'Keith Richards me nagovorio na travu, pa sam grlio školjku'

Tko je bio glumac koji je odigrao 3766 predstava, snimio oko 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima i ostao zapamćen kao gospodin Fulir iz “najzagrebačkijeg” domaćeg filma “Tko pjeva zlo ne misli”?

POGLEDAJTE SPECIJAL:

Pokretanje videa...

01:10

Video: 24sata/pixsell

POGLEDAJTE VIDEO:

Pitanje je prejednostavno, čak i za tinejdžerski kviz, jer da je odgovor na njega - Relja Bašić, znaju baš sve generacije. 

Posljednjih nekoliko godina proveo je gotovo u izolaciji u svom stanu jer je nakon četiri operacije i ugrađenog umjetnog kuka bio gotovo nepokretan. Prije pet godina pričali smo s njim u njegovom domu. Evo što nam je tada rekao:

- Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK-a, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade glumce osim što ih vidim u lošim situacijama u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama koje su čisti bijeg glumca za honorarom - rekao je 2012. Relja Bašić.

- Pratim s tugom što se događa u mojoj profesiji i šokiran sam onime što čitam. Znate, uvijek su me zvali ‘novinomanom’ jer sam veliki konzument tiska i radijskih i televizijskih informacija. Divim se talentiranim glumcima poput Renea Medvešeka i zgrožen se pitam, primjerice u njegovu slučaju, pa koliko li on mora raditi i za kako kratke repertoarne angažmane!? Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15, kakav gubitak vremena. Odlazak moje generacije koju je odnijela smrt, iščupao me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. To me dovodi u dosta nesređeno i nesretno stanje. Prije je sve bilo drukčije.

A to prije, misli na ‘60., ‘70., pa i ‘80. godine prošlog stoljeća kada je Zagreb zahvaljujući jeftinoći termina snimanja i postojanju Dubrava i Jadran filma bio u mogućnosti primiti svaku vrstu produkcije. U gradu se osjećao dašak holivudskog glamura, koprodukcije su cvale. Relji se tada doslovno nudila međunarodna karijera, zahvaljujući tome što je tečno govorio francuski, njemački, talijanski, engleski i slovenski jezik.

No ni njemu otpočetka nije išlo sve tako glatko. Prvu uspješnu ulogu ostvario je kao đak II. Klasične gimnazije kada je u ozbiljnoj Plautovoj predstavi “Menehmi” igrao glavnu ulogu. Tada je u pravom smislu osjetio čar glume. No Dramsku akademiju nije lako upisao.

- Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana ‘degeneracija’ jer u svojoj obitelji ja sam već peta generacija pravih Zagrepčana. Moj pradjed je bio arhitekt, sagradio je dvije crkve i dva dvorca u današnjoj Hrvatskoj. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja i osnivačica glazbene škole koja nosi njeno ime ‘Elly Bašić’. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella. Bio sam uvijek okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula... To mi je imponiralo, ali bilo ujedno i hendikep. Naime, od osnutka akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijamne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam se morao ja - ispričao je Relja.

Ipak, uspio je, i to ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji. Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Francom Nerom, Peterom Ustinovim, Emmom Thompson... S Marcellom Mastroiannijem je 1957. snimio “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske. Marcello ga je učio igrati kanastu, a niz godina poslije kada je Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno spazio na Via Venetu, lupio po leđima i viknuo: “Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!” Toliko su bili prisni. No prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u “Sutjesci”, ima za njega posebnu težinu.

- Radi financijskih razloga snimanje “Sutjeske” imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor su me doslovno prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. To sve gledati iz najveće blizine bilo je silno poučno. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kada je bio s Liz, a drugi kada je bio sam. Ili je imao alkoholiziranu fazu ili je pio čajeve. Nakon dolaska u Jugoslaviju na Brijunima su posjetili Tita.

S obzirom na to da je u filmu Richard glumio maršala, drug Tito je svojim ljudima rekao ‘čuvajte ga i jako pazite na njega, on igra mene, mogli bi se naši protivnici na njemu osvetiti jer su nezadovoljni našom politikom’. Stoga, u Kuparima gdje smo bili smješteni, spavali smo u dvije različite vile. Burton i Liz i njihovi šoferi, tajnici, nosači cigareta... bili su u jednoj i tijekom cijele noći čuvala ih je policijska ophodnja s psima - prisjetio se Relja. A na ovu priču nadovezala se i zanimljiva priča o druženju s Keithom Richardsom, gitaristom Rolling Stonesa.

Naime, upoznali su se 1969. u Slovačkoj gdje je s tadašnjom Keithovom suprugom Anitom Pallenberg Relja snimao film “Michael Kohlhaas”.

- Anita je glumila moju ženu, a Keithu se toliko svidjelo na setu da je preklinjao da mu se omogući uloga da snima s nama. I dobio je ulogu mojeg sluge. A njih dvoje, ne da su se u to vrijeme opijali, nego su se i drogirali. Snimali smo uglavnom u Bratislavi, a oni su svaki dan bili na marihuani i hašišu i beskrajno su me nagovarali da i ja konzumiram. Ja sam znao da mi kao Jugoslavenu i Hrvatu ako me uhvate slijedi teška zatvorska kazna i rekao sam im da ću im to nadoknaditi kada dođem u London - otkriva Relja i nastavlja:

- I doista, poslije sam dvaput bio kod njih u Londonu i jednom sam ispunio dano obećanje i otrovao se hašišom. Keith i Anita pozvali su me van. Došao sam k njima u 17 sati, a ispred kuće je bilo oko 200 mladih ljudi koji su čekali da Anita izađe i odabere petero njih koji će očistiti kuću. Zamislite tu popularnost! Sjeli smo u salon i odlučili riješiti dugove iz Slovačke. Popušio sam cigaretu. Nakon tri četvrt sata rekao sam da ništa ne osjećam pa su mi pod sumnjom da sam manje osjetljiv na hašiš dali i drugu cigaretu. Opet gotovo ništa i uputili smo se na neki party na kojem je bilo oko dvadesetak rock zvijezda njihova kalibra, ali ne sjećam se tko jer već putem do tamo hašiš je počeo djelovati i iz taksija sam s glavom izvučenom van povraćao po cijelom Londonu.

Na partyju sam odjurio po nekim kosim stubama u klozet gdje sam gotovo dva sata držao glavu u školjci, a kada sam se sabrao, zamolio sam Anitu da me nekako vrati u hotel. Bio sam tako loše da sam bio uvjeren da sam si upropastio sve poslove za drugi dan, ali probudio sam se kao ptičica.

I tako avantura za avanturom, film za filmom... mogle bi se, i već jesu, o Relji ispisati knjige. Kada bi morao izabrati najdražu mu životnu ulogu, kaže, to je teško, možda ona iz filma “Rondo” Zvonimira Berkovića za koju je nagrađen i Zlatnom arenom. Ali i ta samo možda, jer uloga u kojoj se potpuno ostvario je, kaže, prava životna uloga i to ona oca svojim dvjema kćerima.

- Uvijek sam želio kćer, a ne sina jer djevojčice su dulje emotivno vezane uz obitelj i na njih roditelji više mogu računati. I u svakom braku dobio sam po jednu kćer. Uspio sam ih obratiti od mogućnosti da postanu glumice i to je moja najveća pobjeda. Glumački vijek ženskog lika bitno je kraći no muškog i uvjeren sam da kao glumice ne bi bile sretne - priča Relja.

O privatnosti je vrlo štur, kaže, o tome ne bih, ali učinio je malu iznimku i otkrio:

- Da, bio sam u dva braka. Moram priznati da su to bila i jesu oba više od dvadeset godina duga i uspješna braka. Tajna tog uspjeha je tolerancija i razumijevanje. Jedan partner mora biti čvrsto usidren, jer ako već muž odluta u taj poluapstraktni i nesigurni svijet mašte odnosno glume, onda se mora moći vratiti kući ženi koja je čvrsto na zemlji i u zemlji.

A vratimo li se glumi i domaću javnost pitamo koja joj je Reljina uloga najdraža, sigurno bi izabrali gospodina Fulira koji ni Relji poslije 42 godine nije dosadio.

- Fulir mi je pomogao! Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem ‘ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira’. Naime, telefonistici od 26 godina često Relja Bašić ne znači ništa, ali gospodina Fulira je nedavno gledala na televiziji - kaže vickasto.