Pišem na njezinom kompjutoru na kojem je nastajao njezin zadnji roman 'Rastanci'. Prostor u kojem živimo pun je njezinih stvari. Sat kojeg nosim njezin je poklon…. Spominjemo je svakodnevno, kaže kći Katja
Prvi Uskrs bez Mani: 'Od kada nema majke, najgori je muk...'
Tukli smo se s jajima. Pričali smo priče vezane za Uskrs, tumačili simbole i značenja uskrsnuća duše. Cijeli dan bismo proveli zajedno, prisjetila se Katja Gotovac (51). Ovo je njezin prvi Uskrs bez mame Mani Gotovac. Dramaturginja, teatrologinja, spisateljica… nas i njih napustila je lani u studenom. Katja dodaje da je, za razliku od Božića, uskršnje okupljanje obitelji uvijek bilo smireno. Uskrsnom doručku se svatko veselio iz drugog razloga. Manin suprug Željko Senečić šunki s hrenom, Mani rotkvicama, a Katja pinci.
Na stolu je bilo puno proljetnog cvijeća i pažljivo iznesen obiteljski porculan iz kojeg se jelo. Mani je čuvala tradiciju i običaje kao identitet koji ju je povezivao s domovinom Hrvatskom, Mediteranom i Europom. Prostora iz kojeg je potekla, kojem je pripadala, kojeg je živjela.
– Sve običaje koje sam naučila od nje, dolazili su iz doma njezinog oca Zdravka Birimiše i majke Marije Danire – kaže Katja. Seneka je pomno birao i nabavljao sve namirnice, Mani je kuhala, a ukrašavanje jaja i stola je bilo veselje dvije Manine kćeri, Katje i Ane.
– Svake godine bi se jaja bojala na neki drugi način, ali najviše mi je ostalo u sjećanju kada smo od jaja napravile članove naše obitelji – priča Katja. Pokloni, kaže, nikada nisu bili dio Uskrsnog slavlja i nisu ih dijelili niti dobivali za Uskrs. Svaki dan je spominju, a Katja kaže da joj je, od kako Mani nije s njima, najgori – muk.
– Pišem na njezinom kompjutoru na kojem je nastajao njezin zadnji roman 'Rastanci'. Prostor u kojem živimo pun je njezinih stvari. Sat kojeg nosim njezin je poklon…. Spominjemo je svakodnevno, ovako ili onako, citiramo, imitiramo, ogovaramo. Sretni smo i zahvalni što smo je imali uza sebe i za sebe – rekla je Katja. Najvažnije što joj je majka usadila i što ona prenosi na svoju djecu je da 'nema predaje, nema odustajanja i uvijek se može dalje'. Naučila ju je da djecu treba ohrabrivati, poticati njihovu hrabrost da pokušaju učiniti ono što žele, isticati njihove vještine i talente.
– Uvjeriti ih da isprobavaju. Bez straha od neuspjeha. Svaki pokušaj je novo životno iskustvo. Isprobavanjem se može otkriti što te veseli, zanima i inspirira. I naravno umjetnosti kao utočište, kao životni suputnik, kao izvor energije – prisjeća se Katja. Mani se jako ponosila upornosti i ljepotom svoje kćeri Katje koja nakon 20 godina znanstvenog rada, danas radi u farmaceutskoj industriji. Hvalila se unucima, Jakovom, Brinom i Niom, koji su je zvali luda čovječica. Oni danas pamte njezine reakcije kad je trebalo napraviti nešto nepredvidivo, ludo.
– Kao da je čuju kako ih potiče riječima 'Napravi to' – priča Katja. Sve što ima veze s teatrom sinonim je za Mani, a unuka Brina podsjeća na nju. Mani je u javnosti djelovala strogo, odrješito. I doma je bila zahtjevna ali istovremeno i brižna.
– Bake su kao mama, hrane te, brižne su. Uz to ona je bila otkačena, šašava, zabavna, puna čudnih priča, elegantna, neobična izgledom i u nastupu, energična, glasna, zahtjevna. Unuci su je zvali Luda čovječica i bila im je zanimljiva. Bila su bliski i imali su svoje tajne koje su dijelili samo s njom – rekla je Katja.