draža gluma, režija ili rad na Akademiji s mladim glumcima.

- Najviše me veseli kad radim nešto s pravim razlogom, kad prepoznam vrijednost nekog materijala, sadržaja. Tad mi nije bitno je li to gluma, režija ili nastava, a sve troje je vrlo povezano, pogotovo kad netko ponikne iz kazališnih grupa (Pozdravi i Akter) gdje sam deset i više godina stvarala predstave u kojima pišeš, glumiš, crtaš i režiraš. I, što je najvažnije, osjećaš odgovornost za cijelu predstavu - objasnila je.

Ljudi je pamte po ulozi Sonje u 'Smogovcima', Đurđe u 'Bibinom svijetu', a osamdesetih je bila zaštitno lice dječje emisije 'Poštanski sandučić'. Današnji studenti gledali su je, no sada ih uči glumiti.

- Poslije s nekima od njih surađujem kao kolegica i to je poseban osjećaj - kaže. Kritičari su joj najbliži ljudi, onima kojima vjeruje. S bivšim mužem Markom Torjancem i dalje je u kontaktu, a ako treba i kad imaju vremena jedno drugo pitaju za savjet. Kaže da je prava kritika uvijek dobrodošla.

- Ja sam sebi najveći kritičar. A onda odmah nekoliko ljudi kojima bezuvjetno vjerujem. To su moj sin, njegov otac Marko Torjanac i par prijatelja, posebno Vesna Managić. Marko je duboko u tom poslu, a Jan i Vesna, prijateljica od gimnazijskih dana, iako nisu u tom poslu, imaju nepogrešiv doživljaj te osjećaj za sve bitno i dobro. I onda, naravno, kolege do čijeg mišljenja držim - rekla je glumica.

Tijekom života pratilo ju je puno teških situacija. Dok je bila na Akademiji, umrla joj je sestra, sa samo 23 godine, a pet godina poslije i majka. Obilježio ju je i razvod od Marka Torjanca, a 2006., kao da nije imala dovoljno nevolja, dijagnosticirali su joj tumor na hipofizi. Teški trenuci puni iskušenja samo su se nizali. Na sina Jana 2009. u zagrebačkoj Selskoj ulici naletio je automobil i s teškim ozljedama glave završio je u komi deset dana. Poslije je na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama ponovno učio jesti i hodati.

- Neke tuge se nikad ne prebole. ‘...To je kao cigla koju nosiš u džepu, ...svako malo je opipaš i ...nosiš dalje...’ To je tekst iz odlične predstave Planet arta ‘Zečja rupa’ koja govori o tome kako se nosimo s boli, traumom - rekla je glumica, koju vedar duh i životno veselje nikad nisu napustili.

Kao jedan od najsretnijih trenutaka u životu navela je školovanje sina jedinca koji je na Pravnom fakultetu diplomirao kao najbolji u grupi. Kaže da je to za nju bilo nadnaravno.

- Puno mi to znači! Shvatila sam, i to ne samo tada, da djetetov uspjeh donosi roditelju više radosti nego njegov vlastiti. Sigurna sam da bi se sa mnom mnogi složili - objasnila je Slavica