Nadam se da će na kraju završiti, naravno pored ostalih vrijednih materijala hrvatske kulture, u Muzeju hrvatske glazbe, govori Hrvoje Markulj
Prijatelj Zvonka Špišića: Obitelj mi je povjerila na čuvanje dio njegove ostavštine, note, zapise
Za Zvonka Špišića znam od rane mladosti, još od njegovih početaka, kad je nastupio u tadašnjem Radničkom domu s pjesmom 'Dajte mi kočiju s osam bijelih konja', to je bilo šezdesetih. Priča nam to Hrvoje Markulj, jedan od suradnika i prijatelja legendarnog šansonijera koji je na Trešnjevci dobio svoj park, u svom kvartu. Bio je urednik u Muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb.
Njihova je suradnja počela uoči pokretanja Chansonfesta.
- To je inicirao također jedan, doduše mlađi, šansonijer Zvonko Zidarić, pa smo se tako na toj ideji okupila dva Zvonka, Špišić i Zidarić, dva Hrvoja, Hegedušić i ja, te Dalibor Paulik. Na tom prvom Chansonfestu 1998. umjetnički direktor bio je Hrvoje Hegedušić, a nakon toga, sve do 2009., Zvonko Špišić. Zbog zdravlja Zvonko se povukao i na neki način predao meni štafetnu palicu, tako od 2010. Chansonfest vodim ja uz pomoć i suradnju Josipa Cvitanovića, koji je od tada dirigent festivalskog orkestra i glazbeni producent - pripovijeda nam Markulj.
Ostavio je neizbrisiv trag
Smatra kako je kao umjetnik, autor i izvođač ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj kulturi.
- Život sa Zvonkom bio je u prvom smislu edukativan jer je to osoba od koje se uvijek nešto moglo naučiti, posebno kad imamo u vidu da je u glazbenom smislu autodidakt. Njegova glazba 'pokriva' cijelu Hrvatsku, Zagorje, Dalmaciju, a ponajviše Zagreb. Iako je najviše pisao na stihove Drage Britvića, također jednog od velikana pjevane poezije, povremeno je i sam ostavljao emocije na papiru, a kasnije ih, naravno, i uglazbljivao - priča nam Markulj pa nastavlja:
"Samo da spomenem 'Zagreb i ja' ili svojevrsni rezime (i ne samo svojeg) života, sažet u pjesmi 'Život moj'. Prije nekoliko godina, 2017., posvetili smo Chansonfest njegovoj umjetnosti i u tzv. novim čitanjima, novim izvedbama, podsjetili smo se samo na dio njegova golemog opusa. 'Suza za zagorske brege' u izvedbi Đuke Čaića, 'Dalmatinska elegija' koju je otpjevao Ervin Baočić, 'Bicikl' - Mladen Medak Gaga, 'Zvona moga grada' - Đani Stipaničev, 'Milioner' - Jacques Houdek, 'Vrata ruža' Helena Bastić, 'Pismo gosponu J. Prevertu v Pariz' - Ljubo Zečević... to su samo neki biseri iz tog dubokog bazena nezaboravnog spoja glazbe i stihova koje je najčešće sam i pjevao".
Note i zapise obitelj je povjerila Hrvoju Markulju
Ostavio je gospodin Špišić neizbrisivi trag na Hrvoja Markulja, ali i na hrvatsku glazbu.
- Dio njegove ostavštine, note i zapise njegova obitelj povjerila je meni na čuvanje, kao njegovu bliskom suradniku, a ja se nadam da će na kraju završiti, naravno pored ostalih vrijednih materijala hrvatske kulture, u Muzeju hrvatske glazbe, za koji se već godinama zalažem i vjerujem da nije daleko dan kad ćemo reći da tu, u tom prostoru, čuvamo naše istinske vrijednosti, ono što je neodvojivo od identiteta našega naroda, kamo Zvonko Špišić bezrezervno spada, i to na istaknuto mjesto.