Mejaši: Kad si zadnji puta radio hopa cupa sa svojom Zoricom?

Moram priznati, kad sam prvi puta čuo za Mejaše, koji su se odlučili reklamirati i tržištu nametnuti kao tamburaši u starkama, bio sam skeptičan. Ali onda, kad čuješ da će im pjesme pisati Denis Dumančić i kad onda nedugo nakon toga čuješ 'Zoricu', e onda imaš problem. Pjesma je to koja izaziva euforiju kao nekad 'Suada', na koju pjevaju i na ritam nogom tresu svi, pa i oni koji inače ne vole taj bend ili melos.

Kad  se na radiju u automobilima, evo već treću godinu, pojačava ta priča o Zorici koja ga u zoru budi nakon cijele noći hopa cupa, onda je jasno da su pogođeni i ska ritam i riječi koje izazivaju sreću i ples. Naravno, većina starih skeptika brzo je Mejaše proglasila još jednim 'one hit wonder' bendom. 

Ali, slijedile su 'Zavela me Ana', 'Pet šest piva', 'Bolji nego ikad' i druge pjesme kojima Denis, kao nekad s Odredom, korištenjem ključnih riječi i tema kao što su marihuana, Tito, proljeće u srcu, onu našu pjesmu, bolje piva nego negativa i tome slične sintagme, radi dva dobra posla.

Prvo, starijima otvara one zahrđale ventile sreće i ljubavi, ugrađene još od ludila s Plavim orkestrom, a drugo, mladima nudi provod, ples i lom. Svemu treba dodati elemente ludovanja curica za ljepuškastim i neuhvatljivim mladim muzičarima i nije teško shvatiti da su Mejaši na putu da (p)ostanu novi, masovno obožavani fenomen. 

Svi koji misle da su u ovom tekstu iznesene preoptimistične prognoze, trebali bi, čak i ako ne vole ono što Mejaši sviraju, doći na jedan od njihovih koncerata. Bio sam na nekoliko. Dobro, svi čekaju Zoricu, ali tome kako mladi glazbenici plove koncertom, kako graduiraju raspoloženje publike, kako barataju instrumentima i kako su razvili komunikaciju s publikom, teško se može naći zamjerka, čak i ako ju tražite.

Uhvatite sebe u situaciji u kojoj vam nasmijani mladi momci drže pravu lekciju o popularnoj glazbi, sreći i ljubavi, vuku vas po pozornici, rastežu vam srce i sjećanja na neke lude opuštene dane, kad vam je najvažnije bilo da neka ona nazove. Ritam i svirka toliko su sugestivni da će vam se, čak ako vam je najdraža pjesma u životu neki hit Pink Floyda, Nicka Cavea ili Led Zeppelina, u nekom trenutku nogica početi lagano tresti.

Koncert ide dalje, vi se na sve načine koncentrirate na otpor prema ovoj tzv. lakoj glazbi i riječima, sa sobom se borite, trudite se pokazati skepsu i zadržati mir. Ali, ne ide. Iskrenost ovih mladih muzičara je jača. Oni su tu da vas razvesele, rade to dobro i iskreno, kao da vam njihovi pogledi, osmijesi i note poručuju: 'Halo, sve je OK, u redu je biti sretan, nitko ti neće uzeti tvoju glazbu, mi smo ovdje da se naplešeš uz našu! Nego, kad si zadnji puta sa svojom Zoricom radio hopa cupa?'