Sanja Doležal (51): Sada sam sigurna da sam bila voljena...

Po prirodi sam optimist i takva sam bila u svim nedaćama. Kojeg smisla ima brinuti se i razmišljati negativno od jutra? Držim se poslovice: “Poslije kiše dolazi sunce” jer to je stvarno tako, koliko god trajala kiša, kaže Sanja Doležal. 

Pjevačica s 35-godišnjom karijerom prošlog se proljeća suočila s najgorom kišom u životu, smrću voljenog supruga Nenada Šarića, bubnjara Novih fosila, od posljedica moždanog udara. Posljednji ispraćaj na zagrebačkom Mirogoju bio je na njezin 50. rođendan. Nakon prvotnog šoka Sanja se vratila poslu koji joj ide gotovo jednako dobro kao i pjevanje pa je odnedavno gledamo kao voditeljicu HRT-ove emisije “Dobro jutro, Hrvatska”.

' S Meštrom bih mogla voditi emisiju 12 sati'

Café24: Kako vam je na novom poslu?

Super. Prvih tjedan dana bila sam ukočena, ali dopustila sam si to. Rekla sam si da ću već doći na svoje. Sad je prošlo mjesec dana i već se osjećam izvanredno u tom studiju. Veselim se svakom jutru kad sam u smjeni. Sretna sam što je tako dobra ekipa i što su mi pomogli da se opustim.

Café24: Je li vam s nekim od suvoditelja posebno drago raditi?

Sa svakim je drugačije. I sve ih znam otprije. Karmelu znam dugo i dobre smo si, dijelimo slične životne svjetonazore. Meštar ima specifičnu vrstu humora. Ferlina iznimno cijenim kao voditelja. Ali kad pogledam ovih mjesec dana, možda mi najmirnije prolazi jutro s Meštrom. Karmela i ja smo obje brbljave ženske, Ferlin je kul i svoj, a s Meštrom imam osjećaj kao da bismo mogli voditi emisiju 12 sati, dok ne pozdravimo gledatelje za laku noć.

Café24: Je li vam naporno dizati se tako rano?

Budim se u 4.45 i krećem iz kuće u 5.20 kako bih do pola šest bila na HRT-u. Tamo me ‘nažbukaju’ i utegnu. Nije mi teško, još sam pod pozitivnim adrenalinom pa se budim i prije nego što budilica zazvoni. Uz to, radim tri dana u tjednu pa ne stigne postati naporno. Ne znam kako će biti na minus 20, sigurno će biti teže. Bioritam mi se promijenio kad su klinci krenuli u školu, već 12 godina se budim rano.

Café24: Jeste li jedna od onih žena koje neće izaći iz kuće bez barem malo šminke?

Ne, mada bih možda već trebala poslušati savjet moje drage prijateljice, pokojne Višnje Trusić, jedne od najboljih vizažistica. Govorila je da žena bez obzira na godine mora imati ruž, maskaru i čistu kosu.

Čistu kosu uvijek imam, ali se ne moram našminkati kad idem u dućan. Ali jako mi je lijepo vidjeti dotjerane i decentno našminkane žene ujutro u dućanu, cijenim to.

Café24: Jeste li ikad pomišljali sasvim promijeniti imidž i potamniti kosu?

Kao dijete sam bila jako svijetla, a prema pubertetu mi je kosa počela tamniti. Nisam dočekala kraj te transformacije u brinetu jer sam počela izvlačiti pramenove kao tinejdžerica, čim sam ušla u Nove fosile. Prije 15-ak godina me uhvatila neka faza pa sam potamnila kosu, ne baš u crnu, ali u tamniju. To je trajalo jako kratko, tri dana. Sebi sam bila krasna, ali sin, koji je tad bio mali, rasplakao se kad sam došla doma. Dva dana sam još izdržala, a onda mi je i suprug rekao da to nisam ja.

'Žena uvijek mora imati ruž, maskaru i čistu kosu'

Café24: Kakvi su bili počeci vaše karijere? 

Već s 10, 11 godina sam snimala reklame i posuđivala glas. Moj tata je kompozitor i tekstopisac pa sam odmalena bila nekako u tom svijetu. S glazbom i sa svim tada popularnim pjevačima - Jimmyjem Stanićem, Ivom Robićem, Višnjom Korbar, Anom Štefok, Arsenom Dedićem i Gabi Novak - susrela sam se kod kuće kao djevojčica. Bila sam zadivljena njima, a pogotovo kad bi stali oko klavira i zapjevali. To su vrhunski glazbenici, ali i dame i gospoda. Sa 16 godina ušla sam u grupu Prva ljubav. S njima sam pjevala dvije godine te snimila dvije ploče i nekoliko singlova, među kojima i Dinamovu himnu, koja se i danas svira na stadionu. S nepunih 19 ušla sam u Nove fosile. Bio je to veliki skok, nakon prve ljubavi odmah u fosile (smijeh).

Café24: Tko vas je “vrbovao” u Nove fosile?

Nazvao me tata i rekao da će me zvati Slobodan Momčilović Moka, bubnjar i šef Novih fosila. Moka me pozvao na kavu i pitao bih li zamijenila Đurđicu Barlović, koja je imala dva sina i htjela se posvetiti obitelji. Fosili su bili mašinerija, svirali su 300 dana u godini. Bili smo na turnejama po Rusiji i slično, ne bi nas bilo po tri mjeseca doma. To zaista nije bio život za ženu s obitelji.

Café24: Je li vam bilo opterećenje zamijeniti Đurđicu Barlović?

Tad nije, zahvaljujući tome što sam bila mlada i bedasta. S 19 misliš da je cijeli svijet tvoj. Tek nakon godinu dana sam shvatila što sam napravila i na čije sam mjesto došla. Zahvalna sam dečkima iz benda jer su mi pomogli da se snađem u svemu tome. Ispalo je dobro, ali mogao je biti totalni fijasko. Đurđica je bila puno bolja pjevačica od mene, puno veća profesionalka, imala je imidž i brend. Ja sam imala samo mladost i ludost.

Café24: Ludost poput onog skoka u bazen na koncertu? Što je to točno bilo?

To je još iz mlađe faze, s grupom Prva ljubav na koncertu na Tašmajdanu u Beogradu. Imala sam 16 godina tad. Bilo mi je vruće i na nastupu sam skočila u bazen. S nešto malo manje odjeće nego što je trebalo.

Café24: Uspjeli ste se i skinuti na pozornici?

Čovjek svašta uspije kad je mlad (smijeh).

Café24: Kako je publika reagirala?

Pa publika je bila zaprepaštena. Ali zapljeskali su kad su došli k sebi. To je bio kraj nastupa, nisam dalje pjevala mokra da me ne ubije struja. Poslije koncerta sam od tadašnjeg menadžera dobila pizzu jer taj skok je bio zbog oklade. Jednoj 16-godišnjakinji ne treba nikad govoriti da nije dovoljno luda da nešto napravi.

'Kad si mlad, uspiješ se i skinuti na pozornici'

Café24: Žalite li zbog ičega iz mladosti?

Ne. Postoji izreka da čovjek pred kraj života više žali za onim što nije učinio nego za onim što jest. Ja sam negdje na polovici i nemam razloga za žaljenje, a nadam se da ni neću. Život mi je zaista bio ispunjen.

Café24: Ni zbog fakulteta?

Počela sam studirati sociologiju i čak nosila kofer knjiga na rusku turneju, ali statistika je bila jača. Rušili su me šest puta i odustala sam.

Café24: Kako su izgledale te ruske turneje?

Imali smo dva dvoranska koncerta na dan, i tako pet dana u jednom gradu. Onda sjedneš na vlak ili na neki međugradski avion koji bi izgledao kao iz horora, pa u drugi grad gdje isto sviraš pet dana po dva koncerta. I tako dva ili tri mjeseca. Zvuči naporno, ali bili smo uvježbani, a poslije koncerta sam išla spavati jer ionako nije bilo ništa za raditi. Nisam bila tamo 25 godina i voljela bih vidjeti u što su se pretvorili ti gradovi. S Fosilima sam obišla sve kontinente osim Afrike, gdje sam bila samo privatno sa suprugom.

'Svatko se od nas s Neninom smrću nosi na svoj način'

Café24: Kako ste se osjećali kao jedina djevojka u bendu?

Ravnopravno. Dijelili smo zaradu na iste dijelove i to je bio najvažniji element ravnopravnosti. Naravno da bi mi dečki pomogli nositi kofer jer je moj uvijek bio najteži i kraj njih sam se osjećala zaštićeno, ali nisam imala neke privilegije. Niti sam tip da zanovijetam. Često sam nastupala bolesna i s temperaturom. Pukao mi je glas samo jednom u Makedoniji kad smo imali 11 koncerata u dva dana.

Café24: Jeste li se mogli materijalno osigurati od tih silnih nastupa?

Sjećam se da bih u Rusiji mogla zaraditi za jednog Stojadina, ali nitko se od glazbenika te generacije nije obogatio. I nitko si ne može priuštiti da ne radi pod stare dane.

Café24: Je li u vrijeme vaše mladosti bilo toliko alkohola i droge oko glazbenika?

Ni približno kao danas, pogotovo proklete droge. Iz razgovora s djecom znam koliko njihovih vršnjaka danas izlazi s osnovnom namjerom da se ubiju od alkohola, to je zastrašujuće. I mi smo sa 16 htjeli popiti bambus pa smo se osjećali veliki i važni, ali ne sjećam se da je bilo toliko klinaca koji su zbog toga imali zdravstvenih problema. Što se droge tiče, uvijek je bilo nekih koji su duvali negdje iza zgrade, ali danas je droga posvuda. Puni su je klubovi i škole, a prodaje se u obliku tableta. Bojim se da će tabletice uskoro biti u kafićima kraj šećera za kavu.

Café24: Bojite li se za svoju djecu?

Bojim se za svu djecu. Nažalost, vidjela sam kakve posljedice ovisnost ostavlja. Neki moji dragi ljudi su jako bolesni, a nekih više nema. Puno i iskreno razgovaram s djecom.

Café24: Što ste najčešće govorili djeci?

Suprug i ja mnogo smo im puta rekli da im sve na svijetu mogu uzeti osim znanja i poticali ih da postižu stvari svojim trudom. Ponosna sam na njih, oboje su uvijek bili odlični učenici. Luka je sad brucoš na PMF-u, a Lea treći razred gimnazije.

Café24: Kako se oni nose s očevom smrću? 

Kako koji dan, i oni i ja. Ima loših i malo manje loših dana. Nosimo se s tim, a što i kako nosimo, znamo samo mi. Prema van život mora ići dalje i ide dalje. Djeci sam u ovih godinu i pol nekoliko puta rekla da ne dopuste da im očeva smrt bude isprika što nisu nešto napravili od svog života. To neću dopustiti, koliko god im je teško.

Café24: Pomaže li vam netko?

Moj tata je još tu, imam predivnog mlađeg brata, tu su i moji prijatelji - Vladimir Kočiš Zec, Mišo iz Neki to vole vruće... Povezano smo društvo, svi oni znaju porazgovarati s njima i Luka i Lea se dobro osjećaju u njihovu društvu. Puno mi pomažu i mama, kuma i prijateljica s kojima se čujem svaki dan.

Café24: Je li vam i dalje najgore kad vas netko pita kako ste?

Jest, i sad bih mogla svašta pričati, ali to treba ostati samo za mene. Neno i ja proveli smo više od pola mog života zajedno, a skoro 20 godina bili smo u braku. S njegovim odlaskom izgubila sam prijatelja, a to je najteže od svega. Izgubila sam partnera i prijatelja.

Café24: Kako je počela vaša veza? Jeste li se dugo gledali prije početka ljubavi?

Da mi je netko rekao da ću se udati za njega i roditi mu dvoje djece, ne bih mu vjerovala. Neno je došao u bend ‘85. kad je preminuo bubnjar Moka. Bili smo u garaži i vježbali kad sam ga prvi put vidjela. Mislila sam si: ‘Bože, otkud se ovaj sad pojavio’. Neno je bio Mokin dobar prijatelj i dečki iz benda već su ga poznavali. Dvije godine smo bili samo dobri prijatelji i razgovarali. Neno je bio zainteresiran za razne stvari, volio je čitati, bio je zabavan, uvijek nasmijan. Imali smo puno zajedničkih tema. Ne znam u kojem se trenutku točno dogodila ljubav i kako, išlo je jako polako, tiho i nježno. Ali kad smo progledali i shvatili što osjećamo, odmah smo počeli živjeti zajedno. Nije bilo nedoumica.

Café24: Jesu li vam prigovarali zbog 16 godina razlike između vas?

Jesu, naše društvo je vrlo konzervativno. Neki su od starta vjerovali u nas, neki su nam predviđali propast. Imala sam zaista sretan brak. Bila sam voljena, a Neno je bio čovjek s kojim sam htjela ostariti. Zahvalna sam na vremenu koje smo proveli zajedno i što imamo dvoje divne djece.

Café24: Što vam daje snagu?

Djeca prije svega. Pa činjenica da sam proživjela to što jesam i da sam imala takvu ljubav. Onda posao kojem se veselim. Uvijek mi je posao bio novi izazov. Volim izazove, zato sam toliko uživala u ‘Plesu sa zvijezdama’ i svim emisijama koje sam radila. Veselim se zvonjavi budilice u 15 do 5.

'Ne bih vjerovala da mi je netko rekao da ću se udati za Nenu'

Café24: Kažete da se nikad niste smatrali ozbiljnom pjevačicom. Malo bi vaših kolega priznalo takvo nešto...

Glazba je moja ljubav i volim pjevati, ali u onim mogućnostima koje mi je Bog dao. Ima toliko boljih pjevačica od mene da bi bilo glupo da kažem da sam među tri najbolje. Ali dijelim s njima radost muziciranja. Ne trebaš biti vrhunski virtuoz da bi pokazao emociju i strast koju imaš u sebi.

Café24: Jesu li djeca naslijedila tu ljubav?

Luka nije za to osobito zainteresiran, ali Lea je ‘zaražena’ od malih nogu. Ima jako lijep glas i krasnu tehniku pjevanja. Prošla je školu u Zvjezdicama i vidi sebe u tom poslu, tako da bi je bilo jako teško odgovoriti od glazbe. Nije to nešto na što roditelj može utjecati, nije mogao ni moj otac iako nije bio presretan što neću završiti faks i postati ozbiljna i poštovana članica društva. I danas mi zna reći da bih mogla završiti fakultet.

Café24: Nije vas zanimala inozemna karijera?

Ne, imali smo dobru karijeru ovdje, a vani je neusporedivo teže uspjeti. Zastrašujuće je koliko ima djevojaka koje pjevaju jednako dobro kao, na primjer, Beyoncé. Teško je reći koji faktor odlučuje koja će od njih postati zvijezda. Žao mi je jedino što Rajkove pjesme nisu našle neki put do inozemstva jer mislim da bi bile svjetski hitovi.

Café24: Koliko često nastupate s Fosilima?

Otprilike dva koncerta na mjesec, što je odličan ritam. I veselimo se tim gažama, veselimo se više nego nekad. Presretni smo što nas netko još hoće slušati (smijeh).

Café24: Je li vam žao što sljedeće godine Hrvatska neće biti na Eurosongu?

Ne treba od toga raditi tragediju. Posljednjih godina nije išlo i pametno je napraviti pauzu dok se ne skupe dobre ideje za dalje. Uostalom, u ovoj je zemlji toliko većih problema od Eurosonga.

Café24: Kakva vas sjećanja vežu uz to natjecanje, osim osvojenog četvrtog mjesta?

Prekrasna! Osam dana Bruxellesa, doručak kod belgijskog kralja i kraljice... Morala sam imati šešir i lijepu haljinu u 10 ujutro, sve po protokolu.

Café24: Žalite li za emisijom “Sanja”?

Bila je to divna atmosfera i divna ekipa novinara u kojoj smo svi kliknuli, ali ne mogu reći da žalim. Voljela bih raditi nešto slično. Uživala sam u svim projektima koje sam radila.