'Slatki miris uspjeha' s Tonyjem Curtisom treba gledati i danas

Prljavštinu političara, medija i policije, jednom kad prestanu biti izolirani slučaj, a postanu obrazac, posebno je teško promatrati. Film “Slatki miris uspjeha” (Sweet Smell of Success), noir klasik iz 1957. godine koji potpisuje Alexander Mackendrick, ne govori samo o prljavom i kompetitivnom svijetu postratne Amerike, nego o svim vremenima i svim svjetovima. O lošim i dobrim ljudima. O moralu i nemoralu. U Hollywoodu toga vremena nije bilo uobičajeno na malim ekranima prikazivati koliko je pokvaren svijet show businessa, stoga ovaj film i nije ostvario bog zna kakav komercijalni uspjeh, no ostaje najvredniji i najpoznatiji Mackendrickov film. Vrijedi se prisjetiti najveće uloge Tonyja Curtisa u njegovoj karijeri i njemu najdražeg filma u kojem je glumio, unatoč tome što je protagonist kojeg je utjelovio bio lažov i varalica.

- Kad sam snimio ‘Slatki miris uspjeha’, trebao sam ostati u tome miljeu. No zbog vlastite gluposti nisam. Samo sam sretno išao od jednog filma do drugog, puštajući da mi drugi kroje sudbinu, umjesto da to činim sam - svojedobno je izjavio Curtis. Doista je teško naći dva ljigavija lika od onih koje u ovom filmu utjelovljuju holivudske face klasične ere, Burt Lancaster i Tony Curtis - osim ako se čovjek ne zagleda u stvarnost. Onda je kandidata doista mnogo. Užurbana, bučna atmosfera New Yorka gotovo se može namirisati. Gotovo sve scene snimane su noću, bilo u vrevi ulice ili u prepunim jazz klubovima. Ulice su pune ljudi koji nekamo žure, dišu jedni drugima za vratom, zbog čega grad izgleda poput kakve urbane džungle. Svatko se bori za sebe, a borba je ponekad mučna i ružna. Gledatelj koji se odvaži na to da večer popuni klasikom koji je sve samo ne konvencionalan, naći će se usred svijeta kojeg ispočetka neće dobro razumjeti. Jurnjava, spletke, krcati njujorški barovi, muškarci u odijelima koji puše, piju i brzo govore.

Utjelovljenje samog đavla je J. J. Hunsecker (Burt Lancaster), utjecajni kolumnist koji oblikuje javno mnijenje, dok iza scene trguje utjecajem. Ako ste se pojavili njegovoj kolumni, ima vas. Ako niste, nema vas. Ili još bolje: J. J. Hunsecker od vas može napraviti zvijezdu ako ste nepoznati ili vam uništiti karijeru ako je već imate. Upravo zbog nevjerojatne moći kojom raspolaže, Hunsecker nema prave prijatelje, nego se okružio ljigavcima koji mu podilaze kako bi našli svoje mjesto u njegovoj kolumni. Njegova jedina istinska vrijednost u životu mlađa je sestra Susan. Portret ovog beskrupuloznog muškarca navodno odgovara liku i djelu nekoć najmoćnijeg američkog kolumnista Waltera Windchella, danas praktički zaboravljenog čovjeka, koji je u medijima oklevetao mladića koji se udvarao njegovoj kćeri Waldi. Sidney Falco (Tony Curtis), snalažljivi i nemoralni PR-ovac, slika i prilika je čovjeka sa sto lica, koji pokušava zaraditi koji dolar tako što za svoje klijente pronalazi mjesto u novinama.

Onaj tko je ikad pokušao progurati kakvu priču ili proizvod u novine, zna da to nije nimalo lagan posao jer zahtijeva kako dobre konekcije, tako i snalažljivost da se taj proizvod upakira u nešto iole privlačno. Koliko taj posao može biti naporan, pokazatelj je Falcov stil života. Ured i spavaća soba su mu spojeni, telefonira i dok se presvlači, a cijeli dan jurca ulicama njušeći prljavštine kojima će nahraniti novinara koji sjedi za pisaćim stolom i tipka vijesti. Novinar je taj koji se ne prlja u fizičkom smislu, ali je u etičkom pogledu njegova osobnost isprljana. Ne možete se igrati životima drugih ljudi i ostati čisti. Ma koliko skupo odijelo odjenuli, koliko god vaš izgled odavao sređenu i urednu osobu. Ova oba muškarca podjednako su bez morala, s tom razlikom da jedan od njih ima moć, a drugi nema.

Drama se krene razmotavati u trenutku kad Hunsecker zamrzne pojavljivanje Falcovih klijenta u svojoj kolumni, i to zato što Falco nije uspio izvršiti zadatak koji mu je ovaj povjerio: nije razdvojio 19-godišnju Hunseckerovu sestru Susan od mladog muzičara Stevea Dallasa, koji svira u jazz bendu i za kojega se Susan planira udati. No kako bi se vratio u milost Hunseckera, Falco iz drugog pokušaja u drugoj novinskoj kolumni pokrene glasinu da Dallas konzumira marihuanu i da je komunist. Kako bi ispao dobar brat, Hunsecker Dallasa, pak, brani u svojoj kolumni, no zaljubljeni par ipak raskrinka da se duo Hunsecker-Falco poigrao njihovim životima proguravši ovu lažnu vijest u medije zbog koje je Dallas izgubio posao. Tako se oči u oči susreću dva svijeta: pokvareni i bezazleni.

GLUMAC TONY CURTIS Tvrdio je da je bio s 1000 žena, a svoju djecu je zanemarivao

Pokazatelj je to i kako izgleda kad se ovakvi ljudi susretnu u stvarnom životu. Pošteni ljudi nikad i ne razmišljaju da je netko sposoban spletkariti i podmetati, miješati se u tuđi život. Kad se susretnu s takvim nečim, ne samo da ne znaju kako odgovoriti na spletku, nego u nju nikad u potpunosti ne mogu povjerovati. “Slatki miris uspjeha” je film o ljudskoj prirodi. Tome da se određeni ljudi ponašaju na određeni način zato što mogu. Ne znači da bi netko siromašan bio bolji da je na određenoj poziciji, nego da samo nije bio u prilici imati takvu vrstu moći. Kad se to svede na nižu razinu, teško je ne vidjeti horde malih šefova koji maltretiraju one manje od sebe, dok ovi maltretiraju još manje, i tako u nedogled. Nije moguće reći jesmo li kao ljudi očvrsnuli i okoštali od tih sitnih poniženja ili nas je to učinilo još ranjivijima, još malo nepovjerljivijima prema drugome. “Pošteno je reći da se nikad nisam osjećao ugodno kao dio holivudske scene. Znao sam to već rano. Moja supruga definitivno nije željela sjediti pored bazena i tračati. Morala je odmah nešto učiniti, tako da je stekla diplomu u antropologiji”, rekao je redatelj Mackendrick u jednom od rijetkih intervjua koji se danas mogu pronaći. Mackendrick je rođeni Amerikanac, no djetinjstvo i mladost je zbog uranjene smrti oca proveo u Škotskoj, tako da se smatra britanskim redateljem. Snimanje “Slatkog mirisa uspjeha” nije išlo po planu, jer su neprestano izbijale krize i sukobi, a osobito je bio poznat onaj između Mackendricka i Lancastera, jer je svaki od njih mislio da zna bolje od drugog. Scenarist je noću pisao scenarij, a danju je redatelj snimao scene, zbog čega se mnogo doga odvijalo stihijski.

No rezultat je čisti spektakl. Čak i 63 godine kasnije, intrigantan je portret užurbanog i nametljivog svijeta šoubiznisa koji ne trpi konkurenciju, a kad je potrebno, poseže za lažima i intrigama. Ovo su povoji čudovišta koje će u nadolazećim desetljećima rasti i debljati se, da bismo dobili ono što imamo danas. A onaj trač ili intriga nisu za nas spremni samo u jutarnjim novinama, u koje ćemo zaviriti za kavom, nego ekran bliješti ujutro, popodne, navečer, noću, kad sjedimo, hodamo, čekamo ili putujemo. Novosti pristižu sve dok ne zaspemo, a onda opet ispočetka.