'Po ničemu nisam baš tipičan Dalmatinac, ne jedem ni ribu'

Kažu da njemu ni jedna sudačka pogreška ne može promaknuti, pa ne čudi da Mateo Beusan, poznatiji kao “Oko sokolovo”, svako nogometno prvenstvo komentira u HTV-ovu studiju. Čak ga ni dvije operacije kuka prije dvije godine nisu spriječile da prati uspjehe naše reprezentacije. Radio je dva posla istodobno, a uz to strastveni je sakupljač kaktusa.

Proslavio vas je nadimak ‘Oko sokolovo’. Kad je nastao?

Prestao sam suditi kao aktivni sudac 1996., a sljedeće godine me je FIFA postavila za kontrolora. Počeo sam razgovarati s Dragom Ćosićem i Božom Sušecom, kojima je bila zanimljiva mogućnost suradnje. Predložili su mi da komentiram sudačke odluke. Kao međunarodni sudac 20 godina valjda sam stekao renome i tako je krenulo. Imao sam dvije pauze zbog zdravstvenih razloga i operacija, no sad već brojim devet godina komentiranja u kontinuitetu.

Možemo li zaključiti da je karijera nogometnog suca ostvarenje dječačkog sna?

Ne, karijera mi je započela bizarno. Bio sam u vojsci u Somboru i Novom Sadu 1971. Tamo sam položio tečaj za teleprinterista, tipkanje naslijepo s deset prstiju. To zanimanje bilo je rijetko u Jugoslaviji i imao sam sreću dobiti dvije poslovne ponude - za rad u policiji ili pošti. S obzirom na to da mi je u pošti radio Dundo, pokojni otac, a majka u miliciji, savjetovali su mi da u miliciju ne idem. Stoga sam odlučio početi raditi u pošti, a radio sam kao jedini muškarac s više od 30 žena u smjeni. Dobar posao. Gospodin Srećko Matić, moj mentor, natjerao me je na studij. Radio sam na svim pozicijama. Tada sam bio i aktivan igrač košarkaškog kluba Jug, a strahovito sam volio mali nogomet. Prvu godinu smo unutar Pošte imali odličnu malonogometnu momčad u kojoj sam igrao na poziciji centrafora. U sudačkoj organizaciji su me prepoznali i pitali bih li postao sudac, na što sam odgovorio da mogu pokušati. I tako je počela moja druga karijera.

Nije li vam bilo prenaporno graditi dvije karijere?

Unatoč svim spletkama i intrigama, u roku od pet godina postao sam najbolji. Morao sam proći sve rangove: županijske, regionalne, međurepubličke itd., da bih nakon deset godina počeo suditi 1. ligu.

Koliko ste se puta našli u opasnim situacijama za vas?

Imao sam sreću što nikad nisam dobio ni šamar. Ali sam autom bez svjetala bježao na rikverc na Pelješcu. Gosti su imali navijače koji su mi prepriječili put na magistrali. Nisam se uspio ni okrenuti. Nasreću, ubrzo je došla policija koja nas je spasila. Jednom sam sudio na Lastovu za koji vozi trajekt. Njime je putovala gostujuća ekipa. I ja. I na otoku i na trajektu možeš dobiti batine. Tako da je to možda bilo najteže suđenje. Kroz kukuruzište i vinovu lozu možeš pobjeći nekako, ali s broda teško...

Kako je izgledao vaš dan dok ste vodili paralelne karijere?

Trenirao sam svaki dan nakon posla dva i pol sata. Na 192 centimetra visine i 88 kilograma morao sam aktivno održavati kondiciju ne bih li pokretao sebe zajedno s igračima. Dan je izgledao ovako: posao, trening, oko 18 sati odlazio sam kući na odmor. Jeo sam usput. Smijali su mi se na poslu.

Kako ste uspjeli imati vremena za obitelj?

Nisam ga imao. Izašli bismo supruga i ja dok sam bio mlađi nakon cijelog dana karijere, treninga, putovanja... S godinama sam postajao umorniji. Supruga je morala podnijeti težinu mojeg života. Ona je odgajala našeg sina. Jedna od posljedica je da 25 godina nisam bio na godišnjem odmoru. Tek posljednjih godina s unucima, sinom i suprugom odlazim izvan države na odmor. S ugašenim mobitelom.

Bilo je potrebna zavidna samodisciplina da biste sve ostvarili?

Prvo su me zvali ‘Hitler’, pa ‘Picajzla’. To valjda sve govori. Volim red i disciplinu. Ne podnosim laganje.

Ipak, najradije se vraćate u rodni Dubrovnik?

Dva mandata po četiri godine radio sam u Zagrebu u poštama. Molio sam Boga kad će petkom doći 13 sati da odletim za Dubrovnik i mrzio ponedjeljak kad sam se u 6 sati ujutro vraćao.

Čime se bavite kad vas ne gledamo na televiziji?

Rekreacija i smirivanje živaca su moji vrtovi, njih četiri po 25 četvornih metara, u kojima uzgajam kaktuse. Sve sam ih donio s putovanja. Radim svakoga dana u vrtovima više od dva sata. To me opušta i to je moja terapija.

Kao Dubrovčaninu možda je bilo logičnije odlučiti se za karijeru pomorca?

Počeo sam srednjoškolsko obrazovanje u pomorskoj školi. Tako je u mojoj mladosti bilo normalno - djevojke idu u gimnaziju, a dečki u pomorsku. Morao sam na brod i tako sam se ispovraćao da mi više nikad nije palo na pamet zakoračiti na brod.

Morate se složiti da more ipak ima svoje čari...

Čak se ni ne kupam. Ali zato mogu kao gušter satima stajati na suncu.

Po čemu ste tipični Dalmatinac?

Majke mi, ne znam. Pa ja čak ne jedem ni ribu.