Orson Welles volio se šetati po Dolcu, a bio je lud za Hrvaticom

Orson Welles sigurno bi bolje prošao da mu je život išao kao junaku novele F. S. Fitzgeralda, Benjaminu Buttonu, koji je stario unatrag: rodio se kao starac pa se s vremenom podmlađivao. Wellesu se sve najbolje dogodilo u mladosti, dok se pod starost morao mučiti da bi preživio... Zvijezda je postao sa samo 23 godine, kad je na radiju emitirao dramu Herberta G. Wellsa 'Rat svjetova'. 

FELJTON: HITOVI JADRAN FILMA Zlatni dani filma: Hollywood se selio u Zagreb. Orson Welles je snimao, statiralo se za 100 eura

Ono što je Orson Welles režirao kao adrenalinsku zabavu, publika je doživjela kao izravan prijenos invazije izvanzemaljaca, odnosno smak svijeta, što je svakako bio jedinstven kompliment redateljevu umijeću. “Rat svjetova” počeo je prijenosom glazbe, koju su brzo prekinule vijesti o čudnim svjetlima na Marsu i padu “metalnog cilindra” u New Jerseyju. Ameriku je već nakon prvih scena zahvatila masovna panika. Zapanjeni slušatelji, nesvjesni da slušaju fikciju, počeli su zvati policiju i novinske agencije, neki čak i napuštati domove. Ulice New Yorka vrlo brzo su preplavljene uznemirenim ljudima, uvjerenima da su akteri Sudnjeg dana.

- Ljudi su bježali iz kuća, tražili skloništa, molili se Bogu za spas. Bila je to neviđena situacija - kaže jedan novinski tekst iz 1938. kad je emitirana.

Preko noći postao zvijezda

Iako je emisija završila najavom da se radi o radiodrami, posljedice su bile dalekosežne. Welles je dan poslije imao konferenciju za novinare tvrdeći da nije imao namjeru izazvati paniku i da je cijeli incident nesporazum. No postao je kontroverzna figura, premda je preko noći doživio uspon do zvijezda.

Ova epizoda ne samo da je obilježila Wellesovu karijeru nego je zauvijek ostala urezana u povijest masovnih medija kao primjer moći radija i utjecaja koji umjetnici mogu imati na društvo. Ona je kultni primjer kako fikcija može prijeći granice stvarnosti i izazvati pravu ljudsku reakciju.

Dvije godine kasnije Welles je snimio “Građanina Kanea” (“Citizen Kane”) koji je, čim je prikazan, proglašen remek-djelom, i taj status nije izgubio do danas. U mnogima anketama proglašavali su ga najboljim filmom svih vremena. Bio je strahovito inventivan. Welles i njegov snimatelj, čuveni Gregg Toland, koristili su tehniku dubinske fokusiranosti, gdje su svi elementi kadra, od prednjeg plana do pozadine, bili jednako oštri pa su gledatelji mogli pratiti više događaja i informacija unutar jednoga kadra.

Kameru su često postavljali vrlo nisko, gotovo na razini poda, kako bi stvorili dojam monumentalnosti ili autoriteta likova. U nekim scenama je bilo potrebno čak i iskopati pod kako bi se kamera mogla smjestiti dovoljno nisko!

Welles je koristio i za ono doba krajnje neobičnu, nelinearnu strukturu priče. William Randolph Hearst, moćni medijski magnat, bio je duboko uznemiren filmom jer je Welles u liku Charlesa Fostera Kanea prikazao lik koji je očito bio inspiriran samim Hearstom. Iako je film izmišljen, s mnogim izmjenama, paralele su bile suviše očite: od Kaneova stjecanja medijskog carstva do turbulentnih odnosa s ljubavnicima i opsjednutosti svojim imanjem “Xanadu”, koje je nalikovalo na Hearstov stvarni dvorac San Simeon.

Mogulove reakcije bile su žestoke. Pokušao je spriječiti prikazivanje filma svim sredstvima. Naložio je svojim novinama da ignoriraju ili negativno pišu o filmu i Wellesu. Prijetio je kazalištima koja bi odlučila prikazivati film. Pokušao je čak otkupiti sve kopije kako bi ih uništio prije premijere. Navodno je upotrijebio i svoj utjecaj kako bi FBI pokrenuo istragu protiv Wellesa, optužujući ga za simpatije prema komunistima, što je u to vrijeme bilo ozbiljno političko pitanje (premda nije bilo neosnovano).

Unatoč svim Hearstovim naporima, film je ipak prikazan pa je, premda nije odmah postigao komercijalni uspjeh, s vremenom postao jedan od najcjenjenijih filmova u povijesti kinematografije. Briljantna storija o životu Charlesa Fostera Kanea rekonstruirana je kroz niz flashbackova i sjećanja različitih likova. Riječ “rosebud”, pupoljak, ima divna, mistična značenja prisjećanja na ranu mladost, a redatelj nas šeće kroz vremena, tamo-amo.

Nije se obogatio

Bio je to umjetnički trijumf - ali prokleta je Amerika i zlato što sja - Welles se nije obogatio; što je još gore, nisu se obogatili producenti. Nakon ranog dosezanja vrhunca počeo je dugi, trajni pad, ili stagnacija. Kritika je bila oduševljena Kaneom, publika ne: “Građanin” nije bio blockbuster, tvornica novca. Wellesov drugi film, “Veličanstveni Ambersonovi”, kritika je također hvalila, ali studio RKO je nakon loših projekcija pred fokus grupama film drastično skratio, uklonivši mnoge Wellesove scene.

Nakon problema s holivudskim studijima okrenuo se Europi, tražeći prostor gdje će imati veću umjetničku slobodu. Često je morao raditi na komercijalnim projektima i kao glumac u filmovima drugih redatelja kako bi financirao svoje filmove.

Režirao je nekoliko uspješnih, ali često financijski problematičnih filmova poput “Macbetha” (1948.), “Othella” (1951.) i “Dodira zla” (“Touch of Evil”, 1958.), da bi veliku slavu ponovno doživio kao glumac u “Trećem čovjeku”, klasiku Carola Reeda, filmu briljantne, antologijske glazbe i ništa lošije atmosfere. Unatoč komercijalnog podbačaj, a nije mu išlo loše - oženio se Ritom Hayworth, legendarnom Gildom, koja je bila zvijezda, a željela je običan život - “Legnu s Gildom, a probude se s Ritom Hayworth”, pričala je razočarano.

Orson Welles često je dolazio u Jugoslaviju, odnosno, uglavnom u Hrvatsku. Žena mu je bila ljepotica iz Primoštena, Oja Kodar, koja se nakon Wellesove smrti i sama bavila režijom. Welles ju je opisivao kao svoju najbolju suradnicu, bio je opčinjen Hrvaticom.

- Da nije Oje, mene ne bi bilo”, rekao je jednom. “Ona se brine o meni, o mom narušenom zdravlju, trči i liječi me, fantastična je, divim joj se koliko se žrtvovala da mi pomogne u realizaciji mojih projekata”. A u “Bitci na Neretvi” Welles je glumio srpskog senatora, rojalista, kojeg časnik Jugoslavenske vojske ubije u impresivnoj sceni.

- Bio je vrlo težak, imao je više od 153 kilograma - kazao nam je jednom Veljko Bulajić pa nastavio: 'Zbog toga smo mu morali raditi specijalnu obuću, koja je odgovarala njegovoj nozi i težini, a kao profesionalac je bio sjajan'.

Upoznali su se u Cannesu davne 1959. godine, nakon projekcije “Vlaka bez voznog reda”. Welles je potom u Zagrebu snimao Kafkin “Proces”, u kojemu glavnu ulogu tumači Anthony Perkins. Welles je bio Titov prijatelj i poštovatelj.

- Bio je vrlo blizak s američkim predsjednikom Rooseveltom i nagovarao ga je da Amerika podrži jugoslavenski antifašizam, čak je u vezi s time Orson Welles kontaktirao Nikolu Teslu. No sudbina je htjela da u ‘Bitci na Neretvi’ dobije ulogu četničkog senatora - otkrio je Bulajić Jutarnjem listu.

Welles se volio šetati po Dolcu i gledati šarenilo tržnice

Welles je 1947. morao otići iz Amerike jer je i sam bio kategoriziran kao komunist. Mnogi su geniji tad protjerani iz Amerike - možda najveći od svih, Charlie Chaplin, preselio se u Švicarsku, dok je Joseph Losey otišao u Europu. Humphrey Bogart je bio sumnjičen kao komunist. Hajku na njih organizirao je zloglasni senator Joseph McCarthy.

- Orson se volio šetati po zagrebačkom Dolcu, gledati šarenilo tržnice. Govorio je da je nakon stare pariške pijace u Europi ostao samo Dolac. Skoro svaki dan dolazio je s prijedlogom: ‘Idemo na Dolak’. Obožavao je i Gradski podrum, ondje je nalazio bečku kuhinju, mediteransku, kao i tipična zagorska jela. Volio je neka jela koja nigdje drugdje nije pronašao: grah, pa čak i fileke. Povjerio mi je da je u Gradskom podrumu pronašao ono što ne bi našao ni u najboljem svjetskom restoranu - sjećao se Bulajić, koji je otkrio da je Welles jednom pojeo 35 hrenovki.

- Halapljivost za hranom bila je posljedica stresova i nervoze koju je proživljavao - kazao je.

Tijekom snimanja “Bitke na Neretvi” svaki dan bi bio na setu i kad nisu bile njegove scene.

- Jednog su tako dana na setu bile kolone tenkova, artiljerije, tisuću vojnika koje su nadlijetale eskadrile aviona, a Orson mi je iznenada prišao i rekao: ‘Ajmo iskoristiti ovu situaciju da oborimo Tita. Imaš vojsku, krenimo’. Nešto kasnije predomislio se: ‘Sve te revolucije uvijek završe naopako, koja korist od rušenja Tita kad bih ja na kraju vjerojatno završio kao ministar poljoprivrede, a ne kao ministar kulture? - prisjetio se Bulajić razgovora tijekom snimanja 'Bitke na Neretvi'.