Neokrunjeni kralj hrvatskog filma do kraja svog života držao se ćevapa, zavičaja i pecanja...

Imao je u sebi nešto mangupsko, bećarsko. A opet, bio je zatvoren, teško shvatljiv ljudima koji ga ne poznaju. Ivo Gregurević nalikovao je na Jacka Nicholsona jer je iz svake uloge znao izvući neki osobni, duhovit detalj, sitan u izvedbi ali nevjerojatno efektan po prikazu karaktera.

U filmu Snježane Tribuson "Tri muškarca Melite Žganjer" u epizodi s maramicom koja Meliti ispada na autobusnoj postaji Gregurević sjajno naznačuje svoj lik kao zavodnika, hohštaplera, pomalo hulju koja se ne libi iskorištavanja žena... Njegova uloga Kreleta u "Kiklopu" Antuna Vrdoljaka i dijalog o orijentaciji po mahovini spadaju u antologijske scene naše kinematografije: kad god ih gledate, i po stoti put, ne možete se ne smijati i ne možete suspregnuti divljenje prema glumačkoj izvedbi; ovoga puta to su doista bile virtuozne kadence obojice, Gregurevića i Dvornika. Podjednak opis vrijedi i za drugi duet, Gregurevića i Špiru Guberinu u "Velom mistu", gdje su glumili - treba li podsjećati - Strikana i Netijaka. A to su samo epizode! Gdje su tek Gregurevićeve velike role - od antologijskog Čaruge do Đuke Begovića?!

Radio je tako puno da je brojne, čak i velike role, i sam zaboravio. "Gledam nedavno", rekao je jednom, "neku staru dramu, oduševim se... Vidim, sve lijepo počelo - i odjednom vidim sebe!? Pa otkud ja tu? I to velika uloga, nije mala...". Svaki čovjek koji voli umjetnost na ovim prostorima zna nabrojiti barem pet, mnogi i deset, Gregurevićevih uloga, no on je imao stroži kriterij. Prema njegovu mišljenju, u karijeri je moguće odigrati pet, šest dobrih uloga. Ne više. A baš je njegova karijera argument protiv njegove tvrdnje. Kao i mnogi velikani, bio je skroman - priznao je da u glumu ulaže veliki trud ne zato da bi bio sjajan nego zato što je stalno strahovao da ne ispadne loš. Pa je, sad to znamo, ispao najbolji, ili jedan od najboljih koje smo ikad imali.

Ivu Gregurevića upoznao sam nekog ljeta u kući Igora Gala u Puli. Odmah s kapije ugledao sam lice njegove tadašnje djevojke, Dolores Lambaše, a potom i njega, iza kuhinjske peći. Spremao je fiš. Bio je jako škrt na riječima, trebalo mu ih je vaditi kliještima. Igor Galo ekskluzivno nam je dao na uvid svoj tekst o druženju s Gregurevićem napisan za monografiju o hrvatskom filmu i nekoliko fotografija. Upoznali su se kad je Gregurević služio vojni rok u Puli.

"Netom poslije položene zakletve na jednom od prvih izlazaka u grad Ivo je došao do mene i zakucao na vrata - došao je poznatom kraticom preko brda", piše Galo. "Otvorio sam i ugledao vojnika u uniformi za 'grad', a ne u radnoj kakve sam obično susretao u rovovima u blizini kuće. Ivu nisam osobno poznavao prije njegova dolaska u vojsku. Gledao sam ga u filmu 'Ne naginji se van' K. Papića i u 'Mećavi' A. Vrdoljaka, pored briljantnog Slobodana Cice Perovića koju godinu ranije, ali sve to prije nego što smo se prvi put sreli. Njegov lik u uniformi nisam mogao povezati s nijednim meni poznatim. Pitao sam ga: 'Što trebaš, vojniče', a on veli: 'Igore, to sam ja, Ivo...!', 'Koji Ivo', pitam. 'Gregurević'. Meni i dalje nije jasno. Blijedo me gleda, pomalo mu je i neugodno, već je na rubu da se okrene ... 'Pa tvoj kolega, glumac'. Meni konačno bljesne, razaberem lik pod sivomaslinastom kapom pa ga zagrlim kao da smo oduvijek bili zajedno i uvedem ga u kuću...". Otad do kraja Gregurevićeva života bili su prijatelji.

"Sve do svoje prerane smrti Ivo je najprije dolazio kod mene kad je bio pozivan na Filmski festival u Pulu, a bilo ga je svake godine. Dolazio je kod mene, Mirjane i naše djece, a zatim odlazio u hotel, tako je najčešće bilo. Pred početak festivala obično bi se najavio telefonom. 'Ivo ovdje', kratko bi rekao, 'jesi li u Puli ovih dana?'. 'Naravno, festival je', velim. 'Slušaj, ja bih krenuo ujutro iz Orašja, spremio sam glavu soma, pa da ti spremim fiš paprikaš, kao što to radimo uz Savu... kotlić imaš?' 'Nemam kotlić, ali snaći ćemo se, ne brini'. I tako ti se moj Ivo zaputi u Pulu, na more, s glavom soma u prtljažniku. Nosi mljevenu papriku, ljutu i slatku ... 'Nemate vi takvu na moru', veli kad sam zakovrnuo očima. 'Tu je i rakija, 'meka šljiva', da nam se 'nađe'. Našlo se i kulena, pitke graševine Kutjevačke, kulenova seka... Malo smo se zaigrali pa smo i propustili otvaranje filmskog festivala te godine...". Druženje je potrajalo 40 godina - a u tom razdoblju nisu zajedno snimili nijedan film.

"Ivo je igrao u recitalu koji sam pripremio povodom dočeka štafete Titu u Areni u Puli 27. travnja 1980. godine. Bila je to zadnja štafeta živome Titu. Bio je briljantan. Zatim sam ga pozvao u svoj kratki igrani film 'Navijač', 1985. uz Slobodana Aligrudića, Semku Sokolović Bertok, Iliju Ivezića, Mikija Krstovića ... odigrao je ulogu bez ijedne izgovorene riječi".

I inače je bio škrt na riječima. Zato je, valjda, tako rijetko davao intervjue - to je bila stvarno rijetkost, obično vezana za neku premijeru - a inače ih je naplaćivao. Više je tom običaju kumovala njegova odbojnost prema istupima i strah od sramoćenja nego ljubav prema novcu, kojeg je uvijek imao dovoljno. Rođen 7. listopada 1952., Gregurević je počeo glumiti još kao seoski dječak u Donjoj Mahali. Kino u Orašju, ćevabdžinica, bare, smrznuto jezero - to su ključna mjesta na karti Gregurevićeve karijere. Sedmorica Gregurevićevih prijatelja i on navečer bi u kinu gledali film, u Orašju ili s projektora na zidu u Mahali - a onda, dan kasnije, isti film "snimali" sami, glumeći scenu po scenu, kadar po kadar. Mrzle zime, 1966. godine, on i prijatelji - desetljeće prije Vatroslava Mimice - inscenirali su - Seljačku bunu!

- Nas sedmorica prijatelja u Orašju zajedno smo gledali filmove - rekao je Gregurević Ivi Štivičiću u biografsko-portretnoj emisiji HRT-a 1996. i nastavio: "U Orašju su bila dva kina i skoro svaki film smo gledali ako smo imali novca. Najbolje filmove smo ponavljali, dijelili smo uloge, pamtili uloge i onda glumili, po pet sati".

"Tamo je meni najljepše", ponovit će u istoj emisiji, "jer se zaboravi koji sam, tamo sam onaj koji sam bio u djetinjstvu, sa svojim prijateljima. To je najljepši dio Europe. Lijepo je stvarno tamo, kako se osjećam? Predivno. Zato što me ljudi primaju onakvim kakav jesam, zaborave se moje uloge, zaboravi se da sam ja glumac, pričaju sa mnom kao da sam tamo, i što sam stariji, to se više vraćam tom kraju...".

U srednjoj školi Ivo Gregurević je bio posve siguran da želi biti glumac, i to filmski, a i zvijezde su mu bile sklone.

"U srednju sam išao u Vinkovce, pa sam se upisao u Kazalište Joze Ivankića, kod profesora Himze Nuhanovića u dramsku sekciju, i tamo odigrao par uloga. Bio sam u par predstava, on je rekao: 'Ideš na Akademiju', i ja sam otišao na Akademiju. Bilo je to to...", prisjetio se svojedobno Gregurević.

Oko Gregurevićeva upisa na Akademiju kola legenda, prema kojoj nije uspio upisati iz prve. No već 1977. godine on dobiva ulogu na filmu, i to odmah glavnu, pa još, iznimno zapaženu. Bilo je to u filmu "Ne naginji se van" Bogdana Žižića. Gregurević portretira našeg emigranta koji odlazi na, kako se to tada zvalo, "privremeni rad u Njemačku". Odmah potom Antun Vrdoljak angažirao ga je za ulogu povratnika-mladoženje u "Mećavi" (1978.), da bi ga u "Kiklopu" otkrio kao sjajna tumača humornih rola. Njegov golemi komičarski dar koristio je potom sve do filma/serije "Duga mračna noć" (2004.).

Za njega se govorilo i da je najplaćeniji domaći glumac. To ga nije promijenilo - ćevapa, pecanja i povratka u zavičaj nakon svakog filma držao se do kraja života. U ljeto 1995. na Orašje i Donju Mahalu padalo je tisuću granata dnevno. A pod kišom tih granata taj je neokrunjeni kralj hrvatskog filma zidao kuću u rodnom selu u kojemu je proveo svoje najsretnije dane, zavičaju koji mu je - kako će reći na vrhuncu karijere - cijeloga života davao snagu i nadahnuće. I u koji se uvijek mislio vratiti.

"Ja nikada nisam otišao odavde", rekao je Robertu Knjazu u "Svlačionici" i dodao: "Ja sam u Zagrebu na privremenom radu".
"U životu, pogotovo emocionalnom, nije se snalazio, bio je krhak i lako lomljiv", piše Galo i nastavlja: "Nikad mi u Zagrebu nije djelovao opušteno. Zagreb nije bio njegov životni prostor, najbolji i najiskreniji mi je bio u svojoj Mahali, uz Savu. U posljednjim godinama i vrlo osamljen."

Nakon privremenog rada u Zagrebu glumačka legenda napustila nas je 1. siječnja 2019. Pokopan je u rodnom selu. Na pogrebu, u Donjoj Mahali, okupila se cijela kulturna elita, ne samo hrvatska. Dok je tijelo velikoga glumca spuštano u vječni dom, grobljem su odjekivali stihovi njegove omiljene pjesme "Milovo sam garave i plave"...