Murakami nudi sve, od Indiane Jonesa pa do antičkog teatra...

Unatoč tri mjeseca lockdowna zagrebački HNK ubrzano se priprema za bolja vremena. Redatelj Ivica Buljan ima još 20-ak dana do premijere “Kafke na žalu”, 26. lipnja. Odavno je želio uprizoriti najopsežniji i najkompleksniji roman Harukija Murakamija i sad ga radi u nemogućim uvjetima. Nikom nije lako igrati u polupraznoj sali, no ističe da mnoga kazališta u Zagrebu ni ne mogu igrati na svojim scenama. 

Predstava je već upisana u repertoar HNK. Što znači da su probe već odavno počele. Da nije bilo korone, kad bi bila premijera?

Dugo sam razmišljao o tome da postavimo Murakamijevog «Kafku na žalu». Taj roman označio je početak 21. stoljeća, već danas ima status suvremenog klasika. Trajao je i proces dobivanja autorskih prava. Probe su počele 10. ožujka,  a premijera je bila predviđena za 22. svibnja. Nakon prekida rada, glumci su dobili zadatak da svoje uloge predstave kroz video.radove. Ksenija Marinković snimila je prizor na Jarunskom jezeru, Igor Kovač road-video, Čigir je napravio meditativan kolaž. Nešto smo objavljivali na Fejsbuku i Instagramu. Sada smo na pozornici, a ljetna pretpremijera će biti 26.lipnja.

POGLEDAJTE VIDEO: Ivica Buljan

Pokretanje videa...

01:50

Video: 24sata/pixsell

Kako ste uopće pripremali predstavu takvim okolnostima?

Razgovarali smo preko kamera, dogovarali se po dvoje, nalazili kad smo mogli u malim grupama. Svatko od glumaca je stalno radio na tekstu, u svojim kućama, dok je ostali dio umjetničke ekipe dovršavao scenografska, kostimografska i glazbena rješenja. David Maljković koji prvi put radi u kazalištu, priredio je ispred HNK izložbu «Nekoliko dana premijere» i paralelno pripremao scenografiju. Ana Savić Gecan cijelo vrijeme radila je na kostimima, a Mitja Vrhovnik Smrekar je napravio glavnu temu «Kafka na žalu» po kojoj se zove roman, i seriju varijacija za različite instrumente. 

Kako ste najavili , u podjeli je dvadesetdvoje glumaca. Zna li se tko će igrati dječaka Kafku, a tko Nakatu i tko će biti u ostalim ulogama? Jesu li okolnosti utjecale na predviđeni budžet?

Kafku igra mladi glumac Marijan Čigir, Gospođicu Saeki Ama Prica, Nakatu Dragan Despot, dok u ostalim ulogama nastupaju Livio Badurina, Krešimir Mikić, Goran Grgić, Marin Klišmanić, Filip Vidović, Tin Rožman, Siniša Popović, Kesnija Marinković, Nikša Kušelj, Igor Kovač, Nina Violić, Ivana Boban, Tesa Litvan, Iva Jerković, Iva Mihalić, Ivan Colarić, Luca Anić. Okolnosti nisu previše utjecale na budžet, ovo nije financijski prezahtjevna predstava. Dramaturški je je koncentrirana na priču, želimo prenijeti jednu vrstu duhovnosti koja je mješavina filozofija s Dalekog istoka, i Murakamijevu opsjednutost pop-kulturom. Zanimljive su reference na Doorse, koje pratimo kroz cijeli roman, na priče Scotta Fitzgeralda, Carvera, ili na filmove Davida Lyncha.

Murakami je pisac nevjerojatne biografije, njegov život bio bi zanimljiv za predstavu?

Murakami je formirao stav intelektualne slobode u dodiru Dalekog Istoka i Zapada. Hranjen različitim kulturama, on je najzapadniji od japanskih autora. U Japanu je nacionalna zvijezda: njegove knjige prodaju se u milijunima primjeraka u cijelom svijetu. Rođen 1949., Haruki Murakami pripada pop generaciji, kontrakulturi undergrounda, rocka i revolucionarnog idealizma, Doorsima i Beatlesima, odnjegovan na Flaubertu, Dostojevskoom, Balzaku, Čehovu i grčkoj tragediji. Baš zato je idealan pisac za kazališni scenarij kakav mene zanima. Vodio je jazz klub, preveo na japanski dva Raymonda, Chandlera i Carvera, Scotta Fitzgeralda, Johna Irvinga. Otišao je u egzil u Sjedinjene Države, gdje je predavao na prestižnim sveučilištima, a vratio se u Japan 1995. nakon potresa u Kobeu i napada u tokijskoj podzemnoj željeznici jer je želio biti među svojim ljudima. Murakami je izgradio jedan svemir na rubu svega mogućeg. On je pisac odvažnosti i suptilnosti, a njegovo pisanje sofisticirano i duhovito, njegove opsesije su gubitak, usamljenost i ljubav. Kafka čita noć i dan, u knjigama traži odgovor. Tko sam ja ? Zašto sam bio napušten? Jesam li osuđen na svoju sudbinu? Aristofan kaže da živimo svoj uzdrmani život, i većinu vremena provodimo u potrazi za polovinom koja nam nedostaje. Autor voli množiti pjesme, anegdote, avanture, prispodobe i vjerujem da će to i publici biti čisto zadovoljstvo jer Murakami ima dar učiniti svoje čitatelje inteligentnim. 

I sam Murakami je reako da je ovaj njegov roman prepun metafora, zagonetki,ali i humora, pa ga svaki čitatelj može protumačiti na svoj način i svaki je ispravan. Na što ćete u svojoj predstavi staviti težište, budući da se u ovom raskošnom romanu autor poigrao s podsviješću, grčkom mitologijom, ima elemenata basne, ali i psihologije, fikcije...

Svako kvalitetno djelo nudi gledatelju različita tumačenja. U ovoj predstavi ne bježimo od fantazmagorije, ne želimo pojednostavniti vrlo složenu priču ili odnose. Murakamijev svijet je začudan, zaigran, neočekivan, svijet u kojem ljudi, životinje, snovi, strahovi i halucinacije ravnopravno postoje, stalno brišući liniju između realiteta i onog što to nije. Brojne su reference na antički teatar, od mita o Edipu, dječaku koji bježi od oca, radikalnog konceptualnog umjetnika, i kreće u potragu za majkom, I na tom putu susreće ženu tajanstvene prošlosti s kojom ulazi u strastveni odnos. Tu su Johny Walker, pukovnik Sanders sa reklame za KFC, prostitutka koja čita Hegela, mladi kamiondžija koji kao Indiana Jones kreće u potragu za ulaznim kamenom, starac Nagata koji razgovara s mačkama, priča o nacističkom monstrumu Eichmannu koji ne razumije u čemu je njegova odgovornost za smrt milijuna Židova. Druga linija prati japansku poslijeratnu povijest, i tragove koje je ostavilo bombardiranje Hirošime. Posljedice tih trauma vidljive su i danas. Susret ova dva života u potrazi za smislom, pruža dragocjeni materijal za kazalište. Njihova potraga ilustrira krajnji tragični paradoks čovjeka bačenog u neizrecivu sudbinu, a opet odgovornog, jer je osuđen da mu da smisao.

Kako ansambl predstave prihvaća činjenicu da će predstavu morati igrati pred polupraznim gledalištem?

Ako gledamo iz kuta „normalnog života“- to je jako loše, i svakom glumcu je teško gledati u prazna mjesta u publici, no, ako cijelu situaciju stavimo u sadašnji kontekst, mislim da su svi sudionici ove predstave sretni što smo nastavili s radom i što će premijera biti održana u ovoj sezoni. Nikome nije lako igrati u polupraznoj sali, ali, budimo realni, mnoga kazališta u Zagrebu ne mogu  uopće igrati na svojim scenama. Mi kombiniramo izvedbe u zgradi s onima na otvorenom, u nadi da će se sve normalizirati što prije.