S 15 godina Tarik Emir Tekin, popularni Seldžuk iz ‘Nevjere’, preselio se u London, gdje je nakon srednje upisao glumu na Oxford School of Drama, da bi se prije tri godine ipak vratio u Tursku
TARIK EMIR TEKIN
Sin legendarnog nogometaša zbog glume je i konobario...
Nema dvojbe da je Tarik Emir Tekin (25) rođen pod sretnom zvijezdom. Glumac, kojeg su hrvatski gledatelji upoznali kao Seldžuka u seriji "Nevjera", sin je pjevačice i glumice Şevval Sam i legendarnog nogometaša Metina Tekina. Baka mu je glazbena diva Leman Sam i prva je čestitala unuku na ulozi koja ga je proslavila. Turski mediji pišu da je likom koji ne može svladati bijes opravdao obiteljsko, umjetničko naslijeđe. Lik Seldžuka njegova je prva, veća uloga otkako se iz Londona vratio u Tursku.
Proslavili ste se likom negativca... Je li to dobro ili loše? Koliko vas gledatelji poistovjećuju sa Seldžukom?
Kao glumac pokušavam ostati profesionalan, razmišljati tako da je uloga samo posao koji trebam odraditi najbolje što mogu. U 'Nevjeri' sam više u funkciji priče. U svakoj seriji postoji dobro i loše. Naravno da je to zlo potrebno da se ono dobro izdigne. E, ja sam u toj lošoj funkciji.
Imate li i privatno nekih opsesija, kao vaš lik?
Mogu biti malo opsesivan oko posla. Perfekcionist sam, ali nisam ambiciozan. Zapravo, imam opsesivno-kompulzivni potencijal. I moj otac je bio takav, ali to se može pretvoriti u veselje ljudima koji se bave umjetničkim profesijama, poput naše obitelji. Mislim da je opsesija motiv istraživanja u meni samom jer u svakom procesu stvaranja izazivam samog sebe. Žao mi je što likove poput Seldžuka ljudi podržavaju u svakodnevnom životu. Mogu oni biti simpatični, ali kad ih imaš u blizini..., nije dobro. Zato mislim da bi svatko trebao razvijati svijest o opsesijama, imati ih što manje u vlastitim životima.
Kad ste odlučili studirati glumu?
Bio sam jako loš učenik i imao puno snova. Upisao sam se u kazalište Pera Guzel Sanatlar, ali ostavio sam sve i nakon druge godine srednje škole otišao sam u London. Tamo sam studirao skladanje, povijest jazza, rasvjetu, scenske umjetnosti i zvuk na Sveučilištu umjetnosti u Londonu. Nakon druge godine prebacio sam se na Royal Academy of Dramatic Art's. Zatim sam još godinu dana studirao na Oxford School of Drama. Vratio sam se u Tursku i tu glumim zadnje tri godine.
U Englesku ste otišli sa samo 15 godina. Jeste li radili dok ste studirali?
Radio sam kao konobar i perač suđa. Radio sam nakon škole, dva ili tri dana u tjednu. Tako sam upoznao mnoge ljude. Jedna od mojih najdražih slatkih stvari dok sam radio u restoranu bila je što su me naučili kako se radi milkshake, što sam pio po cijele dane.
Koji glumci su vam tad bili uzori?
Impresionirao me Al Pacino jer je genijalan glumac, prepoznatljiv što god igrao, a sve igra s lakoćom i jednako maestralno. Zatim Joaquin Phoenix. Upoznali smo se i ćaskali u Parizu. Također se divim Tildi Swinton i Willemu Dafoeu.
Svirate klavir gotovo kao obrazovani glazbenik. Tu ljubav je baka usadila?
Da. Iako ne znam čitati note, volim svirati klavir. Odmalena sam okružen glazbom, a osim svirke volim i pjevati.
Što je najvažnije što se naučili od svoje bake, Leman Sam?
Mnogo toga. Naučila me da poštujem iskrenost i kako da izrazim svoje misli. U meni je stvorila veliko suosjećanje i svijest prema prirodi i životinjama. Čvrst stav moje bake me je uvijek impresionirao. I danas joj se divim, pitam za savjet kad god sam u nekoj dvojbi.
Kakav je vaš odnos s majkom? Kritizira li vaše uloge? Savjetuje li?
Kao kći moje bake i ona ima tu iskrenost u sebi. Jasno govori što joj se sviđa ili ne sviđa u mojoj glumi. Tjerala me je gledati filmove. Od djetinjstva me nagovarala da slušam kvalitetnu glazbu. Ona me je upoznala sa Chopinom, Mozartom, jazzom, rapom... Kad sam imao četiri, pet godina, kupila mi je album benda Cartel. Naši obiteljski odnosi su odlični. Iako su rastavljeni, odnos moje majke i oca je sladak, kao i bake s mojim ocem.
Vaš otac je vrlo važno ime u turskom nogometu. Kako vi stojite sa sportom? Igrate li nogomet?
Nikako. Uopće ga ne razumijem i pravi sam antitalent. Malo sam vještiji s loptom u rukama nego u nogama. Ali sam strastveni navijač Beşiktaşa. Zaljubljen sam u duh i stav kluba. Jednom sam prijatelje iz Londona odveo u muzej Beşiktaşa. Bio sam impresioniran kad sam u muzeju ugledao očev dres. Kad sam vidio što on znači za zajednicu, osjetio sam veliko poštovanje i golemu čast. Ponos što sam njegov sin. Ali, iznad svega, on je sjajan otac. Nepristran, demokrat, ne mijenja se zbog novca. Pošten je i vrlo nježan. Imam i brata iz drugog očeva braka. Moj otac je vrlo često dolazio u školu, igrao je i utakmice protiv nastavnika, poveo i kolege iz kluba. Tad su svi moji prijatelji tražili autogram od mog oca. Silno sam bio ponosan.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
