Ljude je zanimalo što Bowie pije i orgija li. Prije intervjua rekao mi je: Ante, imaš odlično odijelo

Pet godina od smrti nekog umjetnika zna biti sasvim dovoljno dugo razdoblje da barem popusti, ako ne i prestane, zanimanje za njegovu ostavštinu i utjecaj koji je još za života imao. No to nije i slučaj s Davidom Bowiejem. I nakon pet godina nalaze se nova nadahnuća koja je svijetu podario. Istraživanja, otkrića i dalje traju. A kako i ne bi. Zašto? Lijepo su to mnogi objasnili, a jedan od njih je itekako kompetentna osoba - Alan Edwards.

Jedan od najvećih, najkreativnijih PR stručnjaka ne samo u rocku, popularnoj glazbi. Bio je PR Michaelu Jacksonu, Rolling Stonesima, Lucianu Pavarottiju, Amy Winehouse, Davidu Beckhamu ili, preciznije, Beckhamovima. A junaku ove priče Davidu Bowieju bio je PR više od trideset godina, sve do njegove smrti. O trajnom nasljeđu Davida Bowieja Alan Edwards će: “Jedna od stvari koju je glazbeni svijet preuzeo od Bowieja bila je njegova nevjerojatna svestranost i vizija. Širinom svojih mogućnosti izvršio je utjecaj na umjetnost, film, dizajn, modu, kazalište, kao i, naravno, glazbu. David je bez premca u onome čemu svi novi umjetnici teže”.

Uz rijetke iznimke, glazba mu je uvijek bila izazovna i uznemirujuća, stvaralački nemirna. Bio je inovativan u svim medijima, s iznimnim umijećem briljantne promjene zvuka i slike. Sve u njegovu radu bilo je utemeljeno istinskom intelektualnom, naravno iznimnom, znatiželjom. Za sve je pružio nedvojbeni dokaz i pred samu smrt albumom “Black Star”. Ovako kreativno velikodušan, svoje pjesme ostavio je širom otvorene za beskrajne interpretacije. Kao, npr., pjesmu “Up The Hill Backwards” s albuma “Scary Monsters” iz 1980. Izaziva već naslov pjesme (“Uzbrdo unatrag”) pa nije čudo što jedna od najrelevantnijih kritičarki Rachel Aroesti kroz analizu pjesme daje jedan od prizmatičnijih pogleda na Bowiejevo stvaralaštvo: “Postoji nešto što je u stvari nepojmljivo u njegovoj pjesmi: jezgra dvosmislenosti ogrnuta tajnom. ‘Uzbrdo unatrag’ s albuma ‘Zastrašujuća čudovišta’ daje najuzbudljivijeg Bowieja, frustrirajuće neprozirnog.

DAVID BOWIE Hostese paradirale u minicama i halterima za zvijezdu u sobi...

To je zagonetka koju ne možete riješiti. ‘Uzbrdo unatrag’ nije samo izvrstan primjer Bowiejeve sposobnosti da stopi avangardnu disonancu i neodoljivu melodiju. To je i ilustracija velikog dara pop glazbe. Jer jednom kad iz pop pjesme dobijete izravan odgovor, ona umire. S ‘Uzbrdo unatrag’ definitivno nema opasnosti od toga, piše kritičarka Aroesti.

S mišlju na Davida Bowieja i njegove pjesme, lik(ove) i djelo(a) odlazio sam na susrete s njim, bilo na presice ili ekskluzivne intervjue, od Linza i Londona, preko Frankfurta, do Beča, od 1983. do 1999. I što sam se češće viđao i komunicirao s njim, sve manje sam razbijao glavu je li on David Bowie ili David Jones, Pierrot, Ziggy Stardust ili... Odnosno, kad je “super planet”, “bog”, “mesija”, a kad je David Jones, suprug, roditelj, reklo bi se čovjek kao i svaki drugi.

U svakom slučaju, za mene je on jedan od najneobičnijih i apsolutno dragih ljudi koje sam ikad poznavao. Godine 1990., prije intervjua u Linzu, preporučeno mi je da se u prijepodnevnim satima nađem na ćaskanju (?!) s Alanom Edwardsom oko tema o kojima ću poslijepodne razgovarati s Bowiejem. Nijedna nije bila “problematična” ili da on njoj Bowie ne bi razgovarao. Jedino na kraju polusatnog ćaskanja, onako dobrohotno, Edwards mi je sugerirao da ga ne pitam o privatnom, intimnom životu. Nisam ni namjeravao, ali kad je već potegao tu temu, pitao sam Edwardsa sljedeće: “OK, Alane, kad si već spomenuo intimni, privatni život. Pitam onda tebe, je li istinita priča - prema izjavi Tonyja Viscontija (producent Davida Bowieja) - da su David i njegova prva žena Angie (s kojom ima sina Zowieja) imali zajedničke seksualne orgije. On bi dovodio momke, a ona cure u stan”. Već se znalo da su on i Mick Jagger imali vezu. “Ante, mogu ti samo sa sigurnošću reći” - hladnokrvno će Edwards - “da David stvarno nikad nije volio Angie!”. Kakav PR majstor! Godine 1976. David Bowie je izjavio radosno o svojoj Angie: “Pa kako bih mogao pustiti ovo božansko biće?!”. Rastali su se 1980., iako su imali zajedničke nadrealistične poglede na spol, ali i na seksualni život.

Uostalom, krajem 60-ih Bowie je surađivao i imao vezu s Lindsayem Kempom i u isto vrijeme s kostimografkinjom Natashom Korniloff, koja je radila i kostime za mnoge njegove omote albuma i scenske nastupe. Kad je Kemp saznao da David ima vezu s kostimografkinjom, umalo se ubio, a slično je učinila i Korniloff. Čuveni i tako utjecajni Kemp bio je učitelj Bowieju i Kate Bush. Tad je Bowie za Kempa izjavio: “Njegov svakodnevni život je najteatralnija stvar koju sam vidio u životu. Za mene je to bilo boemstvo. I pridružio sam se cirkusu”. Cirkus je Bowieju očito bio nadahnuće, kao i velikom Federicu Felliniju. Nakon intervjua u Linzu, u neuglednoj garderobi sportskog stadiona, zamolio sam Edwardsa da se fotografiram s Davidom za uspomenu. “Nema problema, ali ne sad, nego sat prije početka showa Sound And Vision”. Na intervju je došao neobrijan i odjeven u neupadljivu laganu vestu i isto tako neupadljive hlače. Poznat kao modna ikona i umjetnik koji za svaku novu koncertnu turneju ima novu kostimografiju. Te večeri na fotografiranju evo ga u nekoj verziji Pierrota s omota “Scary Monsters”, kostim je izradila Natasha Korniloff. I u tom trenutku jasna mi je bila iz prve ruke ta njegova transformacija. Na intervjuu apsolutno neupadljivi Bowie, na fotografiranju prije izlaska na pozornicu evo Bowieja pored mene izgledom i ponašanjem neke vrste klauna, blijedog poput Dracule koji sa strane gleda na svijet oko sebe. S visine, nego više sa zabrinutošću. Za pola sata već je bio na pozornici izvodeći najveće hitove. Kao i u Zagrebu na stadionu u Maksimiru. Ljudi koji ga smatraju božanstvom pitali su me kakav je Bowie s obzirom na to da sam s njim bio nekoliko puta, pitali su i što pije tijekom intervjua i koje cigarete puši. Očito sam ih gadno razočarao kad sam rekao da pije najobičniju Coca-Colu iz limenke austrijske proizvodnje, kao i da puši običan austrijski Marlboro. Ljudi ne mogu shvatiti neke stvari u vezi velikih umjetnika i zvijezda u isto vrijeme. Meni je to nekako smiješno, osim jedne situacije tijekom intervjua u Frankfurtu 1996. U opskurnoj garderobi Festhalle čekao sam da dođe i skoro zadrijemao. U neka doba čujem, a ne gledam, netko ulazi i pozdravlja. Ovlaš pogledam i ne reagiram jer sam mislio da je neki njegov asistent, a ono David u flanelastoj košulji omiljenoj među grunge rokerima i gojzericama. Pozdravili smo se kao stari znanci i uz zapaljene cigarete razgovarali. Tad još nije bilo zabrane pušenja, barem ne za prostore u kojima je Bowie. Inače, pušio je i do četiri kutije na dan, dok 2004. nisu nastali problemi s arterijama i srcem. Ono što me malo iznenadilo jest njegov iznenadni kompliment meni: “Ante, imaš odlično odijelo!”.

E pa sad kako da se ne iznenadim barem na sekundu. Imao sam na sebi Guccija i odmah sam mu odgovorio: “E, pa Davide, morao sam se malo bolje urediti za intervju s tobom!”. A on će na to: “Dapače. Samo oprosti što se ja za tebe nisam baš dotjerao!“. Slatko smo se nasmijali. To je onaj David na jednoj strani stvaran, a na drugoj nestvaran lik. Tako ga obično analiziraju, ali ja se nakon svojeg iskustva druženja s njim ne bih s tim složio. On je sve to, i to stvarno. Uostalom, sam je sebi najbolji analitičar. A čini se da se najbolje osjeća u liku Pierrota nastalog u Italiji kasnih godina 17. stoljeća. Mnogi su umjetnici do današnjih dana nadahnjivali se ovim likom tužnoga klauna, uključujući i Boba Dylana. No najbolje je, izgleda, išlo Davidu Bowieju, pa je i izjavio: “Ja sam Pierrot. Ja sam svaki čovjek. Ono što radim je kazalište. Blijedo lice, široke hlače... Pierrot, vječni klaun koji prebacuje tugu. Ono što vidite na sceni nije zlokobno. To je čisti klaun. Koristim se kao platno i pokušavam na njemu naslikati istinu našega vremena. Pierrot prebacuje tugu, a Ziggy bizarno”. Kad sam sve ovo promislio, potpuno mi je bilo jasno zašto mi je prije intervjua u Frankfurtu bilo preporučeno da ga pitam što god hoću, samo ne o politici. Mora biti da je to opet smislio Alan Edwards. Naravno da sam Bowieju rekao da ga neću pitati o politici, ali da bih volio znati zašto? Nasmijavši se odgovorio mi je: “To je zato što me mnogo više zanima društveni izričaj, a ne način na koji je društvo indoktrinirano ili legitimizirano. Periferne sile u društvu i način na koji one kombiniraju i kreiraju podlogu na kojoj živimo je ono što mene više zanima od poteza vlasti. Potezi su vrlo predvidivi načini kontrole. To me toliko ne uzbuđuje. Očito Bowie ide u red umjetnika u kome je i Michael Stipe iz R.E.M.-a, koji mi je nadugo objašnjavao da ako ima što reći o nekoj političkoj situaciji, radije će to napisati u eseju i ponuditi New York Timesu, nego o tome pjevati u pjesmi. Kao što nisam mogao ne pitati Bowieja o budućnosti. On se cijelo vrijeme života i stvaranja osvrće na budućnost. Imamo li mi po Davidu Bowieju mogućnost za budućnost? Pitao sam ga 1996. u Frankfurtu. “Dobro pitanje”, David će mi opet uz smiješak, “Ima li budućnosti? Erodira li slika koju smo stvorili o budućnosti? Ima jedan pisac, Bodria, iz vremena Ronalda Barthesa i teorije dekonstrukcije. Napisao je osvrt na povijest, sadašnjost i budućnost.

Njegova je teorija da se danas toliko događaja odvija brzo te da nam je teško analizirati ih i smjestiti na određeno mjesto u povijesti. Prošlost gotovo kao da nestaje. Ta činjenica sam po sebi utječe na našu koncepciju budućnosti. Stiješnjeni smo u tu jednu industrijsku sadašnjost. Što je možda i dobro za nas. Nema puno ambicija za budućnost, nego je naglasak na onome što svakodnevno činimo sa sobom i među sobom. Što je možda i zdravije”. Godine 1999. u Beču je bio zaokupljen - 17 godina prije smrti - slučajno dvjema povezanim temama: nastavak života i umiranje nakon sudjelovanja u filmu “Exhuming Mr. Rice”. “Što si stariji, to vam se sve više nameću dvije teme: razlog za nastavak života i mogući razlog za umiranje. O tome govori većina umjetnosti od 19. stoljeća na ovamo. Ja sam, kao i većina umjetnika moje generacije, počeo osjećati dvije stvari: ljepotu života i neizbježnost smrti.“ Svakodnevna politika je za umjetnika Bowieja nešto nedostojno njegove znatiželje. Kao što i nije ni slučajno umjetnik pun taštine, preosjetljiv na kritičke sudove o njegovim djelima.

Kralj umjetničkih transformacija Radojka Šverko: Bowie i ja smo švercali mačiće u avionu. Slali smo si pisma, zvao me u London

Nisu sva proglašavana remek-djelima ili utjecajnima. Barem ne pri samoj objavi. I po svojem odnosu spram negativnim kritikama je neuobičajen umjetnik: “Teško je uhvatiti val s kritičarima. Nekad si na vrhu, pa te val poklopi. Mislim da to tako treba i prihvatiti. Kao dio posla. Čovjek nikad nije svjestan koliki je njegov doprinos kad radi. U Americi se sad već radi povijesni revizionizam što se tiče albuma ‘Let Dance’, gdje ga se etiketira kao specifičan hibrid blues gitare i popa koji prije nije postojao.

Kad je izašao album ‘Low’, kritike su tad bile izrazito negativne. Tek je kasnije proglašen važnim albumom u tom glazbenom žanru. Čovjek stvarno ne može znati kakav će biti kulturološki utjecaj na bilo što što radi. Ali bitno je da se držiš duha vremena dok radiš. Gotovo kao da pišeš dnevnik”.

GLAZBENI KAMELEON Preminuo je dva dana nakon rođendana: Bowie je htio da ga se pamti i po sjajnim frizurama

Bowie je bio ne samo u duhu vremena najčešće tijekom duge karijere, nego je itekako davao svoj pečat duhu vremena. No njegova veličina jest i u tome da nikad nije htio prihvatiti, “priznati” da je bio veliki inovator u umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Oko toga sam se nekoliko puta sukobio s njim u intervjuima. Uvijek bi mi rekao da neki drugi jesu inovatori - njemački Kraftwerk, npr. - da nije on, nego da je, eto, možda najbolje artikulirao duh vremena. Samo što je on najčešće bio ispred vremena bez obzira na to što je “uzbrdo išao unatrag”.