Zoran Škugor spada u red najiskusnijih hrvatskih glazbenih menadžera. Sjajno poznaje i ono što vidimo na pozornici, kao i ono što se u novohrvatskom zove “zakulisje”, ili backstage, kako god nas tako i na međunarodnoj sceni. Škugor je za 24sata otvoreno progovorio o neočekivanoj propasti hrvatske pjesme na Eurosongu, natjecanju koje - kad nema nogometa - nije pitanje života i smrti nego nešto mnogo važnije.... Škugor je odrastao uz Radio Luxembourg, kao mladić bio je DJ, a u najboljim je godinama bio menadžer, ako već ne i tvorac pop scene u Hrvata, pa je za razgovor o Eurosongu teško naći boljeg sugovornika.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:07

Uraganke | Video: 24sata/pixsell

Eurosong je bio hladan tuš, kao malo koje natjecanje. Od favorita kladionica naša se pjesma nije ni plasirala u finale. Kako vi to tumačite?

Prije natjecanja stvorena je atmosfera u kojoj se gledao Albinin nastup, koreografija... Pjesma je moderna i svi su očekivali nešto veliko. Priznajem da od početka nisam spadao među one koji su se nadali uspjehu. Problem je, naime, puno dublji...

POGLEDAJTE VIDEO: '24 PITANJA' S ALBINOM

Na što mislite?

Ako pogledate zadnjih nekoliko naših prodora u finale, vidjet ćete da su svi vezani za strane autore. Jacquesa je, recimo, opsluživala švedska ekipa. Šveđani su ga odveli u finale! Prije toga je našu pjesmu i pjevačicu opsluživala austrijska ekipa. Mislim da su zadnja tri naša ulaska bila aranžirana na taj način. Hrvati koji su pisali za domaće izvođače nisu ušli.

Možda je to slučajno?

Nije. Strani timovi imaju drukčiju sliku glazbe, drukčiju vizuru cijele priče. Reći ću vam ovako: kod nas ne postoji pop scena. Franka je bila ‘eksces’. Zadnja dva puta išao je Mihaljević, koji manje više radi sa zabavnjacima. Europa je nešto drugo. Mi u utakmicu koja se zove Eurosong ulazimo s Golfom, drugi ulaze s BMW-ima, Audijima, Mercedesima.... Kod njih glazba postoji, oni od glazbe žive. Jednom se dogodilo, ne pitajte me za godinu, od 24 finalnih pjesama 11 su radili švedski timovi, sve su pripremali Šveđani. Dakle, manjak scene i okrenutost ka narodnjacima, ili imitaciji narodnjaka, a to je naš trend, ne može lansirati neku uspješniju priču. Ne govorim o rock sceni, već o pop sceni koja je uništena. A to je uništenje neugodno kolidiralo s trenutkom kad sam se ja morao povući sa scene.

Vi ste s Ninom Badrić imali zapažen prodor na internacionalnu pozornicu?

Točno... Svojevremeno su mi došli ljudi iz Sonyja, na sastanak vezan uz Ninu. Rekli su mi da imaju materijale za nju. Rekao sam im da bih to, prije no što krenu u eksploataciju, volio čuti. Oni su napravili četiri singla. Na sastanku je bila Nina, bio je Ozren Kanceljak, ja i čovjek iz Sony Musica. Poslušao sam te četiri pjesme i rekao da ne vjerujem da će imati uspjeha. Dodao sam da mi se mogu javiti kroz koji mjesec ako ništa ne naprave. Nakon nekoliko mjeseci oni su doista ponovno došli u Zagreb i rekli da nisu ništa napravili. Rekao sam čovjeku iz Sony Musica da imam pjesmu za strano tržište.

Dao sam im ‘I’m So Excited’ s odličnog Ninina albuma ‘Personality’ te da je mogu objaviti i dati DJ-ima s Mediterana i Skandinavije da je obrade za klubove. Pjesma je prošla i objavili su je na 12 kompilacija velikih svjetskih izdavača. Zanimljivo je da je objavljena na ‘Black Gold’, kompilaciji najvećih crnačkih hitova te godine.

Dakle, ipak se može uspjeti vani?

Može, ako se ovdje dobro radi i ako se zapne. No uz odumiranje pop glazbe u Hrvatskoj mi ne možemo vani očekivati dobar rezultat. Naši autori žive od druge vrste glazbe i to nije prošlo. Nama fali produkcije. Vani sve to košta, ima cijenu. Kad je ruski pjevač pobijedio na Eurosongu, njemu je pjesmu producirao najveći producent na svijetu, Max Martin. On vam je već krajem 1990-ih snimio niz hit singlova - pazite imena, s Britney Spears ‘...Baby One More Time’, pa s Backstreet Boysima ‘I Want It That Way’ ili s NSYNC ‘It’s Gonna Be Me’. On je treći autor tekstopisac singlova broj jedan na svjetskoj ljestvici, ispred njega su Paul McCartney i John Lennon. Uz to, ima drugi po redu Hot 100 singl broj jedan kao producent, odmah je iza Georgea Martina. Taj čovjek je najprije poharao Europu, a onda otišao u Ameriku, gdje je napravio novo čudo. Preselio se u Los Angeles, gdje danas ima neboder od sedam katova – na svakom katu rade glazbu, ali svaki kat ima svoju specijalnost, ne svaštari se. Ne može, i tu je poanta, svatko sve raditi. Za svaku vrstu glazbe postoje specijalisti.

To je slučaj kod nas?

Ne samo slučaj - to je naš glavni problem. Taj Šveđanin je pjesmu naplatio 100.000 eura, što je bilo uvjetovano ako pobijedi na ruskom prednatjecanju. Novi dogovor, za Eurosong, bio je honorar od još pola milijuna. Rusi su prihvatili. A kako on sjajno poznaje skandinavsku scenu, ljude iz medija, s televizije, bilo je normalno očekivati da Rus pobijedi jer se autor potrudio opravdati svoj novac. Naši ljudi prvo pitaju za novac i dalje nikoga ne zanima rezultat. Ali ima tu još problema...

Kojih?

Ovdje se najprije gleda koji će autor biti favorit, a o tome se odlučuje u dogovoru HRT-a i Hrvatskog društva skladatelja. Oni se između sebe dogovaraju tko treba ići. Činjenica je da imate šest, sedam autora koji se kandidiraju, ali se zna tko će ići. Treba samo pratiti tko će dobiti idućih godina. Tako da je to naša opća priča. Bez velike kvalitete ne možeš ići van, sve to puno košta, a veliki je problem i odnos hrvatske dijaspore koja to prati. Očit je nedostatak glasova. Kad je Nina išla na Eurosong, nedostajao je jedan glas za finale. I sad, kako motivirati hrvatsku dijasporu da da glas? Napraviti odličnu pop scenu, mladih talentiranih pjevačica i pjevača ima kojima treba pomoć portala, tiskanih medija i TV-a poput onih iz 90-ih koja bi zavladala pop scenom na prostoru ex Jugoslavije i dijasporom. Može se napraviti i bez velikih početnih investicija. Tada možemo očekivati glasove koji bi nam dali odličan plasman na Eurosongu i dalje.

Kako lobirati?

Načelno, ranijih su se godina u to uključivali šefovi televizija. Oni su komunicirali s drugim šefovima delegacija i dogovarali se - mi vama, vi nama... Padali su dogovori između država. Prije nekoliko godina pitao sam jednog Rumunja, Costija Ionita, koji je bio na Eurosongu sa svojom pjesmom, mogu li mu što pomoći. On je rekao da nema šanse jer drugi favorit, Portugalac, spremao se na operaciju srca pa je napravljena atmosfera ‘tko zna hoće li preživjeti’, ‘možda mu je ovo zadnji nastup’ itd. Operirali su ga pa je ozdravio i oko tog slučaja se formirala pozitivna, pobjednička priča. Treba, dakle, oko pjevača isplesti i neku atraktivnu priču. Uopće, dakle, nisam vjerovao da možemo uspjeti jer nijedan od tih elemenata nismo imali.

Kako to da je Azerbajdžan ušao, a pjesma je bila pravi turbofolk?

Ušlo je četiri, pet zemalja iz bivšeg SSSR-a jer su očito glasovali jedni za druge.

U redu, a mi?

Pa vidite da su nas ove godine razdvojili. U prvoj večeri smo bili mi, Slovenija i Makedonija, a ovi drugi naši susjedi bili su u drugoj. Očito su to razdvajanje namjerno izveli jer su vidjeli da mi dajemo jedni drugima glasove. A Rusiju nisu odvojili i zato oni idu. Skandinavija je isto ostala u paketu, a imaju i kvalitetnu scenu.

Kako biste ocijenili finale?

Nisam čuo sve pjesme, čuo sam ih oko 70, 80 posto. Dobra mi je francuska pjesma, Šveđani su dobri, oni uvijek imaju odlične pjesme i produkcije, samo je pitanje je li im pao grah. Ali da se vratim na našu problematiku. Nama bi bilo ključno stvoriti pop scenu, na kojoj će se kvalitetno raditi. Tu scenu treba probuditi kako bismo na Eurosongu mogli nešto i očekivati. Jer ako naša pjesma i uđe u finale, što to znači pjevaču ili pjevačici? On će neko vrijeme proizvoditi šušur, nadavat će se intervjua, ali to je sve jednočinka. Ako nemate odličnu pjesmu, nemate ništa. Znam pjevačicu koja se vratila s finala Eurosonga, otišla na gažu u Zagorje i nastupala pred 200 ljudi. Što će sad biti od Albine, to jest od njezine karijere? Tko će joj financirati album? Nemamo timova, nemamo novca koji nitko neće donijeti, a nitko ne želi riskirati. Ti i ja cijeli život pečemo kruh i netko nam sad kaže da počnemo peći kolače, i mi smo sad slastičari. E, pa, ne ide to tako.