Luka Vidović se u razgovoru za 24sata prisjetio izazovnih početaka, slavnih roditelja, života u Francuskoj s očuhom Markom Mlinarićem...
POZNATI MAĐIONIČAR
Luka Vidović slavi 25 godina karijere: 'Žao mi je što mama i tata neće moći vidjeti taj show'
Tek mu je 45 godina, a već 25 godina živi i radi svoj dječji san - kao mađioničar. S Lukom Vidovićem našli smo se u Ludoj kući, u kojoj će cijeli ožujak obilježavati jubilarku novom predstavom “U čemu je trik”. Pripreme se zahuktavaju, multitaska se na sve strane, mobitel mu neprestano zvoni, stiže oprema s raznih strana svijeta, a ekipa za specijalne efekte radi punom parom. Sve pod budnim Lukinim okom dok nam priča kako je sve to počelo sad već davne 1995.
Je li proletjelo tih 25 godina? Osjećate li se kao da ste jučer počeli?
Da, proletjelo je. U hipu što bi se reklo. Imam osjećaj kao da sam jučer počeo. Kako je rekao Anthony Hopkins ‘Nitko odavde neće otići živ, zato uživajte u životu, uživajte u svakoj sekundi’. Posljednje tri godine sam puno radio, volim raditi, volim ulagati u specijalne efekte. Pričao sam s Reneom Bitorajcem, mislim da nije bilo boljeg trenutka i lokacije gdje da obilježim 25 godina rada. Luda kuća je zaista predivan prostor, kao što i sami vidite. Spremam nove točke, bit će mojih deset najdražih točaka, trajat će sat vremena, a predstava je to za od 5+ do mama, tata, baka, djedova, za sve uzraste. I inače tako radim, ne radim dječje predstave ili predstave za djecu nego isključivo predstave koje su za cijelu obitelj.
Kakva su očekivanja od jubilarke? Od vas samih?
Izvodit ću i dvije, tri točke koje su izvodili najbolji mađioničari svijeta u američkim ‘Supertalentima’. Uz plesni studio Escape i agenciju Wanted očekujte spektakl. Bit će i posebno iznenađenje, a publiku očekuje puno interakcije. Uvijek mi je bitno da sudjeluju djeca, da su ona na pozornici. Nadam se da će biti dobro. Sad samo ostaje vidjeti koliko će uspjeti trikova, koliko neće... (smijeh).
Ima li treme?
Uvijek ima treme. Meni je pokojni otac govorio ‘Dan kad te prestane pucati trema, nemoj raditi više svoj posao’.
Od 2010. imate status “Superbrands Hrvatska”. Vaše nastupe žele najveće tvrtke. Izdali ste tri edicije “Lukine čarobne kutije” i sve su bile rasprodane. Osjećate li se kao zvijezda?
Uf, kad je to bilo (smijeh). Ma ne, ne, kakva zvijezda. Roditelji su me odgojili tako da sam uvijek čvrsto na zemlji.
Mame i tate dovedu djecu nakon predstave da se slikaju s vama, da ih naučite neki trik?
Dođu djeca nakon predstave, naravno. Uvijek imam strpljenja za djecu. Ona su najveće blago na svijetu. A i djeca su najiskrenija publika. Budući da sam se zadržao 25 godina u ovom poslu, znači da ipak nešto vrijedim.
Već deset godina izvodim predstave i po školama i vrtićima, dobivam pohvale. Sjećam se legendarne situacije u Splitu u školi. Dječak se zvao Duje. Gleda me tako Duje poslije predstave, razmišlja i pita ‘Ti si čarobnjak’. Ja mu kažem ‘Da’. A on će na to ‘Ajde prođi kroz zid’. Duje 1, Luka 0 (smijeh).
Kako ste riješili situaciju s Dujom?
Nisam prošao (smijeh)... Još prolazim.
“Žicaju” li vas i stariji da im otkrijete poneki trik?
Da, da, dođu po savjet i mlađi mađioničari poput Kristijana Draganića. Jako puno me ispituju kako radim trikove, pogotovo s kartama. Polako idu mojim mađioničarskim putem, Kiki mi je nedavno kucao doma na vrata i molio me da mu otkrijem trik s kartama. Dečko odlično radi, čak bolje od mene.
Krajem prošle godine bili ste u New Yorku na poziv brodvejskog kazališta. S kakvim ste se dojmovima vratili? Kako je uopće došlo do toga?
Velika mi je to bila čast. ‘Monday Night Magic’ je došao iznenada. Prijatelj Bojan Barišić, koji mi dan-danas pomaže u trikovima, rekao mi je da im pošaljem upit pa sam im poslao nastup iz američkog TV showa ‘Penn&Teller’ otprije dvije godine. Rekli su da će razmisliti, bilo je to ipak božićno vrijeme kad je najviše popunjenih termina, ali ubrzo su mi se javili jer ih je oduševila moja točka. Tako sam dobio svojih 15 minuta na pozornici na kojoj su nastupali Lady GaGa, Sting, David Bowie... Djevojka i ja smo, srećom, uštedjeli nešto novca pa smo moj nastup iskoristili za nekoliko nezaboravnih dana u New Yorku koji je u blagdansko vrijeme posebno čaroban.
Je li bilo treme prilikom izlaska na njihovu pozornicu?
Nisam uopće bio svjestan dok sam bio na pozornici sve dok poslije nisam sišao u backstage i shvatio da je na toj pozornici nastupala Amy Winehouse, pa Beatlesi... Bilo je odlično, stvarno sam guštao. I, da, imao sam tremu...
Bili ste uživo i u emisiji “Penn&Teller” u Las Vegasu. Show je to koji gledaju milijuni ljudi, a u njemu je gostovao i David Copperfield, kojeg ste upoznali u Zagrebu 2004. Kakve se emocije bude uoči takvog nastupa, kad izlazite na pozornicu i pomislite “milijuni će me gledati”?
To mi je bilo najveće priznanje, kruna moje 25-godišnje karijere. Dokaz da ovo što radim, radim dobro. Imao sam tremu, najveću ikad. Ali sve je dobro prošlo, iako se ne sjećam točke, morao sam je kasnije pogledati na YouTubeu (smijeh).
Kako su vas dočekali tamo? Kao zvijezdu?
Kao malu zvijezdu (smijeh). Zvijezde su Penn i Teller. Imao sam svoju prostoriju, dočekao me čovjek zadužen samo za mene, koji je uvijek morao znati gdje idem, od garderobe, preko studija, do WC-a. Nigdje nisam mogao ići bez njegova odobrenja. Niti sam smio razgovarati s nekim mimo tog protokola, sve je strogo određeno. Čak ne možeš ići istim putevima kojim idu Penn i Teller. To je emisija koja ide već deset sezona i okuplja najbolje mađioničare svijeta koji se predstavljaju jednom jedinom točkom, gdje Penn i Teller pokušavaju dokučiti kako se to radi. Naravno, moj trik su skužili, ali su me pozvali samo zbog ‘acta’. To što radim je posebno jer sam radio trbuhozborstvo i trik u istom trenutku.
Jeste li i za Ameriku imali posebnije, opsežnije pripreme?
Za Vegas sam se pripremao godinu dana. To je vrlo teška točka, rijetko tko to može napraviti, trbuhozborstvo s trikovima, to mi je i najdraži trik, mijenjam dva glasa dok izvodim trikove na engleskom. Bilo je baš jako zahtjevno.
Imate li rituale prije izvođenja točki?
Šećem kao Baltazar (smijeh). Ali stvarno...
Najluđi trik koji ste izveli? Želite li još izvesti nešto opasno kao što je to radio Harry Houdini, kojeg ste utjelovili na našoj naslovnici? On si je čak ugrožavao život...
Najluđi... Bilo je to na Noći gutača reklama, trik koji je inače i Copperfield radio, kad skinem glavu, a glava je na drugom kraju... Želim i dalje izvesti nešto opasno, ali to sad još neću. Zasad ne. Kad prvo razigram ovu predstavu, možda onda za kraj karijere izvedem nešto u stilu Houdinija pa što bude, bude (smijeh).
Jeste li se, izvodeći trikove, ikad ozlijedili?
Jesam, i to gadno. U Exitu sam imao predstavu, pukla mi je glava po pola. Bio sam sav krvav, morao sam ići na šivanje, na živo. Brzo sam trčao po pozornici. Vrata u Exitu su spuštena, a kako sam svom snagom skočio, lupio sam glavom u lim koji nisam vidio. Ta bol, baš je bilo gadno.
Biti iluzionist 25 godina velika je stvar. Bilo je izazovno?
Bilo je. Ali ako dovoljno dobro radiš, možeš živjeti i raditi bilo gdje na svijetu. Naravno, nije isto biti IT-jevac i mađioničar, osobito ne u državi poput Hrvatske. No da ne radim ovoliko koliko radim, sigurno bih sreću okušao vani jer znam jezike (francuski govorim bolje nego hrvatski i engleski), ali volim Hrvatsku, volim ljude ovdje, osim trenutačne političke situacije. Roditelji su me, kao i moj očuh Mlinka, odgojili da živim u skladu sa svojim mogućnostima, da uvijek imam vremena za dobro djelo. Sad radim humanitarnu akciju za dijete s autizmom koje su delinkventi ispljuskali jer nije navijao za njihov klub. Ne mogu ostati imun na takve situacije. Ono što me zaista veseli je što mi se javljaju ljudi koji su me gledali dok su bili klinci, a sad će ići na moje predstave sa svojim klincima. Genijalan osjećaj!
Sigurno je bilo i predrasuda po putu... Tata Ivica Vidović i mama Mirjana Majurec, velike glumačke legende, što su vam tad govorili?
Je, apsolutno. Mama ni u jednom trenutku nije vjerovala da ću živjeti od toga, pa je to u meni probudilo ‘dišpet’. A tata je uvijek bio skroman, nikad me nije gurao ni u što, ali mi je tu i tamo znao dati koji savjet da se otkrijem. Znali su mi govoriti ljudi ‘Pa di ćeš ti u mađioničare’. Ali tako svi govore kad netko kaže da želi postati nešto neuobičajeno. Gdje bi Modrić bio da nije vjerovao u sebe. Ja sam se zainatio i evo me tu gdje jesam.
Tata Ivica je i “kriv” za vaš ulazak u mađioničarske vode. Za 16. rođendan 1995. poklonio vam je VHS kasete s nastupima tad najboljega svjetskog mađioničara Davida Copperfielda...
Sjećam se samo da sam to gledao ‘na repeat’. Dao mi je to iz fore, za razonodu, i nisam mogao prestati gledati.
I Ivica je volio magiju...
Jako je volio magiju. On mi je otkrio neke trikove. S cigaretama, pa s noževima, pa s kovanicama. Mama mi je često prepričavala anegdotu kad mi je tata Ivica pokazivao trik kako guta nož, imao sam tri godine, a onda me mama uhvatila kako gutam pravi nož... Skoro ga je ‘ubila’.
Samo godinu poslije, 1996., imali ste prvi javni nastup u ITD-u. Je li bilo treme? Jesu li mama i tata bili u publici?
Je, bila je trema. Mislim čak da su bili u publici. Jesu li mi povjerovali da želim biti mađioničar?! Više su se brinuli, bili su glumci, znali su koliko je taj umjetnički život težak, a kamoli mađioničarski.
I to devedesetih. Dvije godine poslije imao sam prvi solo nastup u klubu Best, malo je ljudi bilo, ali to su bili počeci. Bili su Tarik Filipović, Sreten Mokrović, a i moj tata je izveo nekoliko trikova što je bilo duhovito.... Pamtim da je bila tekma Brazil - Čile.
“Magic Act Show” predstava je koju ste napravili s glumcima Tarikom Filipovićem i Reneom Bitorajcem 2003., izveli ste je u Kerempuhu 300 puta, pogledalo ju je više od 150.000 ljudi. Što je bilo presudno u toj predstavi da vas je, rekli ste, baš ona lansirala u mađioničarstvo?
To mi je bila stepenica više da se otisnem u mađioničarstvo. S dečkima sam se susretao na gažama. I dan-danas sam im jako zahvalan na tome. Stvarno je predstava u to vrijeme bila najgledanija. Što je bilo presudno - bilo je puno interesa, a i honorara (smijeh).
Kad su tata i mama prihvatili da će to biti vaše zanimanje? Kad su ponosno rekli “to je naš sin”?
Zapravo, nikad. Nisu mi imali pravo reći da ne mogu biti mađioničar, pogotovo jer sam sam sebe uzdržavao od toga i nisam žicao lovu od njih. Ali to je sve proizlazilo iz njihove brige za mene.
Oboje su bili velikani hrvatskoga glumišta, pretpostavljam da su i oni imali svoje tuge. Jeste li ih znali razveseliti nekim svojim trikom?
Jesam, kako ne. Ali tatu više nego mamu.
Uz magiju ste ipak upisali glumu. Prije toga i studij francuskog jezika i fonetike. To su bili odabiri ili traženja?
Francuski sam odabrao jer sam tad znao nešto francuskog, ali to je bilo više traženje i malo se inatio. Glumu sam svjesno odabrao i na prvoj godini bilo mi je odlično, u klasi Tonka Lonze, Neve Rošić i Koraljke Hrs. Bilo mi je lijepo i pomoglo mi je u karijeri, ali onda je to krenulo u drugom smjeru. Paralelno sam imao nastupe i kao mađioničar, pa sam odabrao magiju.
Kao mali htjeli ste biti smetlar, čak ste pod borom jedan Božić dobili igračkicu smetlara... Ona rijetka djeca koja to žele kažu da je to zato što se smetlari “utrkuju” na velikim kamionima. Otkud kod vas ta želja?
Da (smijeh). Prvo sam htio biti smetlar (svako jutro sam budio roditelje kad sam čuo aute i smetlare na kamionima pa mi je to bilo fora), pa Kukoč jer sam kasnije trenirao košarku pa je došao nogomet. Dok sam živio s Minjom i Mlinkom u Francuskoj, imao sam sreće što je školovanje tamo puno naprednije nego kod nas. Imaju jako razvijen taj sportski duh, svako popodne smo imali drugi predmet što se tiče sporta, mačevanje, wind surfing, košarka, odbojka, nogomet...
Roditelji su vam se razveli kad ste imali šest godina, kasnije vam je nogometaš Marko Mlinarić Mlinka postao očuh. Nađete li se i danas koji put s njim?
Naravno, čujem se s Mlinkom na dnevnoj bazi. U kontaktu smo i dalje.
Neko vrijeme ste, rekli ste, živjeli u Cannesu, tamo ste i trenirali nogomet... Zeleni travnjak nikad nije bio opcija za budućnost?
Čak me i vuklo srce travnjaku, trenirao sam nogomet, i Mlinka je bio tu, ali mađioničarstvo je bio hobi koji je prerastao u posao i pozornica me više privlačila. Sjajan je to osjećaj stati pred publiku...
Koje anegdote pamtite s vaše dvije očinske figure? Nasmijali ste me kad ste zbog Mlinke otplaćivali dug iz videoteke tako što ste prali čaše u Gavelli kod još jedne legende Pave Kremenića...
Je, imao sam dvije očinske figure. Mlinka me taj put naučio pameti, i dan-danas sam mu zahvalan na tome. Bio sam bahat što se tiče novca i svega kad sam bio mlađi kao tinejdžer. Imao sam dug u videoteci, pa ga je Mlinka platio umjesto mene, a ja sam mu to vratio tako što sam se zaposlio kao konobar u Gavelli i prao čaše. Ta njegova odgojna metoda mi je usmjerila život. Tako ću jednog dana odgajati i svoju djecu, pravično... Tata Ivica me više usmjerio što se tiče nastupa.
Kuća vam je uvijek bila puna legendi. Tko vam je sve dolazio doma?
U Cannesu su nam kućni prijatelji bili nogometaši Eric Cantona i Zinedine Zidane, a u Zagrebu nema tko nas doma nije posjećivao. Sjećam se kako su me probudili u dva ujutro da me slikaju s mojim kumom Borisom Dvornikom (smijeh). Ne sjećam se puno toga jer sam bio tad dijete, ali moji roditelji su bili veselo društvo, uvijek je bila neka akcija kod nas.
Za vas je, rekli ste, pojam celebrityja bio Oliver Dragojević, skroman i jednostavan, a takav je bio i vaš tata Ivica, zar ne... Stara garda, nikakav glamur, kako ste ga opisali...
I Oliver, i Dvornik, i Rade Šerbedžija, pa i moj tata Ivica bili su stara garda. Bez obzira na slavu ili novac, uvijek su bili isti. Takav i ja želim biti, uvijek isti, bez obzira na to što se dogodi u životu. Treba znati cijeniti ljude koji su uvijek bili uz tebe, bilo loše ili dobro. Treba biti skroman, uvijek pomoći ljudima, tako da, kad god mogu, uvijek napravim za nekog humanitarnu akciju.
Najdraži trenutak koji pamtite s Minjom i Ivicom, savjeta kojih se uvijek sjetite? Oboljeli su iste godine, te 2011. Što vam je tad prolazilo kroz glavu?
Žao mi je što neće vidjeti ovaj show, osobito tata. Pamtim puno trenutaka s njima... Teško mi je izdvojiti neki jer ih zaista ima puno. Tata Ivica uvijek mi je govorio ‘samo pomalo’, a mama ‘sine, budi pametan’. I evo me, danas sam mađioničar. I tako već 25 godina. S tatom sam pripremao zajedničku predstavu ‘Cijeli svijet je pozornica’, premijera je trebala biti u travnju 2011., no tata je, nažalost, nije dočekao. To mi je bio najveći šok - koliko se to sve brzo dogodilo, kako nas je iznenada napustio. I danas mi je jako teško kad se sjetim toga. A mama Minja se borila deset godina s rakom, tu je bilo svašta, i lijepih i loših trenutaka, ali pamtim samo lijepe... Život te isprofilira na kraju krajeva.
Kad vas stisne oko srca, u čemu pronađete utjehu?
U trikovima.
Planovi za dalje?
Obići što više gradova s novim showom, imam već neke gradove u planu, a cilj mi je razveseliti što više djece u cijeloj Hrvatskoj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
