Radnja i zaplet, ma kako bajkoviti bili, zabavna je, ali neprestani flashbackovi bespotrebno kvare ritam serije, a serija više-manje počiva na inspiraciji Ewana McGregora, koji ju je stvarno iznio na svojim leđima
BINDŽAJ I STRIMAJ
Pogledali smo seriju 'Plemeniti gospodin u Moskvi': Na rubu da proturječi povijesti u detaljima
OCJENA: 7/10 (Sky Showtime)
Na intervenciju nekog utjecajnog u komunističkoj partiji ruski aristokrat, grof Alexander Rostov (Ewan McGregor), dakle klasni neprijatelj par excellence, umjesto metka u potiljak u podrumima Lubjanke ili mjesta pred streljačkim vodom bude osuđen na doživotni kućni pritvor u luksuznome moskovskom hotelu Metropol.
On je 1913. napisao neku revolucionarnu pjesmu pa mu je to, eto, spasilo život. E sad, to su 20-e godine prošlog stoljeća, nakon boljševičke revolucije, nakon što je uža i šira obitelj Romanov, uz jedan izuzetak, posmicana bez mnogo rasprave i suda, a aristokratske glave vrijedile su manje od kutije šibica. Era potpunog Staljinova terora i čistki, doduše, još nije počela i Lenjin je još živ, ali isto tako milosti prema klasnim neprijateljima nema, a Čeka (prethodnica NKVD-a i KGB-a) radi u tri smjene.
Zašto to govorim - jer je premisa serije povijesno prilično tanka, da ne kažem nemoguća, i baca je na područje bajke. Ali Sovjetski Savez, Rusija, ogromna je zemlja, a boljševička revolucija nije bilo pravocrtna i crno-bijela, pa su se svakakva čuda događala, kao i neobične, nelogične i potpuno sulude sudbine (primjerice, jedan od Staljinovih glavnih vojnih savjetnika bio je bivši, aristokratski, carev oficir, dakle neprijatelj, koji je imao njegovo toliko povjerenje i respekt da je jedini smio pušiti u njegovu uredu, dok njegovim drugim, provjerenim komunističkim maršalima takvo što ne bi palo na pamet). Nažalost, ta “bajkovitost” u seriji je više mana nego kvaliteta. Istina, život je često čudnovatiji od fikcije, ali autori serije nisu uvjerljivi i ne poštuju pretjerano povijesne činjenice (u dojmu, ne u faktima), a to jednostavno bode u oči.
Šteta, jer povijest tog razdoblja nudi bezbroj neviđeno zanimljivih sudbina koje ni najbolji scenarist ne bi mogao bolje smisliti. U redu, nije nužno da dramske adaptacije slijede povijesne činjenice u dlaku, ali trebale bi im barem ne proturječiti. A “Plemeniti gospodin u Moskvi” u nizu detalja je na rubu da proturječi povijesti. Ono što je u seriji uistinu fantastično jest Gregorova uloga, koju je odigrao bez zamjerke i praktički on sam nosi cijelu seriju.
Doduše, tu bi se moglo reći da on više glumi engleskog plemića džentlmena nego ruskoga grofa, ali ajde, recimo da su u to vrijeme engleska aristokracija i njezini maniri, obrazovanje i ponašanje bili više-manje uzor ostalim aristokracijama. Radnja i zaplet, ma kako bajkoviti i nelogični bili, zabavna je i relativno dobro odrađena, ali neprestani flashbackovi, prisjećanja glavnog lika, bespotrebno kvare ritam serije i ništa osobito pametno ne objašnjavaju. Moglo se to puno, puno bolje, pa ako je to bila namjera kreatora, i mnogo poetičnije, ali nije za to bilo dovoljno snage i pameti. Ovako serija više-manje počiva na inspiraciji Ewana McGregora, koji ju je stvarno iznio na svojim leđima.
Na trenutke serija, po atmosferi, a i razdoblju, podsjeća na film “Grand Hotel Budapest”, ali daleko je to Andersonova, slobodno mogu reći, remek-djela. Kao što je Amor Towles, po čijoj je knjizi serija nastala, daleko od Stefana Zweiga, čije su knjige inspirirale “Grand Hotel Budapest”.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
