Rajko Grlić: Moj film 'potukao' je čak i legendarne Star Warse

S 14 godina počeo sam se igrati s filmom. Stric je iz Švicarske donio Bell & Howell  kameru. Osammilimetarsku kameru dobio sam pod bor za Božić, priča nam redatelj i scenarist Rajko Grlić (69) s kojim smo razgovarali na 20. Motovun film festivalu.

Stric mu je bio farmaceut, šef laboratorija Ujedinjenih naroda u Zürichu. Autor je metode s kojom se kemijskom analizom iz droge moglo iščitati podrijetlo, lokacija i vrijeme kada je napravljena. 

- Bio je zaljubljen u amaterski film. Jedan od njegovih filmova zove se “Luk i voda” te prati jedan luk koji plovi po potoku na Sljemenu. Stric je bio majstor amaterskog filma, tada su se još dodjeljivale titule, a malo je ljudi imalo titulu majstora - prepričava Grlić, kojem je stričev hobi na kraju postao profesija.

Grlić je rođen i odrastao u Zagrebu, a djetinjstva se uvijek s veseljem sjeća.

Brela, njegov dječački raj

- Djetinjstvo pamtim kao jako sretno. Bilo je to djetinjstvo u kojem su materijalni uvjeti bili beskonačno skučeni. Moji su roditelji prolazili kroz razne nesreće, ali su uspijevali da ja i sestra to ne osjetimo. Pamtim to djetinjstvo po odlascima u Maksimir, po kući koju smo gradili na trećem jezeru  od raznih otpadaka, po biciklu kojim se moglo ići od centra grada do Maksimira bez ruku jer nije bilo auta. I iznad svega po dugim ljetovanjima u Brelima, mom dječačkom raju. Pamtim dakle jedan lijepi Zagreb i more u Brelima - prepričava redatelj uspomene iz mladosti.

Prava škola: U očevoj je biblioteci širio poglede i otkrivao nove svjetove. Razgovori s tatom bili su ozbiljniji od studija Filozofije

Prije odlaska na FAMU – Filmsku akademiju muzinih umjetnosti u Prag, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu odlučio je studirati sociologiju i filozofiju.

- Otac je bio filozof. Mislim kako su boravak u njegovoj biblioteci i pričanje s njim najozbiljniji fakultet kojeg sam pohađao, ozbiljniji od Filozofskog fakulteta. U očevoj biblioteci sam širio poglede i otkrivao svjetove - kaže Grlić.

Stipendija Lordanu i Rajku

Na veliko razočarenje mog oca, otišao sam u taj cirkuski posao koji se zove film - prepričava redatelj koji je s19 godina otišao studirati u Prag.

- Otišao sam u Prag jer Zagreb još nije imao filmsku akademiju. Zajedno s Lordanom Zafranovićem, kojeg sam upoznao na sceni u Tehničkom muzeju, dijelio sam nagradu za najbolji hrvatski amaterski film. Ta je nagrada uključivala i stipendiju za studiranje u Pragu, ako se prođe na prijemnom. Bio je to amaterski film zvan ‘Kairos’ - kaže Rajko, koji se u Pragu priključio i studentskim prosvjedima 1968. godine.

Nakon Praga učio u Zagrebu

- Studiranje u Pragu bile su sretne godine pomiješane s vrlo burnim političkim godinama. Agnieszkuska Holland, Srđan Karanović i ja smo vodili kulturu u štrajkačkom odboru 1968. godine. Ona je završila u zatvoru, a nas dvojicu nisu hapsili. Iz naše ambasade rekli su nam da nosimo putovnicu sa sobom i čim vidimo nešto sumnjivo da uđemo u taksi i idemo na granicu. Nisu htjeli zakomplicirati odnose s Jugoslavijom pa nas nisu hapsili, tako su nam barem objasnili - prepričava Grlić, koji se nakon studija u Pragu vratio u Zagreb.

Izbjegao zatvor 

Tijekom praškog proljeća Karanovića i Grlića nisu hapsili jer su se bojali SFRJ

- U Prag sam otišao kao dječak, a vratio se, što bi rekli u “Grlom u jagode”, kao zreo čovjek. S 24 godine napravio sam prvi igrani film i od tada ih stalno radim - rekao nam je Grlić, koji je iznimno zadovoljan svojom profesijom.

- Imam jednu ogromnu privilegiju, a to je da mi je cijeli život igra i da me pri tome često prati  sreća – zaključuje Grlić. Sveučilište u Ohiou financiralo je njegov projekt  ‘How To Make a Movie’, koji je 1998.proglašen najboljom multimedijom svijeta i “tukao” Star Wars dva tjedna na multimedijskom Box office-u Amerike. Film im se višestruko isplatio.

Studente učim radeći filmove

- Na sveučilištu imam titulu Eminent scholar. U masu američkih država da bi privukli ljude koje bi inače teško doveli, postoji natječaj na koji se javljaju sveučilišta i guverneri. U državi Ohio u zadnjih 100 godina dodijelili su između 25 i 30 tih titula - priča nam Grlić.

- Potiču vas da radite svoje stvari, a dok ih radite, trebate uključiti studente. Bilo da snimam film u Češkoj, Njemačkoj, Makedoniji ili Hrvatskoj, uvijek na set dovedem par studenata. Povremeno uzmem par studenata i s njima radim film. Trenutno s četiri studenta iz Kolumbije, Turske, Irana i SAD-a radim na filmu - opisuje nam svoj posao na sveučilištu. Sa studentima radi samo kroz praktični rad.

Studirao u pragu: Rajko je bio sudionik studentskih prosvjeda 1968. godine

- To su predavanja kroz stvarni život. Vjerujem kako se film predaje na filmovima studenata, a ne na tjeranju njih da rade moj film. Sa studentima sam četiri godine radio na dokumentarnom filmu koji govori kako je Bush ukrao izbore u Ohiou. Taj film igrao je u 32 zemlje - kaže redatelj i profesor, koji ima vrlo zanimljiv život.

Treba mi da se rekuperam

- Nemam prosječni dan. Moj svaki dan je drugačiji, što je ljepota posla s kojim se bavim. Nema radnog vremena od 6 do 3. Kad se radi film onda se 5-6 mjeseci radi 15 sati dnevno, kad se piše film, onda je to u etapama po 10-12 sati dnevno i onda se to pusti kroz dvije tri godine - govori Grlić. Zbog posla živi na dva kontinenta: u Europi i Sjevernoj Americi.

- Probao sam razbiti shemu egzila. Živim pola-pola. Nekad sam više u Hrvatskoj, a ponekad ostanem dulje u Americi.

- Nekad sam više putovao. Znao sam po šest, sedam puta godišnje ići u Ameriku i nazad. Sad mi je sve teže putovati.

- Umaraju me ta putovanja. Dugo mi treba, kako bi rekli Dalmatinci, da se rekuperam, da se posložim. Zanimljivo je živjeti na dva kontinenta. Kad ste s nekim svaki dan ne vidite da mu je izrasla kvrga, a kad se vidite nakon tri mjeseca, odmah primijetite kvrgu - kaže Grlić. Kći mu radi kao kreativni direktor i živi u New Yorku, a supruga često putuje s njim.

- Kad sam otišao iz Hrvatske, prvo mi je nedostajala hrana pa smo je nosili sa sobom u Ameriku. Kasnije sam stvorio naviku da ovdje jedem jedno, a ondje drugo. Nedostaje mi more, Istra i dobro istarsko vino - opisuje nam Grlić.

- Egzil je nekad bio strašna stvar jer je čovjek išao zauvijek i samo su se sretniji uspjeli vratiti. Tehnologija nam je omogućila da to presretnemo - kaže redatelj. 

Ne bih snimao film o sebi

- Deset sam godina vodio motovunski festival iz Amerike putem Skypea i e-maila. Komunikacija je danas beskonačna - objašnjava Grlić, ali napominje kako filmove srećom ne može raditi online, već samo uživo.

Piše knjigu: NIsam siguran hoću li snimati još koji film, kaže Grlić

- Radim na knjizi koju ću objaviti za godinu dana. Ne znam hoću li se odlučiti da idem u novi film. Muka mi je od skupljanja novca i svega tog, malo sam ipak prestar za to - kaže redatelj.

Na Motovun film festivalu prikazan je njegov film “Svaka dobra priča je ljubavna priča”, koji prati ljubavni trokut troje slovenskih glumaca. O sebi takav film Grlić ne bi mogao napraviti.

- Ne može čovjek snimiti film o svome životu. Za snimiti film, čovjek mora imati poziciju malo sa strane. Sam sebe tako ne može gledati - zaključuje naš iskusni redatelj.

Život na dva kontinenta 

Motovun film festival vodio sam e-mailom

Grić nema radno vrijeme, ali zato ponekad radi i do 15 sati dnevno

Izgubivši novčanik, 10 puta gledao je film ‘Fredy pod tuđom zvijezdom’

'Izgubio sam prvi novčanik u kinu Mosor. nisu ga pronašli pa bi me pustili na film'