Samo dva mjeseca prije nesreće slavio je sa svojima: To je bila posljednja rođendanska fešta...

Da nije poginuo u teškoj prometnoj nesreći u Zagrebu 4. ožujka davne 1993. godine, pjevač, skladatelj, poduzetnik, aktivist i dobročinitelj Tomislav Ivčić 6. siječnja slavio bi 72. rođendan. Njegov posljednji rođendan s obitelji bio je 40., a feštu je organizirao u posljednji trenutak.

- Rekao je tad da bi bio zadovoljan kad bi doživio 60, na što sam se jako pobunila i rekla mu da je to premalo. Ta njegova rečenica me jako uznemirila. Onda se iznenada sjetio da je 40 ‘okrugla brojka’ i da bismo navečer svi mogli u pizzeriju ‘Estrada’ k prijatelju, danas također pokojnom glazbeniku Mustafi Ismailovskom Mucu. I da će pozvati sve drage prijatelje. Pitali smo ga kako misli da će mu se itko odazvati kad ih je počeo zvati dva sata prije fešte. Iste večeri skupilo ih se 50-ak i svi su ostali do jutra. Bio je to njegov zadnji rođendan koji smo slavili - prisjetila se svojedobno njegova mlađa kći Kristina.

Kao najmlađe dijete majke Nele i oca Šime, Braco, kako su ga do milja zvali prijatelji, odrastao je s bratom Vedranom te polubratom Đanijem i polusestrom Pinom Maršan. Đani i Vedran također su se bavili glazbom i s njima je svojedobno snimio dva autorska albuma. Najstarija od desetero djece, majka Nela s 11 godina postala je siroče, a dva puta je ostala udovica.

- Rođen sam 1953., u vrijeme neimaštine, no vladao je entuzijazam. Bio sam sretan i ništa mi nije nedostajalo. Bili smo skromni - svojedobno je izjavio rođeni Zadranin.

EMOTIVNO U 'TVOJE LICE ZVUČI POZNATO' Alen Bičević transformacijom u Tomislava Ivčića ganuo Mineu do suza: 'Dirnuo si me jako...'

Prvu, legendarnu pjesmu “Čekaj me Silvija” napisao je kao dječačić od tek 13 godina. Tu negdje je i prvi put nastupio, dok je prvi cjelovečernji koncert imao kao tinejdžer od tek 16 godina, i to kao Sergio Leone. Tih godina pustio je i svoj zaštitni znak - gusti brk, kojemu je ostao vjeran sve do kraja osamdesetih.

Iako ga je kao dječaka više zanimao “balun”, s godinama se ipak odlučuje posvetiti muzici, najviše motiviran inatom prema učiteljima glazbe koji u njemu nisu prepoznali pjevača.

Školu nije volio, a da bi izbjegao vojnu obvezu u Zagrebu, nakon završetka gimnazije upisuje čak 11 fakulteta, ne položivši ni na jednom nijedan ispit, uglavnom jer je vrijeme provodio na nastupima. Tih dana stanovao je posvuda, gladovao i rijetko spavao, a iz neimaštine se izvukao gažirajući po zagrebačkim kafićima i restoranima.

Tad upoznaje i svoju voljenu Slavicu, s kojom se vjenčao i postao otac troje djece; kćeri Izabele i Kristine te sina Ivana, koji je imao svega sedam godina kad je ostao bez oca čiji ručni sat ne skida s ruke.

EMOTIVNA IZABELA Kći Ivčića u Lisinskom: 'Ovo je za dječaka koji je snove sanjao u Zadru, a ostvario ih u Zagrebu'

- Svi mi govore da sam njegova kopija, a kad gledam stare fotografije, doista vidim da sam mu jako sličan. Vrlo često sretnem ljude koji su ga poznavali i koji o njemu pričaju sve najljepše. To nam je svima velika utjeha, ali i otegotna okolnost jer se svi trudimo da svojim postupcima ne naštetimo ugledu koji je uživao među prijateljima i znancima. No to nas tjera da budemo bolji ljudi - svojedobno je izjavio sad već odrasli Ivan.

Davnih sedamdesetih njegov otac slovio je za prgavog i svojeglavog pojedinca koji se nije susprezao od sukoba s moćnijima, pa i čitavim sustavima. Zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama 1971. bio je obilježen kao nacionalist i klerikalac, a kasnije optužen i za sudjelovanje na misama za Antu Pavelića.

Iz tih razloga bojkotirale su ga mnoge radiopostaje i televizije, a nepovoljan tretman izdržao je ponajviše zahvaljujući vjeri u sebe i Boga, koju mu je usadila majka, a koju nikad nije skrivao, čak ni u tim vremenima kad je biti vjernik javno bilo donekle nepoželjno.

No unatoč djelomičnoj medijskoj blokadi, uspio je izgraditi zavidnu karijeru te nastupati diljem svijeta.

Prve pjesme snimio je za Jugoton 1974., a deset godina kasnije iza sebe niže čak deset ploča. U konačnici cjelokupne karijere izdao je čak 23 albuma, koja su prodana u više od dva i pol milijuna primjeraka, uključujući i “Međugorje songs” (1988.), vjerojatno prvu autorsku, vjersku ploču u bivšoj Jugoslaviji, koju je smatrao svojim najpotpunijim umjetničkim djelom i ispjevao je na pet jezika.

KONCERT U LISINSKOM Kći Tomislava Ivčića: 'Ovo je za dječaka iz Zadra koji je ostvario svoje snove ovdje u Zagrebu'

Tih sedamdesetih godina napokon stječe veliku popularnost kao kantautor, pjevajući pjesme nadahnute dalmatinskim folklorom, talijanskim kanconama, francuskim šansonama i američkim countryjem. Bez njegovih hitova poput “Večeras je naša fešta” i zadarske himne “Kalelarga” i dan-danas nezamisliva je ijedna dalmatinska fešta. Isticao se i po duetima s mnogim estradnjacima, poput onih s Jasnom Zlokić i Meri Cetinić te u duhu bliskim Mladenom Grdovićem s kojim je nastupao kao Duo pegla i snimio hit “Mi imamos mnogos problemos”. Njihova kaseta prodala se u rekordnih 400.000 primjeraka, no osim poslovne suradnje s Grdovićem je njegovao i dugogodišnje prijateljstvo.

- Nas dvojica smo bili istinski prijatelji, nikad se ozbiljno nismo posvađali, osim kad bismo zaigrali na karte - svojedobno je o neprežaljenom prijatelju izjavio Grdović, s kojim je dijelio i strast prema autima, privatnim utrkama i brzini. Njegov duet s djevojčicom Vanjom Mihom i pjesmom “Tata, vozi polako” danas izaziva pomiješane osjećaje. Uoči Univerzijade 1986. istaknuo se i kao humanitarac s koncertom čiji je prihod išao u prilog izgradnji košarkaškog centra Zagreb, koji danas nosi ime Dražena Petrovića, tj. Cibone. Antiratnom himnom “Stop the War in Croatia”, snimljenom sa Zagrebačkim mališanima 1991., Ivčić se istaknuo kao prvi glas mira, prodorniji od hrvatske diplomacije. Spot koji prikazuje posljedice razaranja na području Hrvatske emitirao se i na svjetskim TV postajama.

Svojim dometom pjesma je pokrenula novi val domoljubnih skladbi, dok je u širenju vijesti o hrvatskoj borbi za nezavisnost te prikupljanju humanitarne pomoći za stradale autor pronašao životni poziv. Smatrao je, kazao je tad, svojom dužnošću kao umjetnik nešto učiniti. Tih godina u njemu se rodio poduzetnik, organizator festivala i humanitarnih akcijate te TV redatelj, a uključio se i u politiku te daleko dogurao kao predsjednikov savjetnik za medije. Nažalost, netom prije ulaska u Sabor izgubio je bitku u prometnoj nesreći.

KOLUMNA: DAVOR LUGARIĆ Arsen i Ivčić kao Nostradamusi: Volim te, ali nemam za kavu...

- Bio je autoritativan čovjek s ogromnom količinom karizme, topao čovjek koji se uvijek volio šaliti. Bio je i poslovan čovjek, pokretač, empatičan, hrabar, žudio je za osobnom slobodom u kojoj kreacija ne poznaje granice. Bio je moj tata, ali bio je važan dio života mnogih, suprug, prijatelj, kolega, sin, brat, omiljeni pjevač, mnogima i omražen. Bio je dalmatinski tvrdoglav, ponekad i težak, ali uvijek s integritetom.

Bio je čovjek u svim nijansama, a takve su bile i njegove pjesme. Pjevao je talijanske kancone i francuske šansone, napisao je i otpjevao antologijske dalmatinske i domoljubne hitove, budio emocije čudesnim ljubavnim pjesmama, parodirao narodnjake i meksičke pjesme, himnom mira ‘Stop the War in Croatia’ dospio do svjetskih televizija i radijskih postaja te pomogao osvijestiti svjetsku javnost o stradanjima Hrvatske u ratu - svojedobno se o neprežaljenom ocu riječima osvrnula kći Izabela, koja ga je izgubila s 13 godina.

Sa sestrom Kristinom, povodom 30. obljetnice očeve smrti, prije dvije godine suorganizirala je dva koncerta ocu u čast. Jedan u Zagrebu, koji je napunio Lisinski, baš kao što im je otac desetak puta u svojoj karijeri tijekom deset godina punio zagrebačku dvoranu.

- Bio je to koncert za dječaka koji je počeo sanjati velike snove u Zadru, a koje je ostvario u Zagrebu, i to baš ovdje, u ovoj dvorani - rekla je tad. Drugi, na kojem su brojni hrvatski estradni umjetnici pjesmom odali počast svojem kolegi, bio je u rodnom Zadru.

- Kao suorganizatorica radila sam na njemu pola godine, sa sestrom Kristinom pisala sam scenarij, sudjelovala u biranju izvođača i pjesama koje će biti izvedene, što je uključivalo njihovo stalno preslušavanje. Iznova i iznova. I uz pokoju suzu sve sam ih preslušala s osmijehom i toplinom i ponovno otkrivala glazbenu kulisu svoje mladosti, a ovog puta jasno prepoznala zašto su one i danas, trideset, četrdeset, pedeset godina nakon stvaranja, netaknute vremenom.

Iz njih izvire čista emocija bez kalkulacije, iz njih izvire ono što je moj tata zaista bio. Sreća, tuga, Zadranin, Zagrepčanin, moj, svačiji... Svoj - zaključila je Izabela.