Voditelji Marija Miholjek i Petar Pereža prisjetili su se dana kad su vodili prvi ‘Dnevnik’. Marija nam je otkrila kako je u izolaciji izbrusila kuharske vještine, a Petar kako je s obitelji bježao od potresa
PETAR PEREŽA:
'S Marijom se nadopunjujem, a potres mi je najgora trauma...'
Na “Dnevniku” Nove TV radi velik broj ljudi. Gledateljima svakodnevno informacije prezentiraju Saša Kopljar (57), Romina Knežić (39), Petar Pereža (40) i Marija Miholjek (43), a upravo s ovo dvoje potonjih, koji vode “Dnevnik” od prvog dana, razgovarali smo o počecima u novinarstvu, zgodama, ali i svakodnevnim obvezama.
Ove godine slavi se 20 godina Nove TV, a na jesen 15. rođendan “Dnevnika” Nove TV. Koja je tajna uspjeha, što vam je pomoglo da sve ove godine vodite s jednakom strašću?
Marija: Možda je tajna u maloj bubamari koja se prije prvog ‘Dnevnika’ cijelo popodne šetala po stolu u studiju Dnevnika i donijela nam sreću. S našim gledateljima išli smo naprijed, tugovali, veselili se. Nije teško s jednakom strašću raditi ovaj posao jer je svaki dan novi izazov.
Petar: Nema posebne tajne, samo predan rad. Svaki dan je novi dan i novi izazov kojem se treba maksimalno posvetiti i nastojati da ta strast bude kao i prvog dana.
Pamtite li prvi zajednički “Dnevnik?”
Marija: Kako da ne! To je jedan od onih dana u životu poslije kojih mi više ništa nije bilo isto. Bilo je treme kako će sve ispasti, hoću li se zabuniti u nekoj najavi, hoću li opravdati povjerenje... Srećom, sve je išlo dobro, nije bilo nijedne pogreške, naš realizator Šime je mirno ‘odvozio’ emisiju od prve do zadnje minute i svi su nam u redakciji bili podrška. Neću nikad zaboraviti osjećaj kad smo Petar i ja na kraju toga prvog ‘Dnevnika’ rekli: ‘Hvala i doviđenja’, a u studiju se prolomio pljesak. Baš je bilo lijepo.
Petar: Mislim da to nikad neću zaboraviti, do kraja života. Prvi ‘Dnevnik’ Nove TV i dani koji su prethodili novom formatu bili su prepuni iščekivanja, priprema i truda i, koliko god bili spremni, taj prvi dan je bio prijeloman. Prvi ‘Dnevnik’ išao je prvi put u toj kombinaciji - Marija i ja.... Uvijek pričam kako je drugi dan bio nekako i teži od prvog. Nakon što smo prespavali i osvijestili to što smo odradili, drugi dan smo to trebali sve ponoviti, pa mogu reći da je bilo i napetije.
Postoji li trema i danas unatoč dugogodišnjem iskustvu?
Marija: Možda ne trema u onom istom smislu kao na početku, ali program uživo uvijek nosi i određenu neizvjesnost i izmjene u hodu. Tu nam je najvažnija komunikacija s urednicima ‘Dnevnika’ i realizatorima u režiji.
Petar: Postoji uvijek nekakvo uzbuđenje, svaki dan je novi izazov. Uvijek su javni nastupi i program uživo stresni. Svakako je prisutna ta neka, kako se u medijima naziva, pozitivna trema, ja bih to nazvao više uzbuđenje.
Kad zajedno vodite “Dnevnik”, ako netko “zapne”, imate li tajni znak kako da pomognete jedan drugom?
Marija: Itekako! Dovoljan je pogled da se razumijemo što je onom drugom činiti. Naš ‘Dnevnik’ je vrlo dinamičan i puno je elemenata na koje treba biti koncentriran. Ako nešto krene po zlu, imaš se na koga osloniti i stvarno sam sretna što u ‘Dnevniku’ kraj sebe imam Sašu i Petra. Razumijemo se i podržavamo.
Petar: Nemamo više tajnih znakova, sad već po osjećaju i intuiciji znamo kako se nadopuniti i tko će što odraditi. S obzirom na to da se cijeli dan pripremamo za emisiju, prilično smo pripremljeni i upućeni. Stvar je samo tko će prije krenuti i pogurati, jedan krene i drugi nastavi...
Pamtite li neki “Dnevnik” posebno?
Marija: Pamtim ih puno. Najviše po emocijama. Neke po sretnima, a neke nažalost po tužnima. U vrh najsretnijih, nema dvojbe, ide finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Najteži su mi bili trenuci u kojima smo se opraštali od našeg profesora Milana Sijerkovića i Tatjane Krajač, naše Tajči.
Petar: Mnogo je ‘Dnevnika’ u pamćenju i po negativnim i teškim temama, ali i po onim lijepim, sretnim, koji se odnose na razne uspjehe, postignuća na nacionalnoj razini... Evo iz ne tako davne povijesti bili su to događaji poput finala Svjetskog prvenstva, dočeka hrvatskih reprezentativaca, ulazak Hrvatske u članstvo Europske unije. Sjećam se i svih izbora, lokalnih, predsjedničkih parlamentarnih.
Ima li neka situacija da ste prasnuli u smijeh i niste se mogli iskontrolirati dok ste vodili?
Marija: Bilo ih je nekoliko, ali za jednu od prije desetak godina mi i dan-danas ljudi znaju reći da su se i oni tada od srca nasmijali s nama. Saša i ja smo bili u studiju. Kad je krenulo, jednostavno više nije bilo pomoći. Cijeli blok vijesti smo se pokušavali uozbiljiti. Ali to je trajalo i trajalo. Kad smo se konačno zaustavili, baš je trebalo na kraju najaviti ‘Lud, zbunjen, normalan’ i opet je krenuo smijeh. Srećom, odjavna špica je išla odmah poslije toga.
Petar: Bilo je situacija kad smo se morali kontrolirati. Ako se to i dogodi, ljudi to rado pamte i gledateljima su takvi trenuci simpatični. Uvijek smo se, pogotovo u počecima, bojali takvih situacija i nastojali to svim snagama suzbijati, no naposljetku, one su samo dokaz da smo i mi od krvi i mesa.
Djeca su navikla da vas vide na TV-u, a kako reagiraju kad vas ljudi zaustave u trgovini, šetnji?
Marija: A djeca ko djeca. Njih to ništa ne okupira, imaju oni svoje prioritete - prijatelje i igranje. Navikli su da se mama često zaustavi u malim razgovorima. Ti simpatični, spontani susreti i lijepa riječ uvijek mi daju novi elan, volju i dodatno njeguju osjećaj poštovanja i odgovornosti prema našim gledateljima.
Petar: Često ljudi prilaze, javljaju se, neki odmah prepoznaju, pitaju što ima novoga, misle često da imamo više informacija od njih. Neki se javljaju i s blagom kočnicom pristupaju i onda malo zastanu dok ne povežu odakle te znaju. Često mi i kažu da sam viši nego na televiziji. Uvijek su simpatični ti susreti.
Imate li neki ritual koji uvijek napravite prije nego što se upale kamere?
Marija: Obvezno popijem čašu tople vode da me glas ne izda.
Petar: Obavim osnovne fiziološke potrebe jer kad krene emisija, to je otprilike kao kad kirurg uđe u operacijsku salu - nema prekida dok se ne završi, u našem slučaju emisija.
Pamtite li neke svoje pogreške, gafove i koliko ih uzimate k srcu?
Marija: Naravno da nikom nije drago ako se dogode, ali s godinama se čovjek sa svime u životu bolje nosi.
Petar: S vremena na vrijeme bude nekih sitnih pogrešaka u ponekoj izgovorenoj riječi, no s obzirom na količinu materijala i količinu riječi i rečenica koje izgovorimo, to nije nešto s čime bih se trebao previše opterećivati. Gledatelj manji propust uglavnom ni ne primijeti, a u takvim trenucima bitno je zadržati fokus i ići dalje.
Kako provodite slobodno vrijeme inače, a kako ste ga provodili u izolaciji?
Marija: Dio toga se promijenio, a dio i nije jer ja ionako kad sam slobodna volim biti kod kuće. Volim kuhati, a sad sam još samo proširila bilježnicu s receptima. Namirnice smo nabavljali najviše putem interneta od malih proizvođača. Pa su stigle jagode, taman da mogu ledeni vjetar sinu za rođendan napraviti.
Petar: Nije bilo prevelike razlike. I inače vrijeme provodim uglavnom s obitelji, boraveći u prirodi, ovaj put jasno poštujući sve mjere distance od drugih.
Imate li planove za ljeto, hoćete li moći “skočiti” malo do mora?
Marija: Hvala vam na tom pitanju! Ako sve ostane po planu, svakako. Posljednjih nekoliko godina smo u šibenskom kraju. Od Žaborića do otoka Žirja. Ja sam rođena Đakovčanka, ali Dalmacija je u mojim genima po pokojnom ocu tako da se moru istinski radujem. O djeci da ne govorim.
Petar: Vjerojatno hoćemo s obzirom na relaksaciju mjera, optimist sam po tom pitanju. Veselim se odlascima u Split i Šibenik.
Marija, kako ste “preživjeli” potres? Petre, vi ste u potresu ostali bez tople vode, grijanja i plina. Je li sad bolja situacija?
Marija: Strašna je ta nemoć pred snagom prirode i neizvjesnost - hoće li se ponoviti? Potresne su sudbine ljudi koji su preko noći ostali bez svojih domova. Čovjeku u takvim situacijama ne preostaje ništa drugo nego zagrliti djecu i nadati se boljim danima.
Petar: To mi je bila jedna od najvećih trauma u životu. Nakon što smo se sabrali, izašli smo i nakon toga uslijedio je poziv s Nove TV. Dan sam proveo radno. Od jutra smo imali, od 9 sati, izvanredne vijesti i tako cijeli dan, do praktički ponoći. I djecu i suprugu sam poveo sa sobom jer nismo mogli u stan. Prva dva tjedna je bilo teško jer je i zahladilo pa smo se grijali pomoću klima-uređaja i kalorifera, a za toplu vodu smo se snalazili.
Koliko vam je kao roditeljima bilo izazovno sa školom online i vašim poslom?
Marija: Kao i svi ostali, i mi smo se snalazili najbolje što smo znali i mogli. Moj suprug je inače profesor glazbe tako da se nakon dugo vremena ponovno vratio svome zvanju. Istina, neplanski. Zlata je prvi, Bono četvrti razred i stvarno je bilo izazovno dok se nismo uhodali. Hvala našim divnim učiteljicama Nini, Aleni i Maji. Po cijele dane, a bome i noći, tu su za nas. Mailovi su znali stizati i u 4 ujutro kako bi sve stigle.
Petar: Tu nije bilo problema, djeca su to odgovorno shvatila, bilo im je zanimljivo i izazovno koristiti računala i tablet u školske svrhe jer dotad su računala koristili samo povremeno i uz roditeljsko ograničenje, a sad su mogli svaki dan biti na kompjuteru, tako da im je bio gušt. Uskakali i pomagali smo naravno supruga i ja kad je bila neka teža lekcija i tumačili koliko smo mogli - davno je bilo kad smo mi bili školarci.
U dugim ste i skladnim brakovima. Tajna uspjeha s obzirom na stresan novinarsko-voditeljski posao krije se u...?
Marija: Prije nekoliko dana smo obilježili 15 godina braka, a tajnu ja nikako ne mogu tako lijepo sročiti kao što ju je otpjevao naš Oliver: ‘Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve, vjeruj u ljubav ne živi bez nje, vjeruj u ljubav i sačuvaj nju, vjeruj u ljubav u dobru i zlu’.
Petar: U obostranom razumijevanju i pomaganju. Ne bježim od kućnih poslova i obveza u domaćinstvu. Supruga se također uz svoj posao brine i o djeci i o kući. Potpora je od prvog dana.
Mislite li da ćete se ikad zasititi ovog posla?
Marija: Gledajući iz današnje perspektive, rekla bih da ne.
Petar: Volim ovaj posao koji je prepun izazova i svaki dan je drukčiji pa mislim da ne može dosaditi.
Biste li se okušali u nekom drugom TV formatu, opuštenijem, ležernijem?
Marija: Tko zna što nam idućih 15 godina nosi.
Petar: Jedanput na godinu tradicionalno vodimo humanitarni koncert u organizaciji Nove TV i Zaklade Ane Rukavine i tu smo u jednom opuštenijem, svečanijem izdanju i to je nešto što nam leži, no ‘Dnevnik’ je naš osnovni posao i još se dugo, dugo vidim u studiju Dnevnika Nove TV.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SLASTIČARSKOG SHOWA 'DESERTI OD OKA': Dean Kotiga radi čokoladne kuglice!
Pokretanje videa...
07:27
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
