Osvetnice - vodič i fenomen žanra rape and revenge filma

Zadnjih godinu dana bili su bizarni za sve, ali posebno za industriju zabave. Televizijske emisije izgledale su kao Skype pozivi od prije jednog desetljeća, dodjele nagrada kao autistični obiteljski kirvaji, a udarni kino program kao ostaci ostataka odavno rastavljenog lunaparka. U pandemijskom kurcšlusu koji je potopio svijet zabave kakav smo donedavno poznavali ipak se pojavilo nekoliko filmskih naslova koji su “odjeknuli”. Filmovi koji minglaju na istoj gala večeri, ujedinjeni pohvalama i nagradama, redom imaju društvenu i političku pozadinu, poruku i aktivistički nagon, pri čemu kao da se zaboravlja glasno pitati: “OK, ali koliko su zapravo dobri?”. “Nomadland” je, kao što sam već pisao, neka vrsta holivudske ruke pomirenja Trumpovim glasačima, “Da 5 Bloods” se servira uz hashtag #blacklivesmatter, a “Promising Young Woman” prodaje se uz #MeToo. Svaki pokret treba svoj film. U godini u kojoj se filmski biznis bori protiv virusa, uzmi što daš! “Promising Young Woman” ne govori samo o silovanju i njegovim posljedicama, nego i o sustavu koji takve stvari omogućuje, opravdava, skriva i potencira. I to govori na prilično originalan način, pokušavajući triler i psihološku dramu obojiti crnilom komedije. No prije svega, “Promising Young Woman” je u svojoj srži film silovanja i osvete, novi doprinos žanru koji poznajemo kao rape&revenge film - prostrana polica duge povijesti eksploatacijskog filma na kojoj se nagurava golemi broj naslova, kako onih koji se drže provjerene formule psihološke eksploatacije eksplicitnoga gledateljskog iskustva, tako i onih koji se igraju s pravilima i pokušavaju inovirati bazičnu strukturu “potezanja” i “puštanja” emocionalne opruge. Rape&revenge filmovi u osnovi funkcioniraju na principu dva suprotstavljena pola, sudara iritacije i katarze. Mučnih scena seksualnog nasilja u kontrapunktu s osvetničkim nasiljem - prvo prizori zlostavljanja, a onda scene krvavih egzekucija, često manijakalno okrutne osvete, koja poput ispušnog ventila “opravdava” i valorizira uznemirujući početak - i obratno. Na tom psihološkom “triku” počiva i većina zombi masakra u žanru klasičnog horora - sve dok se prosipa mozak neljudi, dobro je, štoviše navijamo za povećani body count. Za silovatelje i ubojice žena, ljude koji su se svojevoljno odrekli ljudskosti - a vještom, nemilosrdnom i hrabrom redateljskom prezentacijom često smo upućeni u detalje tog odricanja - nemamo problema isukati navijačke rekvizite za proslaviti odlazak priče do svog konačnog klimaksa, vrhunca osvetničkog sadizma koji zadovoljava problem konačne filmske pravde. 

“Promising Young Woman” mijenja stvari. Ovaj kandidat za čak pet Oscara u svojoj srži, dakle, jest rape&revenge film, ali nije postavljen po formuli žanra i zapravo ne nudi klasični release gledatelju koji ga očekuje od početka. Potpuno odustaje od tipične filmske osvete pa - spoiler alert! - umjesto kazne božje u rukama osvetnika, klasičnu uličnu pravdu zamjenjuju žrtvovanje i iskupljenje kroz pravnu državu. Smrt glavne heroine u neuspjelom pokušaju napada na loše zavezanu metu i konačno policijsko uhićenje negativ(a)ca, ali i nastavak života “duha” glavne junakinje kroz štafetno preuzimanje njezina avatara, donose jednu drugačiju vrstu zadovoljštine. Cijelim putem bez eksplicitnog nasilja, iako je generalnim duhom, pa dijelom i estetikom ugazio u povijest žanrovske eksploatacije. Klasičnom strukturom rapea&revengea prije 19 godina poigrao se i “Irreversible” (2002.) Gaspara Noea, još radikalnije okrenuvši sva pravila, otvarajući s osvetom i vodeći nas u prošlost do uzroka i povoda. Kritičari su, na čelu s legendarnim Rogerom Ebertom, lijepo primijetili da ga upravo to odvaja od klasičnog eksploatacijskog filma, jer s dramaturgijom okrenutom naglavačke ne postoji eksploatacija teme. Ipak, “Irreversible” je uznemirujući francuski indie film koji je šokirao publiku po europskim festivalima. “Promising Young Woman” je u sigurnoj zoni, tek ambalažom provokativan, a opet dovoljno umjeren da oduševi glasače američke Akademije. “I Spit On Your Grave” iz 1978., možda najpoznatiji naslov u dugoj i bogatoj povijesti rape&revenge filma, drži se klasične strukture, koja jest načelno dvodjelna, ako zanemarimo da se između dva glavna čina, silovanja i osvete, uglavnom umetne proces cijeljenja i planiranja, psihološki obrat lika od ranjene žrtve do neustrašive mašine za ubijanje, skretanje na putu od potlačenosti do apsolutne dominacije. “I Spit On Your Grave” ne provocira samo naslovom - ovaj dugo zabranjeni video nasty pomaknuo je standarde žanra kad je silovanju posvetio nevjerojatnih 30 minuta svoje minutaže, a spomenutog Rogera Eberta razbjesnio toliko da ga je nazvao “odvratnom vrećom smeća”. Na legendarnom plakatu za film, na kojem je polugola i krvava pozadina izmučene žene s nožem u ruci, umjesto Camille Keaton svoje je tijelo za potrebe dizajna posudila Demi Moore, čiju su 16-godišnju stražnjicu tad prepoznali kao marketinški potentniji izbor. Film je postao takav fenomen da je uslijedilo čak pet, šest izravnih nastavaka, zajedno s “I Spit on Your Grave: Deja Vu” iz 2019., nedavnim povratkom korijenima s povratkom glavne glumice Camille Keaton. Snimljeno je i nekoliko remakeova, među kojima je i hongkonški CAT III klasik “Her Vengeance” (1988.). Cat III oznaka je cenzorskog predikata “samo za starije od 18”, koji je stvorio čitavu scenu žanrovskih hitova, od horora i komedije do erotike, a “Her Vengeance” se oslanjao na američku provokaciju iz 1978., ali i na “Kiss of Death”, hongkonški rape&revenge film snimljen 1973. godine. 

“I Spit On Your Grave” je bio možda najekstremniji primjer ove vrste američkog eksploatacijskog filma sedamdesetih, ali došao je gotovo na samom kraju desetljeća, kad su mnogi drugi “manijaci” ere provokacije i eksperimenta već utabali put svojim vizijama silovanja&osvete. U kaubojcu “Hannie Caulder” (1971.), Raquel Welch je žena iz naslova čijeg su muža ubili razbojnici, a nju silovali i ostavili da umre. Preživjela je pa se uz pomoć lovca na ucjene transformirala u supervještu revolverašicu, kojoj Christopher Lee u Meksiku izrađuje poseban pištolj za osvetu. Nezavisni horor “Axe” iz 1974. reklamom eksploatira uspjeh “Teksaškog masakra motornom pilom” (1974.), ali se također bavi osvetom djevojke u ruralnoj Americi, samo u novije doba. Tri kriminalca upadaju na seosko imanje i zlostavljaju tinejdžericu u društvu svog nepokretnog oca, sve dok ona ne odluči zgrabiti sjekiru iz naslova. Iste je godine nastao i “Gator Bait”, u kojemu se Playboyeva “zečica” Claudia Jennings osvećuje perverznim lovcima u močvarama američkog juga. 

U kanadskom “Death Weekend” iz 1976., još jednom naslovu sa zabranjivane britanske video nasty liste, žrtva i osvetnica je bivša manekenka, a napadači su četiri pijana idiota. Val sličnih filmova koji je zapljusnuo drive in i grindhouse kina sedamdesetih zapravo je redom eksploatirao teme i motive holivudskog hita “Psi od slame” Sama Peckinpaha s Dustinom Hoffmanom i Susan George, koji je 1971. bio smatran iznimno kontroverznim, a onda na kraju proglašen jednim od najboljih filmova u opusu redateljskog antijunaka “novog Hollywooda”. Objavljen iste godine kad i drugi nasilni klasici mainstreama, poput “Paklene naranče”, “Francuske veze” i “Prljavog Harryja”, “Psi od slame” bili su uznemirujući komad stvarne noćne more, priča o mladom paru koji se bori protiv engleskih seljačina i silovatelja. 

Nekoliko desetljeća kasnije, “Psi od slame” su se pokazali toliko utjecajnima da je o žanru koji su inspirirali napisana čak i knjiga (“Rape-revenge Films: A Critical Study” Alexandre Heller-Nicholas), a tema se od eksploatacijskog kabarea raširila na velike mainstream blockbustere, kao što su Tarantinov “Kill Bill” (2003. i 2004.) ili “The Girl With the Dragon Tattoo” (2009.). Christina Lindberg s povezom na oku u švedskom rape&revenge vrtuljku “Thriller - A Cruel Picture” (1973.), jednim od starijih na eksploatacijskom popisu, inspirirala je Tarantina za lik Daryl Hannah u “Kill Bill”, a Abela Ferraru za cijeli film, nezaboravni “Ms 45” (1981.). Rape&revenge naslova koji su utabali put previše je da bi ih se ovdje popisalo, ali vrijedi se prisjetiti još nekih. Russ Meyer, kralj seksploatacije šezdesetih i najpoznatiji zaljubljenik u predimenzionirana poprsja, među prvima snima svoj unos na listu, crno-bijeli “Motorpsycho”, još 1965. godine. Dosljedan temama seksa, nasilja i seksualnog nasilja, Meyer se već tad bavi motivom sadističkog veterana vijetnamskog rata, koji nakon povratka kući predvodi motociklističku bandu silovatelja. Osvećuju se žena i jedan veterinar. U “The Demoniacs” (1974.), distribuiranim i pod naslovom “Curse of the Living Dead”, majstor horor-erotike Jean Rollins govori o mornarima koje proganjaju žrtve silovanja. Žene su potpisale pakt s vragom tako što ih je on poševio i dao im moć osvete. “A Certain Sacrifice”, snimljen 1979., a prvi put prikazan 1985., ulazi u povijest ne samo kao Madonnin glumački debi, nego i kao njezin prvi javni toples. Bivša “kraljica popa”, osim što pokazuje gole grudi, u ovom jeftinom, za 20.000 dolara jedva sklepanom kaosu Stephena Jona Lewickog, glumi Brunu, djevojku koja se svom silovatelju osvećuje tako što angažira “ljubavne robove” da ga otmu i pomognu joj ubiti ga u sotonističkom ritualu. U “Lipstick” (1976.), silovatelj manekenke je oslobođen pa kad na slobodi siluje i njezinu 13-godišnju kćer, ona odluči zaobići zakon sa starom Remingtonovom slide-action sačmaricom. Jedan od najpoznatijih filmskih serijala pjevačice i glumice Meiko Kaji započeo je 1972. s “Female Prisoner #701: Scorpion”, mješavinom WiP (Women in Prison) i rape&revenge filma, dva velika trenda ekploatacijske filmske scene sedamdesetih. Meiko Kaji bila je i glavna osvetnica “Lady Snowblood” (1973.), japanskog filma osvete koji je možda najviše inspirirao “Kill Bill”, a u kojemu se Meiko sveti silovateljima svoje majke. Iako je u Japanu proizvedeno puno više filmova o silovanju bez osvete i katarze - zahvaljujući dugoj povijesti pinku erotike u kojoj je potlačena i silovana žena objekt eksploatacije, što je već jedna druga, jako opširna problematika kojom su se bavile mnoge kulturne studije - početak novog milenija donio je jedan od boljih novijih rape&revenge naslova, “Freeze Me” (2000.) Takashija Ishiija. 

USUSRET OSCARIMA Film 'Nomadland' predviđa ono što će doživjeti i mnogi Hrvati

U njemu tri muškarca siluju mladu djevojku Chihiro (Harumi Inoue) čak dva puta u razmaku od nekoliko godina. Onda ih pobije. Iste godine Virginie Despentes snima “Baise-moi” pod etiketom Novih francuskih ekstrema, radikalno i šlampavo uranjajući u teren feminističkih osvetnica, kojima se puno koherentnije pozabavio “A Gun for Jennifer” 1997. godine. Snimljen u retro grindhouse stilu, “A Gun for Jennifer” postao je kultnim naslovom o skupini žena koje serijski kastriraju osumnjičene silovatelje. Devedesete su dale svoj naramak sličnih uradaka, ali nije ih nedostajalo ni u zadnjih dvadesetak godina. Snimalo se, po običaju, svašta. “Blood Night: The Legend of Mary Hatchet” (2009.), osvetu djevojke silovane u bolnici za mentalne bolesnike, pretvara u predložak za slasher, a u “Cherry Bomb” (2011.) pornoglumac Nick Manning odrađuje svoju prvu mainstream ulogu, dok zlostavljana striptizeta s bratom napada svoje zlostavljače, kao i korumpiranu lokalnu vlast. “Girls Against Boys” (2012.) reklamira se taglineom “Bad girls don’t cry. They get even”, s djevojkom u krvlju pošpricanoj minici koja na plakatu u rukama steže pištolj i krvavu katanu. “Julia” (2014.) neonoir je horor s rape&revenge premisom, ali i lik koji je odglumila Ashley C. Williams, čija je prva uloga ona u klasiku filmskog ludila “The Human Centipede” (2009.). The Asylum, kraljevi niskobudžetne i često jedva gledljive neoeksploatacijske “štancaone”, pored bisera kao što su “Sharknado” (2013.) i “Abraham Lincoln vs. Zombies” (2012.), producirali su i “Asian School Girls” (2014.), akcijsku sagu o četiri drogirane i silovane azijske školarke u Los Angelesu, koje kreću u osvetu kad jedna od njih počini samoubojstvo. Striptizom skupljaju novac za oružje i dodatno se približavaju svojim metama. Čak je i indonezijski kandidat za Oscara 2017., triler “Marlina the Murderer in Four Acts”, koji je imao premijeru u Cannesu, rape&revenge film s nekoliko silovanja, dekapitacija i mumificiranih trupala. U svom tekstu “Rape-revenge filmovi se mijenjaju: sad se fokusiraju na žene, umjesto na njihove tate”, objavljenom na web stranici Theconversation.com, autorica Isobella Austin ne zanemaruje činjenicu da se žanr i prije bavio osvetom žena protiv svojih zlostavljača, ali u svakom su slučaju, tvrdi, brojniji oni naslovi u kojima lov na zločince odrađuju muški pripadnici obitelji - barem kad je pravi lov na box office u pitanju. 

Možda u prošlosti još nisu imali statistike, jer eksploatacijski film postoji samo zato da bi zaradio na senzacionaliziranju aktualnih tema i kontroverznih društvenih problema i trendova, ali narativne temelje koje je postavio jedan “I Spit On Your Grave” nisu ganjali oni koji su ganjali ozbiljnije dolare. “Filmaši bi učestalo imali više mainstream uspjeha ako bi osvetnik bio žrtvin otac”, piše Austin, podsjećajući na primjere svježijih hitova kao što su “Taken” (2008.) i novi “Death Wish” (2018.), u kojima Liam Neeson i Bruce Willis rješavaju stvari u ime svojih zlostavljanih potomaka. 

Švedski filmski velikan Ingmar Bergman nije imao nikakvu računicu, nego srednjovjekovnu švedsku baladu “Töres döttrar i Wänge” (“Töreove kćeri u Vängi”), priču o očevoj osveti ubijenih kćeri s radnjom smještenom u 12. stoljeće. Inspirirao se starim rukopisom pa kao arthouse gigant postavio standarde i dobio Oscara za “The Virgin Spring” (1960.), u kojemu pratimo sudbinu oca Törea (Max von Sydow) nakon silovanja i ubojstva njegove kćeri Karin (Birgitta Pettersson). Legenda kaže da su Bergmanovo remek-djelo modernizma i remek-djelo eksploatacije “Death Wish” (1974.) povezani ne samo rape&revenge etiketom, nego i susretom Bergmana i Charlesa Bronsona na filmskom festivalu, pri čemu se glumac nije mogao načuditi da je upoznao redatelja koji ne mari za pucnjavu i eksplozije. Bila ta priča istinita ili ne, ostaje nam nezaboravna uloga Bronsona kao stoičkog oca Paula, koji se nakon silovanja svoje kćeri Carol i njenom posljedičnom odlasku u bolnicu za mentalne bolesnike ne može pomiriti s potisnutim bijesom. Carol za ostatak radnje postaje nebitna, a Paul se kroz nekoliko nastavaka “Death Wish” prazni na sitnim kriminalcima New Yorka. 
Wes Craven, legendarni redatelj horor klasika poput franšize “Strava u Ulici brijestova”, ne krije da se izravno inspirirao Bergmanovim “The Virgin Spring” pa je 1972. snimio svoju mračnu, nasilnu eksploatacijsku varijantu recepta nazvanu “The Last House on the Left”. Bio je to jedan od ozloglašenih instant klasika rape&revenge povijesti, film u kojem glavni negativac Krug Stillo, psihopatski silovatelj i serijski ubojica, kasnije postaje inspiracijom za Freddyja Kruegera. Žrtvu kod Cravena osvećuju roditelji, i to tako da majka odgrize penis jednom od silovatelja. Motiv osvetničke majke pojavljivao se nekoliko puta, a u novije vrijeme posebno su zapaženi korejski primjeri, uglavnom festivalski aduti, kao što su “Azooma” (2012.), u kojemu majka traži pravdu za silovanje svoje 10-godišnje kćeri, i “Don’t Cry Mommy” (2012.), zasnovan na istinitom događaju. Prvi razvikaniji korejski film iste tematike bio je “Mother”, snimljen 1985. i višestruko nagrađivan, a u kojemu nakon silovanja i samoubojstva kćeri studentice majka kreće u osvetu. Vrijedi spomenuti i to da je Cravenov “The Last House on the Left” inspirirao nezaboravne doprinose talijanske rape&revenge eksploatacije, poput “The Last House on the Beach” (1978.) i “The House on the Edge of the Park” (1980.).

Liam Neeson je posebna vrsta tate, kao Bryan Mills, čovjek vojnog pedigrea. Bronsonov Paul bio je tankoćutni pacifist, srednjoklasni “obični čovjek”. Njegove egzekucije u skladu su s pedigreom. Mills je prošao obuku Zelenih beretki pa “Taken” pretvara u akcijski spektakl, kao bijesni otac koji spašava kćer iz ralja albanskog sex traffickinga, gomilajući trupla u real life videoigrici na čijem kraju proslavi vitešku pobjedu očinske misije. Korejski “Broken” (2014.) također je u žanru akcijskog trilera, s ocem koji lovi dva muškarca kriva za silovanje i ubojstvo njegove kćeri. U kanadskom trileru/klasiku torture porna “7 Days” (2010.), otac je kirurg koji svoje poznavanje ljudskog tijela primjenjuje na neprekidno sedmodnevno mučenje silovatelja i ubojice njegove kćeri. Vješt s anatomijom, otac-doktor uspijeva održati zločinca na stalnim mukama, ali i na životu, sve dok ga ne odluči ubiti sedmi dan, na rođendan ubijenog djeteta.  U australskom niskobudžetnom trileru “The Horseman” (2008.), otac tinejdžerice gleda snuff film u kojemu drogiraju, siluju i ubijaju njegovu kćer. Logično, odluči poubijati svakoga tko ima veze sa snimkom.

U svakom slučaju, Isobella Austin ima zanimljive opservacije, ali rape&revenge je toliko golemo, bogato i raznovrsno područje da se čini kako ne postoji ideja i pristup koji do sada nije isproban i na kojemu se nije pokušalo zaraditi. Osim toga, postoji i dosta primjera onih filmova u kojima čak i kad je žena ubijena i tako opravdano onemogućena izvršiti osvetu, proxy killer ne postaje dežurni testosteron, nego opet - žene. Spomenuti korejski doprinosi i japanski “Lady Snowblood” su azijski primjeri. Američki horor “Disturbed” (1990.) jedan je od onih bližih našem kulturnom podneblju, a i on osvetu stavlja u ruke kćeri žrtve, majke ubijene nakon silovanja. Osveta je nasljedna pa kad kći odraste, otkriva da je za sve kriv zločinački psihijatar (Malcolm McDowell kao Dr. Derrick Russell), zbog čega se, baš kao junakinja “Promising Young Woman” (ili striptiz-školarke u “Asian School Girls”), namjerno stavlja u ranjivu poziciju potencijalne pacijentice/žrtve, ne bi li je iskoristila kao priliku za ubojstvo. 

Slično je i s junakinjom trilera “M.F.A.”. Brazilska redateljica Natalia Leite je autorica “M.F.A.” (2017.), filma u kojem povučena studentica umjetnosti Noelle (Francesca Eastwood, kći Clinta “Prljavog Harryja” Eastwooda) ubija svog silovatelja. Nakon toga otkriva da njezin “potisnuti seksepil”, jednom oslobođen, postaje idealna zamka za druge zle muškarce, kojima se odluči osvetiti u ime njihovih žrtava, prije svega svoje najbolje prijateljice. Fabula, načelno, opasno bliska onoj u tri godine kasnije snimljenom “Promising Young Woman”, gdje Cassandra (standardno odlična Carey Mulligan, zapravo jedina koja u čitavom filmu glumi nekoliko klasa iznad trećerazrednog castinga za popratni program Sundancea) danju prodaje kavu, a noću osvetnički zavodi gadove koji iza svoje džentlmenske i dobričinske površine kriju karakter seksualnog predatora. Cassandra koristi seksepil kao anđeo osvete u ime žrtava, prije svega svoje najbolje prijateljice. I to nije sve - oba tzv. #MeToo naslova, “M.F.A.” i “Promising Young Woman”, mješavina su drame, trilera i veselih, komičnih intermezza, blještavih pop videa i buble gum estetike, što je u “Promising Young Women” još izraženije zbog ostatka koji pokušava biti ozbiljni društveni komentar. Pravdali su to promjenama emotivnih i psiholoških stanja glavne junakinje, koje se dočaravaju namjernim promjenama stila, ali to u konačnici film ne čini ništa manje neujednačenim. 
Za razliku od “M.F.A.”, koji je kritiziran kao neujednačen i koji je ostao negdje u začelju žanra, “Promising Young Woman” je nominiran za čak pet Oscara, uključujući kategorije najboljeg filma, režije i glumice, i nikome ne pada na pamet prozvati redateljicu i scenaristicu Emerald Fennell za krađu. Štoviše, film je pored silnih nominacija već prozvan jednim od najboljih naslova godine, ali sve to ne mijenja činjenicu da je, sličnosti scenarija na stranu, lošiji nego što bi po reakcijama trebao biti. Nije moguće da se kritika toliko uplašila da će se iskrenom analizom kvalitete jednog solidnog, ali nipošto briljantnog filma naći na krivoj strani povijesti? Tko zna, jer još odjekuje skandal kad je Dennis Harvey, veteran filmske kritike, u časopisu Variety pohvalio “Promising Young Woman” kao uspješnu mješavinu trilera i crne komedije. Također je pohvalio glumu Carey Mulligan, iako je njezin izbor nazvao “čudnim” i konstatirao da bi u toj ulozi možda bolja bila Margot Robbie, ovdje na poziciji jedne od producentica filma. Nešto manje od godinu dana kasnije, ljutita Carey je javno optužila Dennisa Harveyja za mizoginiju, jer je “čudan izbor” protumačila kao “nije dovoljno seksi”. Variety je odmah izbacio ispriku glumici. Dennis je od suda društvenih mreža proglašen ženomrscem. A onda je Nacionalno društvo filmskih kritičara stalo u njegovu obranu, ne bi li se u konačnici oglasio i sam Harvey, riječima: “Nisam rekao niti mislio da Mulligan nije dovoljno seksi za ulogu. Ja sam 60-godišnji gay muškarac. Nisam taj koji ide okolo i promišlja o komparativnoj seksepilnosti mladih glumica, a kamoli da o tome pišem”. To što se “Promising Young Woman” bavi temom koja je recentnom Hollywoodu zbog društvenih gibanja prijeko potrebna, ne znači da je stanju voziti trendy vlak, problem koji je zaslužio puno ozbiljniji tretman od jednog solidnog, angažiranog filmića iz Sundanceova kataloga. “Promising Young Woman” će, bojim se, na kraju biti zaboravljen brže od hrvatskih političkih skandala - za 30 godina ljudi će, htjeli mi to ili ne, vrlo vjerojatno i dalje pričati o “I Spit On Your Grave”, dok će ovaj skromni autorski mješanac postati fusnotom. Vrijeme u kojemu živimo ipak treba boljeg svjedoka.

Potražite novi broj tjednika Express na svim kioscima.