Društvene mreže nameću pravila igre. Sve više grade narcisoidnu kulturu jer trebaš biti viđen i istaknut bez obzira na ishod, objašnjavaju stručnjaci reality eru u kojoj živimo
Pali reality show!
Psiholozi: Prijavljuju se zbog avanture, neki žele biti viđeni, a neki zaista traže ljubav...
Televizija je zabavni park. Televizija je cirkus, karneval, putujuća trupa akrobata, pripovjedača, plesača, pjevača, žonglera, nakaza, krotitelja lavova i igrača nogometa. Mi se bavimo ubijanjem dosade, rekao je lik Howarda Beale u Oscarom nagrađivanom filmu 'TV mreža'.
Od početka godine na hrvatskim televizijama prikazuje se nekoliko reality showa ili zbiljokaza,; 'Ljubav je na selu', 'Brak na prvu', 'Surviovor... Oni nas nasmijavaju, ljute, rasplaču, zgražavamo se nad njihovim ponašanjem, rugamo se, dok ne primijetimo neku scenu iz našeg života... Naravno nije sve u realityjima, Hrvati vole i zabavne emisije kao 'Superpar', 'Večera za 5 na selu', 'Masked singer', 'Ples sa zvijezdama', 'Zvijezde pjevaju'... kao i kvizove znanja 'Milijunaš', 'Superpotjera'...
Razgovarali smo sa stručnjacima o konzumaciji Hrvata reality i zabavnih programa. Koliko je nedostatak socijalizacije u vrijeme pandemije utjecao na porast realityja? Kakav je profil ljudi za koje navijamo da pobijede ili uđu u vezu? I koje sličnosti i razlike imaju gledatelji s akterima showa?
Gledatelji slobodno i često, razmjenjuju informacije, dojmove i iskustva gledanja reality showova u svim situacijama, na poslu, sastanku, druženju, kod kuće, pred kolegama, rodbinom, prijateljima, sve okolnosti dozvoljavaju spominjanje gledanja realityja, neki to čine u pozitivnom, drugi u negativnom kontekstu, neki nesvjesno, a neki svjesno, kako god bilo, reality show je ušao u
masovnu kulturu jer se o njemu razgovara, on ostavlja impresiju.
- Zbog zatvaranja svaki Hrvat imao je mobitel u ruci barem tri sata dnevno. To je bio nadomjestak za izravni kontakt, a navike su čudna stvar. Reality show vidim kao izravni nastavak interesa prema sapunicama. Nama više nisu potrebni filmski studiji za montažu jer reality daje veći dojam istinitosti, izravno prepoznavanje onog se trenutačno događa između aktera i sve dileme koje se provlače... Tu je i taj osjećaj neposrednosti koji je neodoljiv za mnoge - objašnjava nam splitski neuropsihijatar dr. Ivan Urlić.
Gledamo li reality showove da pobjegnemo od vlastitih problema?
- Gledatelji nisu nužno ljudi koji se ne žele baviti svojim životom pa zato prate tuđe živote, iako dolazi do stanovitog rasterećenja kada na trenutak svoj život ostavimo negdje sa strane i brinemo tuđe brige. To je kratkotrajno dobra distrakcija od vlastitih problema. Svakako treba reći i da je zabava važan segment života svakoga od nas, a reality show je zamišljen da bude zabava - kaže psihijatrica Katarina Marušić.
Urlić ističe da nam reality show nudi cijeli spektar bogatih i intenzivnih osjećaja.
- To je njihova osnova privlačnost. To je povezanost reality showa i sapunica. Sve je to podignuto na veliku potenciju. Ljudi to gledaju jer su prošli kroz te svakodnevice. Mogu se lako s njima identificirati, prolazili su ranije kroz slične situacije... Gledatelj vidi da nije sam: 'Ne događa se to samo meni. Nisam jedini razočaran s gorčinom, to imaju i drugi.'.
Osobe koje se odluče za reality imaju hrabrost pokazati svoje jake i slabe strane, kaže neuropsihijatar.
- Cijela priča u osnovi nosi jednu važnu ljudsku dimenziju a to je potreba za bliskošću. Gledatelje zanima kako to drugi rade: 'Kako to drugima ide od ruke, kakvi su majstori kad naiđu na poteškoće, a kakvi su kad naiđu na prihvaćanje'. Identifikacija je stalno aktivna u smislu: 'Ja bih tako' ili 'Ja bih želio tako'.
Postoje dvije vrste ljudi koji se prijavljuju u show.
- Jedni se igraju i žele da ih svi vide, a drugi su stidljivi i povučeni te se oklade sa sobom da mogu to prevladati - dodaje dr. Urlić.
Manja je vjerojatnost da će u reality showu sudjelovati introvertiraniji ljudi, dodaje psihijatrica Marušić.
- Neki ljudi imaju veću potrebu za dokazivanjem, bolje se snalaze u konkurentskim odnosima, više se imaju potrebu izlagati javnosti i to ih, u onom dijelu u kojem dobivaju pozitivan feedback, dijelom i puni.
Popularnost tv showova posljednjih godina je toliko porasla da se mnogi natjecatelji, iz raznih razloga, kažu stručnjaci, nerijetko pojavljuju više puta. Tzv. serijski povratnici nisu isključivo vjerni formatu s kojim su upoznati, već su željni drugačijih izazova. Neuropsihijatar Urlić tvrdi da je dovoljno jedanput se prijaviti u show, ali kako kaže, ljudi su usamljeni i željni pozornosti. Profesor psihologije Boris Blažinić dodaje da natjecatelji mogu postati ovisni o određenom osjećaju.
- Zaista možete postati ovisni o nekom osjećaju. Pojedini natjecatelji traže eksponiranje kako bi opet bili povrijeđeni, tužni...
Imamo određene nesvjesne obrasce. Ljudi koji idu od showa do showa traže adrenalin, osjećaj ugode i srce, netko se svaki put razočara i onda se vraća po još veću dozu. Pretjerivanje sigurno nije dobro.
Psiholog Blažinić spajao je parove u eksperiment showu 'Brak na prvu'.
- Želja za sudjelovanjem u showu ovisi o karakteru pojedinca, njegovim motivima i cilju. Neki dolaze zbog čistog avanturizma, neki žele biti viđeni, a neki zaista traže ljubav. Žele naći partnera, zato što nakon određenih godina ljudima je puno limitiranija mogućnost da nekog upoznaju. Ako živite u malom mjestu sigurno imate smanjenu mogućnost varijeteta da upoznate nekog novog ili imate motiv da se maknete od tamo. Da li je show najbolji put, možda jedan od njih. Naravno, to mora uključivati jednu dozu ekshibicionizma jer se inače ne bi prijavili. U showu povećavaš šanse da te netko primijeti.
U određene showove prijavljuju se ljudi poznati javnosti. Blažinić to objašnjava sa što većom ulogom društvenih mreža u realityju.
- Društvene mreže nameću pravila igre. Sve više grade narcisoidnu kulturu jer trebaš biti viđen i istaknut bez obzira na ishod.
Ljudi koji žive od javne pojavnosti ili su na bilo koji način uključeni u nju, u realityju sudjeluju iz čistog interesa. Nastupaju u showu čisto iz razloga da prošire krug pratitelja i kako bih dali plasirali nešto ili njima značajniju informaciju.
Daje li reality gledateljima 'blagoslov' da se u životu ponašaju onako kako se ponašaju akteri realityja?
Sudionici reality showa jesu ljudi poput nas, s dobrim i lošim stranama, te da se onda lako možemo zrcaliti i identificirati s njima što su, također, poznati mehanizmi našeg psihološkog aparata. To nam može pomoći prevladati neke vlastite poteškoće ako vidimo neki dobar primjer, ali nas može i odvesti u suprotnom smjeru. Ne treba jednoznačno zaključivati, nego bi valjalo zadržati kritičnost i procijeniti za sebe koliko je praćenje određenih sadržaja, kao npr. reality showa, zabava, razonoda ili možda bijeg od vlastitog života - dodaje Marušić.
Prvi reality show u Hrvatskoj je bio Big Brother 2004. Danas kad pogledamo isječke na YouTubeu to je bio zabavan show za cijelu obitelj. Kasniji reality su bili čista suprotnost prvom showu, srca se slamaju, obračuni su fizički, a akcija ispod plahta ne fali.
Ranije kad bi natjecatelji imali seks, nakon tog čina pokazali su kajanje, sram..., a danas su zadovoljni svojim postupkom, te vidimo da imaju podršku obitelj i bliski prijatelja.
- Mislim da se zamaraju s time nakon showa, ali kao da su na neki način i spremni na to jer je to prirodna posljedica zavođenja, sviđanja i šarmiranja . Seks može na fini način kompletirati privlačnost i takve osobe obično imaju plodan susret u showovima - kaže neuropsihijatar Urlić.
Kako se sudjelovanje u showu odražava na mentalno zdravlje sudionika?
Sudjelovati u reality showu znači prihvaćanje određenih pravila igre, kroz određeni vremenski period te određenu uskratu od vanjskog svijeta i uobičajenih svakodnevnih rituala koji su za svakog od nas manje ili više važni. Također, jedan od ciljeva sudjelovanja u showu je i pobjeda što dodatno podiže razinu tjeskobe i traži aktiviranje adaptacijskih mehanizama koji se prilagođavaju tim novim uvjetima. U takvim situacijama ljudi su tjednima ili mjesecima zatvoreni u ograničenom prostoru s ljudima koje do tada nisu imali prilike susresti, koje ne poznaju i s kojima tek trebaju izgraditi odnos. Sve je to dodatni pritisak - objašnjava psihijatrica Marušić.
Zašto ne 'pobjegnu' u prvoj stresnoj situaciji?
Biti borac je kvaliteta. Izdržati situaciju koja nije ugodna i ostati na nogama i krenuti dalje je velika stvar. Kamera sve bilježi i to je isto kontinuirani izazov da se natjecatelji snalaze u različitim situacijama s raznim osobama - govori neuropsihijatar Urlić.
Ljudi često nisu svjesni ni pozitivne ni negativne strane sudjelovanja. Svatko od njih mora biti spreman na pozitivne stvari i kritike, kaže Blažinić. Koliko su spremni suočiti se s vanjskim svijetom nakon što napuste show ?
- Određeni sudionici nisu najbolje prihvaćeni od gledatelja i ponašaju se na način na koji možda nisu svjesni. Kad se suoče s realnosti imaju različite reakcije. Pojedinci su ljuti, povrijeđeni, pitaju se što im je to trebalo, a drugi su oduševljeni s novim iskustvom - kaže Blažinić.
U trenutku kada napuštaju show ljudi se suočavaju s gubitkom na raznim razinama, a za što je ponovo potrebna prilagodba. Naravno, osim ako nisu pobjednici. Međutim, i pobjednik se susreće s novim izazovima i publikom koja sad već ima svoje mišljenje o svemu, a što ponovo može biti opterećenje za one ljude koji su manje prilagodljivi. Pitanje je i kako se tko nosi s kritikom koja sigurno dođe kad tad - psihijatrica Marušić.
Onaj tko ulazi u talent show ima drugačiji motiv od onog koji se prijavljuje u reality show, no zajednička im je javna eksponiranost.
Žele biti izloženi potencijalnim ovacijama - kaže psiholog.
Svaki show ima svoju publiku, a show koji pratimo reflektira naše interese i vrijednosti.
- Ljudi generalno prate ono sto reflektira njihove vrijednosti, iz njih proizlaze njihovi interese. Netko se želi opustiti, tražiti zabavu, a ti kriteriji su različiti. Nešto s čime se možemo identificirati. Ljudi vole autentičnost, no sve ovisi o interesima i vrijednostima pojedinaca.
Gledatelji doživljavaju dio onoga kroz što prolaze natjecatelji.
- Mi biramo show prema žanru našeg života. Naš mozak zrcali stvari. Našem mozgu nije važno je li nešto zamišljeno ili realno kada ljudi promatraju određeni show ili utakmicu. Mi doslovno doživljavamo dio onoga sto doživljavaju i sudionici. Živimo u svijetu dojmova, ne u svijetu istine. Stvarnost je odraz naše percepcije.
No promatranjem ili uživljavanjem u virtualni medij gledatelj ostaje pasivan.
- Show, kviz, utakmica sve se prati iz fotelje. Ako netko igra igrice njegov mozak to doživljava kao stvarnost. Mozak se sprema na napad ili bijeg, dolazi u krizno stanje i to iziskuje akciju. Međutim, osoba sjedi u fotelji i energiju koju trenutačno ima ne troši, a stresna reakcija od nas zahtijeva da se potroši. Loša strana pasivnosti je što proživljavamo određena emocionalna stanja a pritom ih ne trošimo, pa možemo od sebe napraviti kantu za emocionalno smeće.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
