Paradžiković: Napokon je kraj mojim mukama, selim se u stan

Brojna televizijska publika s nestrpljenjem očekuje novu sezonu emisije “Provjereno” koja kreće na Novoj TV 3. rujna. U trinaest godina ekipa emisije otkrila je na stotine skandala i pomogla “običnim” ljudima u traženju pravde. Glavna urednica Ivana Paradžiković (39) najavljuje da će nastaviti istim tempom.

POGLEDAJTE VIDEO: Barbara Kolar odgovorila na 24 pitanja!

Pokretanje videa...

12:10

Koliko je pandemija korone utjecala na proizvodnju 'Provjerenog'?

Jako! Potpuno je nemoguće bilo proizvoditi istraživačko novinarstvo u uvjetima u kojima se svijet zatekao. Lockdown, zabrane slobodnoga kretanja, putovanja...i mi smo se stoga morali prilagoditi. Kako je tada najvažnije bilo donijeti informacije iz prve ruke, prikazati gledateljima kako izgleda život u žarištima, a u njih nismo mogli otputovati, jednostavno smo tražili sadržaje iz tih područja. Tako smo prikazali dokumentarac iz Wuhana, potom iz Bergama, a zatim i iz Španjolske. Potresne su to bile scene koje su i one najglasnije kritičare i teoretičare zavjere kako je sve to izmišljotina, ušutkali. Doduše, samo nakratko.

Iza vas je 13 sezona, jeste li se umorili, ima li novih izazova?

Trinaesta sezona bila je vrlo turbulentna. Prije svega zbog priče kojom smo otvorili sezonu, bili smo izloženi mnogim pritiscima, pokušajima zastrašivanja, ušutkavanja. A potom se dogodila i pandemija, koja nam je živote, način rada, redakciju, sve okrenula naglavačke. Pred ovu nadolazeću, 14. sezonu, uzbuđeni smo kao da nam je prvi put. Osjećamo se kao školarci pred početak školske godine. Spremni smo, željni terena, jedni drugih, naših priča, osjećaja da pomažemo onima koji nas trebaju. A sudeći po reakcijama na terenu i mailovima koje smo primili, znamo da je nedostajanje uzajamno. I mi smo nedostajali gledateljima. 

Kad ste počeli raditi na Novoj TV i tko vam je i kada predložio da počnete voditi 'Provjereno'?

To je bio trenutak kada je kolegica Marija Miholjek odlazila na porodiljini i trebao je netko uskočiti. Tadašnja direktorica Informativnog programa me pitala bi li ja to htjela, a ja sam ostala potpuno zabezeknuta. Oduvijek sam maštala da radim u redakciji koja će se baviti istraživačkim novinarstvom, ali u ulozi novinara, ne voditelja. Tako da, prilično me iznenadio taj upit, a to se i vidjelo na mom izrazu lica u prvim televizijskim nastupima. Izgledala sam kao lane ispred reflektora jurećega kamiona, velike oči postale su ogromne. Tu i tamo sam se morala podsjetiti da trepnem. Ali uz savjete kolegice Marije Miholjek, koja me s toliko strpljenja, ljubavi i pažnje učila svim tajnama zanata te uz najbolju učiteljicu fonetike koju sam mogla zamisliti, Marinu Matanović Šimunović, koja je uspješno izbacila iz mog govora dijete iz vojvođanskog sela, vrlo brzo je ta uloga postala posve prirodna. Svakoga četvrtka osjećam kao da svaku od osoba, njih nekada i oko 750 tisuća, pred ekranom, gledam direktno u oči. U tom trenutku ja sam nebitna, važno je to što im moram reći, priču koju im želim ispričati. Tada moje lice sve otkrije: i strah, i ljutnju, i tugu zbog neke nepravde, i ponos, i sreću zbog pobjede. 

Život vas nije štedio. Kao djevojčica ste s obitelji napustili Sremsku Mitrovicu i početkom rata pobjegli u Hrvatsku. Što vam je tad bilo najteže?

Krivnja da sam ja uzrok tome. Kao dijete sam gledala MTV i silno sam željela ići u Njemačku. Kada smo protjerani, bježali smo upravo u Njemačku... nikada neću zaboraviti taj odlazak. Mama i tata, nas tri i par vrećica koliko je moglo stati u Golf. Bježali smo na dan pada Vukovara. Mama je plakala. Tata šutke stiskao gas, ne znajući ni kako ćemo niti gdje ćemo. Ja sam se okrenula i kroz stražnje staklo automobila gledala selo koje ostaje u pozadini, pokušavajući objasniti Bogu da me je krivo shvatio kada sam ga molila da odemo u Njemačku... Kao, nisam to tako htjela. Dugo mi je trebalo da shvatim da nisam ja kriva.  

Mogu li djeca i u takvim situacijama pronaći razloga za sreću i postoji li uopće nešto što vam je ostalo u lijepom sjećanju?

O, kako ne. Život u samostanu, jednoj sobi, nas petero poslaganih kao sardine na madracima na podu ili pak u Kutinskom podstanarskom jednosobnom stanu: nas petero plus pas, pekinezer Bingo, hrčak, papagaj Pero, ribice… Taj period pamtim kao jedan od ljepših u životu. Bili smo svi zajedno, na jednoj hrpi. Mama je znala uvijek govoriti: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Često se sjetim tih riječi. 

Je li takvo iskustvo razlog vaše beskompromisnosti kad je u pitanju zaštita slabijih i nezaštićenih od nepravde?

Sigurno me to prilično obilježilo kao osobu. 

Jeste li se susreli s prijetnjama?

Doživjela sam rat. Sve poslije toga je jednostavno neusporedivo.

Kako se relaksirate od stresa? Volite li putovati? Kažete da vam je Vis oaza za punjenje baterija. Što vas veže uz taj otok i što vas tamo fascinira?

Divljina. I otoka i ljudi. Ta neka čarobna nonšalantnost. Prvi put kad sam kročila na otok, zaljubila sam se u energiju, vibru ljudi. Sjela sam na kavu i zamolila konobara da mi donese novine, još sva 'nabrijana' od posla, kopna, obveza, moranja... Donio mi novine stare nekoliko dana. Kada sam to shvatila, s čuđenjem sam mu rekla: 'Pa ovo su stare novine! Nikad neću zaboraviti taj 'bašmebriga' izraz lica i njegov: 'Ae'. To je taj trenutak kada sam shvatila da ću se tom otoku uvijek vraćati. 

Dijeli li vaš sin Hugo, tinejdžer, oduševljenje Visom ili bi radije na Zrće?

Ma kakvo Zrće. On obožava prirodu. 

Kako ste uskladili njegovu nastavu od kuće i vaš posao? I je li Hugo sretniji kad ide u školu ili kad gradivo svladava sam preko interneta i televizije?

Sve on to sam rješava, škola je njegova obveza. Osmi je razred, bože sačuvaj da mu se mama bavi školom. 

Možete li najaviti neku temu koju ćemo gledati u novoj sezoni 'Provjerenog'?

U prvoj emisiji donosimo jednu strašnu, gotovo filmsku priču koja će zasigurno dići veliku prašinu. Riječ je o 'uglednome', moćnom članu zajednice koji je iskorištavao svoj položaj i moć te seksualno iskorištavao one koje su mu vjerovale, koje su od njega tražile zaštitu. Unatoč prijavama, sve je to godinama zataškavano, ali istina uvijek izađe na vidjelo. No nećemo samo o strašnim i potresnim temama, nastavit ćemo i s onim pozitivnim, optimističnim pričama zbog kojih svi zajedno postanemo, barem na tren, malo bolji ljudi. Poput one u kojoj su se naši gledatelji ujedinili i pomogli još jednoj obitelji kako bi dobila novi, pristojan dom.

VELIKI INTERVJU ZA 24SATA Ivana Paradžiković: 'Gledala sam u oči bandi Pink Panther'

Kako ide renovacija stana? Zbog toga ste čak 'pobjegli' u prirodu? Grad ili selo? Gdje se više vidite?

Mukama je napokon došao kraj. Dok ovo pišem, majstori montiraju radijatore. Što sam starija, to sve više biram mjesta na osami. 

Što ste o sebi naučili u doba korone i karantene?

Naučila sam da treba 'olabaviti'. Prema sebi, životu. Popustiti. Opustiti. Otpustiti.