Ripper: Naš prostor je krcat talentima, ali su 'ispod radara'

Pips, Chips & Videoclips već godinama su jedan od najpopularnijih hrvatskih rock bendova koji rasprodaje koncerte gdje god da se pojave. Nastupali su u najvećim domaćim koncertnim dvoranama, a 27. siječnja premijerno nastupaju na festivalu Brijačnica. Što publika može očekivati na Brijačnici, kakvi su Pipsima planovi za ovu godinu i još nekoliko zanimljivosti otkrio nam je Dubravko Ivaniš (50).

Publika će vas uskoro imati priliku vidjeti na pozornici Brijačnice. Spremate li nešto posebno za najveći zimski rock festival?

- Osvijestio sam da smo već dugo u nekovrsnom braku s publikom, pogotovo tu u Zagrebu. Brak je dogovor, postoje prešutna pravila koja se moraju poštovati kako bi eros očuvali friškim. Zato je važno da s vremena na vrijeme promijenimo pozu, uvedemo neku novu igračkicu i općenito potrudimo se ostati jedni drugima napeti i zaigrani. Igra je temelj kreacije. Igrat ćemo se, jedino vam to mogu obećati.

Gdje vam je najdraže svirati i zašto?

- Doma. Doma je valjda svima najljepše. S tom razlikom da mi koji se bavimo muzikom imamo više tih domova, naša je kuća putujuća, bar tako kaže pjesma.

Nedavno ste objavili 'Songbox', koja je ideja pjesmarice i koliko ste na njoj radili?

- Na 'Songboxu' je radilo više ljudi, nas šestero, gotovo dvije godine. Osnovna ideja je vrlo jednostavna: sjedni za klavir ili uzmi gitaru i sviraj! Ipak, kroz svoju likovnu i prozno poetsku dimenziju (25 pisaca je pisalo o pjesmama) 'Songbox' je puno više od knjige nota. Sviranje je autentično iskustvo vibracije, a vibracija je osnovni pokretački duh čitavog svemira. Sviranje je izvor svake muzike. Nije to lako; i samog sebe zateknem kako mi se najčešće ne da i kako se zavaravam da postoji neki prečac. Ne, ne postoji. Ako ne sviram ništa neću napraviti.

Ove godine bend slavi 25. rođendan. Koji su vam najdraži trenuci karijere i što planirate za rođendan benda?

- Najvažnije je, bilo čime da se bavite, biti aktivan, svakodnevan, prisutan, konačno i kreativan. Strašno je bitno stalno upirati. Naravno, to znači da si istovremeno i sjeban, sluđen, odjeban. Sve ide u rok službe i sve se broji. Nevažne su godine i obljetnice. To je samo PR. Ja jesam za PR, ali tek ako imamo što za 'piarizirati'. 

Da možete, što bi promijenili u zadnjih 25 godina?

- Od onog što smo učinili (ili nismo učinili) u zadanim uvjetima ne bih promijenio ništa. Od onog što nam je svima uvjetovano, a to su vrijeme i prostor – kada i gdje smo rođeni, sigurno bih, da mogu, te dvije kondicije promijenio. Rokenrol je posljedica urbaniteta, velikih formata i opće civilizacijske razine. Dakle, kad se zatekneš u staništu gdje te osnovne stvari nisu zadovoljene onda ti ništa drugo ne preostaje nego pjevati onu od Ljupke Dimitrovske – 'ta tvoja barka mala, ja sam je brodom zvala, a jedva u nju stanem'.

Kako glazba utječe na vaš privatni život?

- Muzika? Muzika je prvenstveno pogled na svijet oko sebe i brutalna introspekcija u sebe. Volio bih da postoji nekakav privatni život i njemu kontrapunktirani muzički, no to nije moguće odvojiti. Muzika, ali ne samo ona nego i filmovi, slike, pjesme su me odgojile, oblikovale, trasirale put. Mogu slobodno reći da su mi pjesme odabrale i familiju i prijatelje. Jer radi se o načinu razmišljanja i osjećanja. Muzika je naš pod, u kući bez krova, otvorenoj poput kabrioleta.

Što vam je najiritantnije na domaćoj glazbenoj sceni i zašto?

- Uopće ne razmišljam, niti imam stav, niti osjećam da smo dio neke scene. Odavno smo, mislim na bend, začahureni u svoj mikrokozmos i rijetko iz njega provirujemo noseve. Klonim se negativnog načina razmišljanja o bilo čemu, to me ne čini boljim. Pokušavam u svemu pronaći ono zdravo, ono što mi može poslužiti kao primjer. Utoliko, nakon toliko godina, mogu reći da je ovaj prostor krcat silno talentiranima, i autorski i svirački, i većina je njih karijere provela 'ispod radara'. Nevolja je što se talent u pravim okolnostima prirodno nadograđuje i u nekim godinama integrira u kvalitetu, u svakodnevnu šljaku, u posao. Ljudi se klone govoriti o muzici kao o poslu. Jer posao nosi, osim talenta, i brušenje vještine i odgovornost. E toga, zato jer ne postoji muzički biznis, ovdje nema. Tu većina ostajemo vječna djeca, što s godinama postane karikaturalno. To je kao razlika između zaljubljenosti i ljubavi - u zaljubljenosti nema ni zrna odgovornosti, samo vječna egofokusiranost.

Pripremaju li Pipsi novi album?

- Najveći je zadatak kako se iz dana u dan, uvijek isponova pripremiti, spremiti, uvjeriti se da još ima nečega što još nisi probao, da ima prostora biti i drugačiji i bolji. Skužiti ušicu igle kroz koju se nazire smisao. Taj proces sve duže traje, vječna borba sa silama. Kontra kaosa, kontra entropije. Ukratko, kako god bilo, za nas je taj zahtjev tek običan dan u uredu. Ne postoji rezervna varijanta. Ili se valja baviti drugim poslom. Ili otići, otići daleko odavde, mada je od sebe samog malo teže pobjeći.

Postoji li glazbena suradnja koju bi htjeli ostvariti, a dosad niste imali prilike?

- U onom klasičnom smislu, 'aj ti malo pjevaj pa ću ja malo pjevat pa ćemo zajedno orat u refrenu' nemam odavno nikakav drive. S druge strane, često su nam za songove potrebni artisti koji nemaju blage veze ni s nama ni s muzikom koju radimo. Iz takvih kolaboracija izađemo obogaćeni, svaki puta nešto naučimo. Samo učenje može zaustaviti vrijeme i zato je toliko neophodno i vrijedno.

Gdje se vidite za 10 godina?

- Heh, ne nalazimo se baš na najsretnijem mjestu za strateško dugoročno planiranje, slažete li se? Ne bih, ako ne moram, bio po šupama i rupama i presvlačio se po kombijima i putovao po vukoj*binama. I sve to, Djeda Mraze, ako može već od danas, ha ha. Pritom, ultimativni sam pobornik iskustava po svakakvim uvjetima i mjestima, ali znate kako se kaže, sve u svoje vrijeme.