Seka: 'Neću zaboraviti kako mi je Tito prostački dobacivao...'

Što vam je lijep ovaj Zagreb, jako se puno uredio zadnjih godina. Eh, da vidite Beograd, to je neusporedivo, pričala nam je Jelisaveta Seka Sablić (75) dok smo joj pokazivali središte grada, odnosno vodili je do dućana dječjih igračkaka. Unuku Leonu (4) obećala je dar iz Zagreba.

- Samo na njega i trošim, na igračke. Još nema određene, kako raste, tako se mijenjaju. A kad se igramo, onda je to najčešće skrivača. Sve radim što traži, brojim, čučim, skrivam se, trčim... U ovim godinama nije uvijek lako, ali on je dar, moram iskoristiti to vrijeme odrastanja - objasnila je Seka Sablić. Iako je imala velike sunčane naočale, kod Zagrepčana nije prošla neprimjetno. Baš na ulasku u dućan zaustavila ju je jedna gospođa, rukovala se s njom i čestitala joj na ulogama.

- Oduvijek mi je lijepo u Zagrebu, osjećam se jako komforno ovdje, sve je na nivou. I kad sam bila s manjim kazalištima i predstavama te kad sam s velikima, uvijek je sve na jednoj visokoj razini. Lijep je osjećaj kad vidite da ste očekivani od publike, da su radoznali kakva je predstava, a to nam se ovdje događa - kaže rođena Beograđanka.

U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gostovala je s predstavom “Tako je (ako vam se tako čini)”.

- To je inače drama, pa se uvijek unaprijed ispričavam gledateljima ako su od mene očekivali nešto drugo. To je djelo Luigija Pirandella, igram gospođu Frolu i to mi je zaista jedna od najdražih uloga. Ne izdvajam svoja ostvarenja, ne volim isticati, pogotovo ne one s kojima me ljudi najviše povezuju, no za ovu mogu reći da mi je jako draga - kaže Seka.

Tužnim glasom priznala je da je prijatelja sve manje. Jedan od najboljih bio joj je Relja Bašić, koji je preminuo početkom travnja.

- On mi je bio baš veliki prijatelj, posjećivala sam ga i dok je bio bolestan. Veliki čovjek. Bila sam dobra i s Vanjom Drachom, ali ni njega više nema. Uglavnom se družim s ljudima iz branše, to su moji prijatelji. Kojih je sve manje - rekla je Sablić, koju publika pamti po ulogama u filmu “Maratonci trče počasni krug” te serijama “Bolji život”, “Žikina dinastija” i “Lud, zbunjen, normalan”.

- Glumci ulaze u krizu, pa sam tako i ja osamdesetih bila u krizi. Očekuješ da te tad kazalište, koja je tvoja obitelj, podrži, ali tad u Ateljeu 212 nije bilo tako. I toliko sam se loše osjećala da sam željela ostaviti glumu, otići se baviti nekim drugim poslom. Tad je stigao poziv Relje Bašića da dođem glumiti Sonju u ‘Ujaku Vanji’ te me je spasio. Iako mi nije bilo lako putovati stalno, jer na kraju ipak nisam odustala od angažmana u Ateljeu 212 - ispričala nam je Sablić. Protiv golotinje na filmu ili u predstavama nema ništa, ali kaže da nju nisu puno tražili da se skida.

'Kad mi je Šijan rekao da se skinem, nije mi bilo dobro'

- Ljudima sam valjda bila odbojna za nešto takvo. I onda, kad sam u ‘Maratoncima’ čula redatelja Slobodana Šijana kako bih se trebala skinuti, nije mi bilo dobro. Prvo sam pomislila što će reći roditelji, znam da bi me mama korila, ionako je imala dosta komentara, pa što će reći susjedi, prijatelji... Šijan me umirivao da nisam potpuno gola, nego samo iznad pojasa. Onda sam ja rekla da ću gledatelje ‘povući’ na oči, da me gledaju u oči, ne grudi. Na kraju me spasilo što su kadar snimali s druge strane jezera pa se skoro nisam ni vidjela... Inače, golotinja je dobra ako se ne zloupotrebljava, a ne ove budalaštine kakvih danas ima. Sve je puno golotinje bez razloga, ljudi kao da ne misle na roditelje, prijatelje, muževe, ljubavnike, djecu... Samo se skidaju. Danas je aktualno i seksualno iskorištavanje od strane filmskih moćnika, optužbe stižu sa svih strana.

- E, to je bilo prije nego što sam počela, za razliku od golotinje koja je došla poslije. Čula sam da je bilo davnih dana, rekla bih kod partizanskih režisera, situacija koje su za svakog normalnog čovjeka gnjusne. To jest rekla-kazala, nitko nije želio izlaziti s imenima u javnost, no bilo je puno priča da se neke uloge dobivaju preko kreveta - kaže Sablić.

Kao jednu od najvećih bizarnosti svoje karijere ispričala je kako je jednom glumila za Josipa i Jovanku Broz.

- Bila sam još student, bilo je to početkom šezdesetih. Bili su u nekoj sobi i mi smo onda jedan po jedan dolazili sa svojim točkama, valjda na metar ispred Tita i Jovanke. Ja sam recitirala, odnosno to je bilo ‘trtiljanje’, neki su pjevali... On me nikad nije impresionirao, nije me bilo strah niti sam imala tremu jer nije ni moja obitelj bila na njegovoj liniji. Ali nikad neću zaboraviti kako je pušio cigaru i dobacivao mi usred moje točke, valjda je mislio da tako sudjeluje. Bilo mi je to strašno, kasnije mi se to događalo po provincijskim kazalištima. Nije me to toliko čudilo, ali da jedan Tito s onim svojim držanjem tako dobacuje...

Iako je još u gimnazijskim danima bila jedna od osnivačica amaterskog kazališta Dadov, priznaje da je danas gluma sve manje zanima, osim kad ona glumi, protiv toga se još ne može boriti.

- Ponekad mi je malo žao što sam ‘grdne’ predstave propustila, stvarno puno toga. Malo je to zbog posla, a dosta zbog odustajanja. U ovim godinama nemam potrebu za informacijama, a i nitko ti ne garantira što ćeš gledati. Predstava mora biti jako hvaljena i, što je još važnije, moram osjetiti da je dobra, a imam dovoljno iskustva da to mogu procijeniti. Ne mogu više gledati predstave jer je jedan segment dobar, jer su dobri kostimi, jer samo jedan od glumaca odigra vrhunski... Ne mogu to - iskrena je Seka Sablić. Sa sinom Stefanom, koji je kazališni redatelj, dugo nije surađivala.

- U odličnim smo odnosima, ali nismo u zajedničkim projektima. Mislim da je tako i bolje jer je to veliko opterećenje. Koliko god je imao prednosti što mu je majka glumica, imao je svojim putem još više i problema. Mnogi su ga gledali kroz mene, obračunavali se sa mnom jer su ljutiti na mene. Ponekad ni ne znate da je netko ljutit na vas. Nekad bih nekoga odbila za neki projekt, pa iako sam lijepo i s razlogom odbila, jer nisam mogla, mnogi su se ljutili pa preko Stefana ‘vraćali’ - objasnila je Sablić.