Glumačka legenda Milan Štrljić uživa na setu serije ‘Dar Mar’, u karijeri dugoj pola stoljeća radio je svašta, no pošteno, a kod mladih glumaca odmah prepozna one koji doista ‘grizu’, a tko je samo željan slave
GLUMAC MILAN ŠTRLJIĆ:
'Lepu Brenu pamtim kao veliku profesionalku, vrlo je vrijedna'
Mile, jesi to ti?, rečenica je slučajne prolaznice koja se zaustavila čim je ugledala Milana Štrljića (68) u parkiću na zagrebačkoj Trešnjevci. Raspričala se žena koliko joj je drago gledati ga, kako s veseljem prati “Dar Mar” i zgode Štrljićeva lika, Mile Ćuka. Izgledalo je kao da intervju nikad neće početi koliko je glumac strpljivo odgovarao na njezina pitanja. Kasnije, na naš upit “Jesu li mu ikad dosadila ta zaustavljanja“, rekao je: “Treba razumjeti, takvo što jako obraduje čovjeka. Zašto ne bih stao i popričao ako nekog to baš veseli?”.
Zaustavljaju li vas ljudi više zbog novijih uloga ili žele pričati i o “Velom mistu”? Oslovljavaju li vas, poput ove gospođe, češće s Mile ili s Tonči?
Ima i jednog i drugog. Ovi koji se sjećaju lika Tončija su nostalgični, sjete se tako i svoje mladosti. Ah! Drago mi je da su ljudi zapamtili. Zato i radimo. Da uljepšamo nekome život, ispunimo mu dan, učinimo ljude boljima. To je naše poslanje.
“Velo misto”, “Nepokoreni grad”... snimili ste nakon “Okupacije u 26 slika”. Jeste li tad mogli mirno prošetati gradom?
U Zagrebu jesam, u manjim sredinama teže jer tamo si veće čudo. Zagreb je navikao sretati zvijezde po ulicama. To je razlika većeg i manjega grada. Ali nikad nisam povjerovao da je to nešto važno. Nije ništa. To je posao, struka. Osobno, radije bih zaustavio Josipa Paladina na ulici i s njim pričao. Sjetio sam se njega jer on svoj posao radi zatvoren, u tišini svoje ordinacije. A vrhunski je. Genijalan. I ne samo on, imamo krasnih stručnjaka koji tiho i samozatajno rade. Sa svakim od njih bih volio popričati jer sam siguran da bih nešto naučio, čuo puno toga pametnoga.
Po čemu pamtite “Okupaciju u 26 slika”, proglašenje najboljim mladim glumcem, šušur, uzbuđenje?
Davno je to bilo, ali rado se sjetim, naravno. Film, Lordan i cijela ta ekipa, Dubrovnik... imali smo idealne uvjete za rad i napravili smo dobar posao.
Što vam je tad donijela nagrada za najboljega mladoga glumca?
Ništa. Neprijatelje. Nikad nisam bio naivan da povjerujem da je nešto vječno, da znači. Ne, to je samo taj trenutak. Posložile su se karte.
Jesu li vam se makar otvorila neka vrata?
Jesu, u to vrijeme radio sam po pet filmova na godinu i uživao kao i danas u svom poslu.
Prije “Okupacije” snimili ste pet filmova. Je li, s obzirom na ono vrijeme, uspjeh došao brzo?
Je, tad je to bilo brzo. Tek sam izašao s Akademije i imao sam sreću da idem iz filma u film. ‘Okupacija’ pa ‘Velo misto’... pa vas izbaci. Tad je televizija bila čudo, gledala se puno više nego danas. Danas su ljudi na internetu, ali tad su nedjeljom uvečer gradovi bili pusti. Jer se čekalo ‘Velo misto’. I ‘Gruntovčani’. I sve ondašnje serije. Danas nije tako. Ljudi imaju izbor, imaju stotine kanala, pa kad imaš udio gledanosti 30 posto kao što ima ‘Dar Mar’ i sve ostale serije Nove TV, to je veliki producentski uspjeh te kuće.
Što je u ono vrijeme mladi glumac trebao imati da ga Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić i ekipa prihvate kao sebi ravnog?
Pošten odnos prema radu. Ni danas se to nije promijenilo. I ja razlikujem kod mladih one koji grizu i one koji su zalutali. Vidim tko želi slavu, tko sam sebe plasira po društvenim mrežama, pa te uvjerava kako je to danas normalno. Vidi se tko u kadru živi, a tko je tu zalutao. I onda i sad se to prepoznavalo. Pa tko dođe spreman, tko izgara..., taj će i napraviti karijeru. Ti će nositi repertoar, igrati glavne uloge i u 70-oj uvijek biti dobre volje. Ovo drugo je prolazna, sezonska roba. Bit će slavni cijelu godinu, ili dvije, ili pet.
Iza vas je više od 100 serija, 60 filmova. Prava ste osoba da se povuče paralela: serije nekad i danas.
Kao i život. Nekad smo živjeli sporije i imali više vremena. Jednu epizodu smo snimali mjesec dana, danas je snimimo u jednom danu. Nekad smo pili tursku kavu i sjedili satima, danas u hodu pijemo ‘coffee to go’. Nema vremena. Produkcija na sve načine gleda da bude što učinkovitija, a na nama je da se priviknemo. Vrijeme je danas skupo.
Što ste si mogli kupiti od honorara za “Velo misto”, a što možete danas?
U honorarima i nije neka velika razlika. Više su se promijenili uvjeti i u toj brzini se ne može postići kvaliteta kakvu mi umjetnici želimo. Pa si tužan kad završi dan jer svake večeri kad dođemo kući, sjednemo i razmišljamo što smo napravili. Mogao sam to, nisam napravio ono, propustio sam ovo... često je to tako brzo da promaknu stvari.
Danas nema ponavljanja scene?
Ne, nema vremena. To je prokletstvo i razlika kazališta, i filma, i televizije. U kazalištu uvijek postoji sutra, doći će nova publika pa imaš priliku popraviti. U serijama nema. To je jednom i zauvijek. Ni u ‘Velom mistu’ nije bilo prilike za to, i tad je bio isti problem. Opet bi večer bila ista, sjedneš, radiš inventuru što si taj dan napravio i uvijek promrmljaš ‘Jooj’. To se zove naknadna pamet i to je prokletstvo naše umjetnosti.
Iza vas je i “Hajde da se volimo”, film s Lepom Brenom u kojemu ste igrali šefa bande.
Iza mene je masa toga, radio sam svašta. Nekad bolje, nekad lošije. Osnovno je da se od toga mora i živjeti. To je moj posao.
Zvučite kao da je to nešto loše, a koliko se sjećam, tad su svi hrlili u kina gledati Brenu, Gidru, Batu Živojinovića i ekipu?
Ne, nipošto ne mislim da je to loše. Brenu pamtim kao veliku profesionalku. Prva pjevačica s ovih prostora koja je ušla u glumačke vode i taj film je snimila svojim novcem. Nije slučajno to što jest, vrlo je vrijedna i odgovorna.
Kako su je glumci prihvatili?
Dobro, nitko nije lud da ne prihvati osobu koja je vrlo odgovorna, trudi se...
I Severina je profesionalka pa je glumci ipak nisu prihvatili?
Nisam pratio odnos unutar riječkog ansambla, pa ne mogu o tome govoriti.
Koga ste slušali tih godina?
Novi val me je zanimao. Idole, Film, Prljavo kazalište...
Kakav je osjećaj biti živuća glumačka legenda?
Ma nemojte tako, ja se uopće tako ne osjećam. Žao mi je što moja generacija odlazi. Što neki moji prijatelji, kolege više nisu s nama. Ivo, Mustafa... rano odlaze, to je samo potvrda da se puno trošimo. Ali ja vjerujem da ta potrošnja obnavlja, da što se više trošiš, to te više ima. Mene to drži. Sretan sam kad se probudim ujutro i idem raditi.
“Dar Mar” se, vidjeli smo po reakciji gospođe, jako gleda. Kako izgledaju snimanja s obzirom na pandemiju?
Poštujemo pravila stožera. Dok se ne uključe kamere, nosimo maske. Rizično je jer je kontakt neizbježan, no ponašamo se odgovorno i u privatno vrijeme i na poslu. Zasad imamo sreće, nikome nije ništa i svi smo zdravi, dobro smo. Zabavno je, ekipa je dobra i, koliko god puno radimo, prođe u trenutku.
Jeste li zbog pandemije morali odgoditi neke projekte?
Ne, zaposlen sam još na Akademiji u Splitu. Radili smo, manje-više, sve uživo jer je tu više vježbi nego predavanja. Imali smo nastavu 60 posto uživo, 40 posto online. Nekako smo taj semestar preživjeli. Sad je lakše, situacija je znatno bolja.
Vjerujete li da će 2021. nadoknaditi sve što nam je 2020. uzela?
Neće. Puno smo izgubili, gospodarstvo je izgubilo, turistička sezona bila je 50 posto od prethodne, što je ogroman gubitak. Ova to ne može nadoknaditi. Neka bude kao prošla pa ćemo preživjeti. Bitno je samo da pošast prođe.
Niste među onima koji u koroni vide urotu?
Ne, i cijepit ću se, naravno. Kakva urota? Paranoja od čipiranja mi je smiješna.
Što ćete prvo napraviti kad sve prođe?
Izaći i sjesti s ljudima. Izgrliti se s dragim prijateljima i putovati. Nije dobro sklanjati se, a doista smo počeli nepristojno se izmicati jedni od drugih. Tužno.
Vratimo se još “Dar Maru”. Vaša kolegica Ankica Dobrić pohvalila je sklad koji vlada na setu. Što je utjecalo na takvo zajedništvo?
Generacijski dobar odnos. Od mladih glumaca s Akademije do mene kao najstarijeg. Vlada harmonija, razumijevanje... Radio sam uistinu puno, ali ovo mi je dosad najbolja ekipa.
Zahvaljujući vama, osnovan je studij glume u okviru Umjetničke akademije u Splitu. Što studenti imaju od tolikih akademija?
Nisam ja to osnivao napamet, iz želje da nešto osnujem, nego iz potrebe. Jer sam u to vrijeme bio intendant i imao sam veliki problem slaganja repertoara. Nije bilo mlađe generacije glumaca, a nisi ih mogao ni sve dovesti iz Zagreba. Nisu ni htjeli doći jer su tad mislili da je prilika samo Zagreb. Tad sam napravio ispitivanje na području cijeloga priobalnog pojasa, od Dubrovnika do Rijeke. Htio sam vidjeti kakve su to potrebe mladih. Kad sam dobio podatke, bilo je jasno da će barem 20, 30 godina generacije koje izađu imati posla. I doista ga imaju. Pritom valja istaknuti da upisujemo svake druge godine. Sad Split ima mladi obnovljeni ansambl, a na dodjelama Nagrade hrvatskoga glumišta naši studenti dobivaju nagrade. Ponosan sam beskrajno na to jer im je osigurana budućnost.
Čini mi se da godišnje ipak izađe previše glumaca za premalo tržište.
Neka smanje kvote, neka i Osijek upisuje svake druge. Mi upisujemo neparne godine, neka oni upisuju parne. Nešto se u ovoj zemlji moramo i dogovoriti. Primjerice, operni repertoar. Isti naslov rade Rijeka, Zagreb, Osijek i Split. Čemu? Zašto ne napravimo jedan naslov, zajednički, pa ga cirkularno šaljemo posvuda? Bilo bi jeftinije i kvalitetnije jer bismo najbolje snage skupili na jednome mjestu. Ali onda se ne bi moglo četiri puta naplatiti režiju, scenu, glumce... Kultura bi trebala poticati najbolje u nama, najpraktičnije, da dosegnemo vrh. Nije dobro gledati uvijek i isključivo sebe. Ako polaziš od sebe i svog interesa, nećeš daleko.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
