Šaban Bajramović kraj dočekao u bijedi: 'Zbog žene sam završio na Golom otoku, ali ne žalim...'

O njima govorimo kao o vječitim lutalicama, sakupljačima sekundarnih sirovina i prosjacima, ali ne i kao o glumcima, znanstvenicima... Za njih kažemo da vole život, pjesmu i igru.

Riječ je o narodu koji je porijeklom iz Indije, a jedina knjiga koju su ponijeli iz svoje postojbine je jezik. Kulturu naroda, čiji naziv u prijevodu znači ‘čovjek’, čine jezik, glazba, religija i mitovi. Njihova zastava je plavo-zelena s točkom u sredini, a himna ‘Đelem-đelem’. Oni su Romi. 

Šaban Bajramović, rođen u Nišu, pohađao je samo 4 razreda tadašnje osnovne škole. Kao skoro svi pripadnici njegovog naroda, muzičko obrazovanje je stjecao na ulici. Osim što je učio svirati na ulici je i zarađivao za život proseći. Znao je svirati neke instrumente, a najbolje je znao svirati kontrabas.

POGLEDAJTE VIDEO: 

-  Puno sam igrao nogomet, mnogo sam skakao i odjednom su mi stale noge - prepričao je svojevremeno u intervjuu trenutak kad je dječja paraliza prekinula njegovo školovanje. Proveo je nekoliko mjeseci u bolničkom krevetu, a onda ponovo prohodao i vratio se u klupu.

U dugačkoj je karijeri skladao 700 pjesama i objavio 20 albuma, a njegova izvedba pjesme "Đelem đelem" proglašena je himnom svih Roma svijeta.

Šaban je imao teško djetinjstvo. Otac je bio čistač cipela, majka je radila u tvornici duhana, a jedva su prehranjivali veliku obitelj sa sedmero djece. Svi su morali rano početi raditi. 

Tako je i bilo sve do odlaska u vojsku, koja je tad trajala tri godine. Šaban je zbog ljubavi pobjegao nakon samo mjesec dana.

- Bio sam mlad, trčao sam za ženom. Htio sam je samo vidjeti pa da se vratim. Uhvatili me, otjerali na sud. Nisam imao odvjetnika, otkud to sirotinji? Odredili mi po dužnosti nekog kapetana za branitelja, a on ni riječ nije rekao u moju korist. Tužitelj me napao, rekao da sam nemoralan, da takvi ljudi ne trebaju živjeti, da sam izdao zemlju. Puklo mi nešto u glavi, skočio sam i povikao: 'Nemoj da laješ, bre! Ne možete vi mene da osudite koliko mogu izdržati - rekao je svojedobno u jednom intervjuu.

Osudili su ga na tri godine Golog otoka. To je za njegovu karijeru bilo presudno.

- Napravio sam grešku koju sam platio više nego što je trebalo, ali s druge strane, možda je tako Bog odredio. Na Golom otoku sam 'završio fakultet'. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio svirati i pisati glazbu. Tamo sam propjevao - rekao je.

Nakon povratka mu je bilo jasno čime se treba baviti. Počeo je pjevati po kavanama. Nakon povratka oženio se tada 14-godišnjom Milicom, koja je s njim ostala do kraja života. Imali su četiri kćeri koje žive u Njemačkoj i Danskoj.

Njegove su se pjesme počele širiti, no u Beogradu nije imao gdje snimiti ploču pa je to učinio u Sloveniji. Sve se promijenilo kad je beogradski novinar Bogdan Tirnanić napisao da Šaban "pjeva blues".

- Pjevao sam uvijek samo istinu: kako se razvode naše Cigani, kako boluju, umiru od raznih boljki, kako je nekog ostavila žena ili kako se kockao pa je propao. Nisam morao ništa izmišljati, samo sam pisao o onome što sam svakodnevno viđao. Prođem ulicom, gledam oko sebe i napišem skladbu. Sve je bilo tako jednostavno rečeno da su to svi voljeli. Prije nego što bi objavio pjesmu, u kući bih uzeo gitaru i pjevao što sam vidio. Onda pričekam, a kad čujem da dijete pjeva pjesmu koju sam maloprije svirao, znam da imam hit - izjavio je svojedobno Bajramović.

Počeo je nastupati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, volio ga je i Tito, a onda su počeli pristizati pozivi iz cijelog svijeta. 

- Amerika je raj na zemlji. Jede se, pije se, nitko ne mora raditi, svi žive od socijalne pomoći. Amerikanci uopće ne rade, nego Kinezi, Gvinejci, Portugalci... Očistili su Indijance, ali su zato doveli druge ljude. Posljednji put bio sam tamo sa ženom i kad je trebalo ići kažem joj da napuštamo raj i idemo u pakao. A ona meni: 'Hajdemo u naš pakao, tamo su nam djeca.' Jako mi se sviđa tamo, ali nikad nisam ni pomislio da se ne vratim - izjavio je.

Kako je počeo zarađivati velik novac, tako ga je počeo i trošiti. Romsku je glazbu popularizirao u cijelom svijetu, no u rodnom su ga Nišu najmanje cijenili. Nikad nije zaštitio svoja autorska prava pa je na kraju starost dočekao siromašan, a nakon dva moždana udara i operacije srca više nije mogao nastupati. 

- Svima sam dopustio da se mojim pjesmama probijaju u životu, a ja nemam ništa od toga. Žao mi je samo što su moju glazbu pjevali neki koji nisu trebali pa su je pokvarili. Boban Zdravković je, na primjer, uzeo pet mojih hitova, a nikad nije ni spomenuo moje ime. I Luis je uzimao moje pjesme, Keba, Bregović i Gypsy Kings, koji su mi ljubili ruke kad smo nastupili zajedno. Emir Kusturica me trebao poštovati. Ja sam ga volio i poštovao još iz Sarajeva, a on se grubo ponio prema meni. Zamolio me da pjevam u filmu 'Crna mačka beli mačor', a onda me samo ponizio: stavio mi tisuću maraka u džep i ni zdravo mi više nije rekao. Ali, uvijek sam bio miran i fin. Neću da moja djeca misle o tome da sam se zakačio s nekim - rekao je kralj u jednom razgovoru.

Nekoliko mjeseci prije smrti, kad više nije mogao nastupati, tražio je pomoć srbijanske vlade jer nije imao za lijekove. On i Milica jedva su preživljavali, pogotovo nakon što su ih dva puta opljačkali pa su ostali bez ušteđevine. Vlada mu je pomogla jednokratnom uplatom novca i obećali su mu pomoći u uspostavljanju mirovine, no Šaban je preminuo iste godine nakon srčanog udara. 

- Star sam, bolestan i siromašan i to ne mogu da promijenim. A kad bih se ponovo rodio, ništa ne bih mijenjao, opet bih pjevao. Četvero djece i dvanaestoro unučadi sam izdržavao, pa sam morao sve da trpim. To pjevanje po svadbama me je i ubilo - rekao je Bajramović nekoliko dana prije nego što je preminuo. 

Preminuo je 2007., u 73. godini života u niškom kliničkom centru od posljedica infarkta. Sahranjen je na niškom Novom groblju.

Njegovi ljubitelji ga opisuju kao izvanrednog pjevača vrhunskog kvaliteta, “pjevača iz srca i duše”.