Kad nestane strasti brak se može začiniti seksom u troje

Redateljica Saša Broz (45), ravnateljica Opere HNK Ivana pl. Zajca, riječku adresu privremeno je zamijenila splitskom. Ondje priprema provokativnu predstavu nabijenu slojevitim emocijama, dramatičnim sukobima, uznemirujućim scenama nasilja, ali i brojnim scenama seksa. U dalmatinsku metropolu stigla je na poziv intendanta HNK Split Tončija Bilića, a predstavu “Libreto” radi prema drami redateljice Irene Škorić.

- Predstava među ostalim tematizira problem koji nastane kad između dvoje ljudi nestane strasti i intimnosti. Ovdje se radi o bračnim partnerima. Predstava nije lišena slobodnijih scena. Nadam da će splitska publika dobro prihvatiti način na koji smo pokazali tu strast. Vjerujem da seks u kazalištu ili na filmu ne može biti tabu tema u 21. stoljeću. Koliko god da su naše moralne ili konzervativne vrijednosti bitna odrednica u životima, sigurna sam da golo tijelo na pozornici više nikoga ne može uznemiriti. Iako u predstavi ima scena seksa, nema nimalo vulgarnosti. No moram naglasiti, seks u ovoj predstavi, uostalom kao i u životu, zapravo je tek posljedica određenih emotivnih stanja i fizičke potrebe. Sjajni Nives, Žarko, Ana, Vlado i Andrijana bili su od prve probe spremni i angažirani. Način na koji su ‘uronili’ svatko u svoju ulogu je zadivljujući - kaže Saša Broz.

Violončelistica će učiniti sve da razveseli supruga liječnika

Predstava govori o bračnom paru srednjih godina, liječniku Mihovilu, kojeg tumači Žarko Radić, te violončelistici Karli, čiju ulogu utjelovljuje Nives Ivanković. Njih dvoje imaju skladan, ali monoton brak, brak bez strasti. Njihovi životi su zatvoreni okvirom društveno prihvatljivog. A onda upoznaju Tristana i Martu, koje tumače Vladimir Posavec Tušek (39) i Ana Franić (32). Oni su par s margina društva, par iz podzemlja, upitnih moralnih vrijednosti i baš oni popunjavaju njihove pukotine. Nakon što se Mihovil i Karla odluče intimu obogatiti dovođenjem Marte u krevet, svi okviri počinju pucati. 

- U priči je važna uloga Andrijane Vicković, koja u predstavi igra ‘ženu s pričom’. U originalnoj priči njezina uloga ne postoji. Željela sam da komad ima almodovarovsku energiju. ‘Žena s pričom’ je usamljena žena koja živi u svom svijetu. Sve se odvija mimo nje, a ona emotivnu prazninu upotpunjava stvarajući svoj svijet. Ona je zapravo realitet, a parovi na pozornici su iluzija i oni se povremeno bune protiv nje i njezinih rečenica, protive se sudbini koju im je ona namijenila - ističe Saša Broz, koja ovime želi postići da u istoj predstavi bude i smiješnih, i tužnih, i uznemirujućih scena. Kako će svi oni na kraju završiti, ni sama još ne zna. U glavi joj se množe moguće verzije, no svaku od njih bi, kaže Saša, voljela proći s glumcima jer su svi oni vrlo angažirani u razvijanju predstave.

Za glazbu i scenografiju zaslužan je jazz glazbenik Borna Šercar, koji je pozornicu “obojio” u crno-bijelo, dvije polovice razdvojene crvenom munjom. Polovica pripada paru iz podzemlja, ona je crna, mračna, kolodvorska, napravljena je od autootpada, automobilskih guma, starih kanti s uljem, auspuha. Druga polovica, ona bijela, napravljena je od istih materijala, samo su obojeni u bijelo, i pripada uglađenom paru, samo u tom čistom bijelom prostoru taj isti otpad izgleda kao dizajnerski komadi namještaja.

Zbog projekta noću se spava tek tri sata

Između njih je usamljena spisateljica u crvenoj kadi. Zbog predstave u splitskom teatru boravi cijeli dan, a ponekad gotovo i ne spava.

- Noćas sam spavala samo dva i pol sata - govori Saša. Priznaje da ponekad dođe do točke zamora kad mora dugim spavanjem nadoknaditi energiju.

- Slobodnog vremena u zadnje vrijeme baš i nemam, u Rijeci sam cijeli dan u teatru, a svaki vikend provodim s kćeri Sarom u Zagrebu. Nastojim se susresti s prijateljicama, pratim premijere, a kad zaista uhvatim vremena, moram ga potrošiti i na ono neizbježno - kuhanje, pranje, sređivanje stana - smije se Saša koja ne krije ponos kad govori o kćeri, koju ima s bivšim suprugom, glumcem Rankom Zidarićem.

- Odgojila sam je kao moju najbolju prijateljicu. Ona je osoba od mojeg najdubljeg povjerenje. Trenutačno studira na Akademiji, slikarstvo je upisala s gotovo maksimalnim brojem bodova. Radi kao hostesa u zagrebačkom HNK, prati predstave, a voljela bi raditi i scenografiju. Drago mi je da na taj način provodi slobodno vrijeme - govori Saša. Na pitanje je li i u njezinu slučaju istina da su četrdesete nove dvadesete srdačno se nasmijala.

Kako je kći Sara postala zrelija od mene

- Ajme, nisam baš sasvim poludjela! Ali mogla bih reći da su četrdesete nove tridesete! Ovo je sad neka faza oslobađanja, kad djeca narastu... Tada ljudi preslaguju svoje živote, gledaju na ono iza njih i ono što je ispred njih. To su neke osobne životne prekretnice, i svima dođu u različito vrijeme. Ali moje prijateljice koje se druže i sa Sarom znaju reći da je ona zrelija od mene - kaže Saša, koja je, po vlastitu priznanju, slobodna i sretna.

- Brak je osim institucionalne funkcije u današnje vrijeme postao tek pakt dvoje ljudi. Danas puno ljudi ostaje u braku koji ih ne ispunjava, drže se grčevito truleži bračne forme zbog financija, djece, okoline ne razmišljajući o sebi i svojim potrebama... Nemojte zaboraviti da, kad se dvoje ljudi odluči na brak, u taj odnos kreću sami, bez djece. Ako odnosi u braku između dvoje ljudi ne funkcioniraju, tu djecu ne bi trebalo uplitati. Djeca ne bi smjela biti taoci lošeg braka. Takvu zajednicu je bolje prekinuti. Djeci trebaju sretni, a ne nesretni roditelji. Uostalom, srce ima svoje zakone, ono ne poštuje zakone države, srcu ne možeš narediti da nekoga voli cijeli život, to u stvarnosti ne postoji.

Naravno da je lijepo vidjeti kad se dvoje ljudi nađu i drže zajedno cijeli život kroz sve brodolome. Takvi su moji roditelji. Ja im u šali često kažem da su endemski primjerak - kazuje Saša Broz, kojoj smeta što se politika, odnosno Ustav, bavi pitanjima osobnih odnosa.

- Svi imaju pravo voljeti na svoj način. Sve dok mene nečije opredjeljenje ne ugrožava, ta osoba je slobodna živjeti kako želi i voljeti koga želi. Želim živjeti u društvu koje je oslobođeno takvih krutih formi i zato sam ponosna na Rijeku, koja je dala pedalu takvoj ideji - objašnjava Saša. Priznaje kako joj smeta i etiketiranje Saše Broz kao Titove unuke, a ne kao redateljice u prvom redu, kao kompletnog umjetnika koji ima neki svoj život i posao.

- Bila sam vezana uz pokojnog djeda i on mi nedostaje na dnevnoj bazi. Ne mogu ga procjenjivati kao povijesnu osobu. Neka njegovu ostavštinu procjenjuju povjesničari. Ali i njima je teško vjerovati jer se naša povijest često prekraja kako kome odgovara u određenom trenutku. Što se tiče etikete, zamislite da se svaki dan probudite i vidite u gotovo svakom mediju neki komentar. Moraš na to otupjeti. Drukčije bi bilo da se ne bavim javnim poslom. Činjenica da sam nečija unuka mi u poslu ne može ništa pomoći, makar ne mogu reći da nisam dobivala puno više prostora od kolega u medijima baš na račun toga - objašnjava Saša, koju posljednjih mjeseci prati više “prvih puta”. Nedavno je dobila ovacije za svoju prvu režiju opere, i to “Svijetlećeg grada”, Ive Lhotke-Kalinskog u svom matičnom teatru. Suradnja sa splitskim teatrom, odnosno režija predstave u toj kući, također joj je prva u životu, a na proljeće je čeka i projekt u Žar ptici u Zagrebu - adaptacija romana Jože Horvata “Waitapu”, prva adaptacija tog romana na kazališnim daskama.

Tajna crvene kade u kojoj nastaju sve priče

- Ne radim razliku između dramskih tekstova, onih dječjih ili opere. Moj odnos prema poslu je uvijek jednak, sve radim s jednakim, maksimalnim angažmanom i uvijek dajem 200 posto sebe - zaključuje Saša.

Žarko Radić (63), ravnatelj Drame u HNK Split, u predstavi “Libreto” tumači finog liječnika Mihovila koji bježi od važnih pitanja i važnih odgovora.

- Žena je tu, naravno, najveći problem, kao i inače - smije se Žarko, koji u predstavi ima i scene tučnjave.

- Uopće nije nježna prema meni. Ona mene maltretira, opali mi koju - objašnjava Žarko, koji je sretan zbog suradnje sa Sašom Broz. 

- Ona ima posebnu energiju, otvorenost prema svijetu. Svi surađujemo, nama ovo dođe kao psihoterapija! - kaže Žarko. Andrijana Vicković u predstavi tumači tri uloge - muškarca, zlostavljane žene, i onu najvažniju - usamljene spisateljice koja u crvenoj kadi piše o tuđim životima, ispija viski te jede goleme količine čokolade i kokica čime nadomješta manjak emotivnog života.

- Najteži mi je taj prijelaz iz zlostavljane gospođe u bolnici do usamljene spisateljice jer se radi o delikatnom stanju. Sviđa mi se taj almodovarovski štih predstave, ja sam tu uvijek u drugom planu, a to je udarac na glumački ego - smije se Andrijana, koja s nestrpljenjem, kao i ostatak ekipe, iščekuje 2. veljače kad je na rasporedu premijera “Libreta” na sceni Kazališta lutaka.

Nives: Vraćam se na TV, ali dotad me čekaju dvije premijere

Nives Ivanković (45) u HNK Split usporedno igra dvije predstave, odnosno imat će dvije premijere u sedam dana - u predstavi “Kontra progresa”, hvaljenoj crnohumornoj drami katalonskog dramatičara Estevea Solera, i “Libretu”.


- Poželjela sam se kazališta. Usporedno sam radila i u teatru i televizijske projekte, ali moje obaveze u kazalištu nikad nisu bile u pitanju. Televizijske kuće znaju da je HNK na prvome mjestu, tu imam već 21 godinu radnog staža - kaže nam Nives. 

Prva premijera joj je 24. siječnja, a premijeru “Libreta” igra 2. veljače. 


- Radim dvije potpuno različite uloge. Predstava ‘Kontra progresa’ jedan je jako zanimljiv, montipajtonovski tekst gdje igram u drugoj burlesknoj drami. Tumačim ulogu žene koja ne želi pomoći čovjeku kojeg je pregazio tramvaj. Umjesto toga ona se s njim raspravlja i govori mu da će ionako umrijeti. To je predstava koja govori o otuđenju, nerazumijevanju među ljudima. Stvarno se čini da je čovjek čovjeku postao vuk. Predstava govori i o našem planetu općenito, kako ga uništavamo i zagađujemo svojim nemarom. Ako barem jedan čovjek nakon predstave odbije uzeti plastičnu vrećicu u trgovini i uzme onu platnenu, smatrat ću to uspjehom - objašnjava Nives, koja kroz smijeh kaže kako u obje predstave glumi gospođe. 
- A što bih ja u ovim godinama nego glumila gospođe - smije se Nives dodajući kako je “Libreto” komorniji komad u kojem glumi violončelisticu. 
- Ona je žena liječnika koja ima ekskluzivan, ali stereotipan život. Dani su joj ispunjeni dosadom i monotonijom. Onda ona uzburka njihove živote muževom maštarijom, a to je, kao i san većine muškaraca, da bude s dvije žene. Krene čudan niz događaja u našim životima u kojima pokazujemo našu skučenost, anemičnost, zatvorenost... Ta maštarija nas vodi u druge izazove - objasnila je Nives ističući tekst Irene Škorić kao vrlo zanimljiv komad.

- Mislim da imamo nadarenih mladih pisaca. Nadam se da će naša publika, pogotovo ova srednje generacija, dobro prihvatiti ovu psihološku igru punu emocionalnih lomova - kaže nam Nives. 
Na pitanje kako stiže raditi na obje predstave istodobno kaže:

- Ovo je stjecaj okolnosti i moram priznati da sam iscrpljena. Mislim da ne bih opet ovo ponovila, osim ako ne moram. Ali svi me hrabre i govore mi: ‘Ti imaš tu snagu!’ Nadam se da publika neće primijetiti moj umor - priznaje Nives, koja ponekad ima samo nekoliko sati slobodno tijekom dana da nešto pojede i da se odmori.
- Obično nakuham spize za nekoliko dana tako da uvijek imam spreman ručak. Ili odem kod mame. Ne mogu ići po restoranima jer nemam sat vremena da čekam da mi donesu jelo - kaže Nives, koja pregovara i za nove televizijske angažmane, ali o detaljima popularna Seke Odak iz “Ruže vjetrova” ne može još govoriti.