U kina je 4. travnja došao film ‘Ufuraj se i pukni’ koji je oduševio kazališnu publiku. Ljubomir i Jan Kerekeš nadaju se uspjehu i na velikom platnu...
O NOVOM FILMU
Jan Kerekeš: 'Skoro svaki dan kažu mi da sam pljunuti otac'
Krešo je stariji brat koji ima grbu i višak samopouzdanja, a Kruno je onaj koji ne može normalno izgovoriti č,ž,š. Tek je saznao da nije prošao prijamni ispit za šumarstvo. Radnja je to filma “Ufuraj se i pukni” u kojoj glume otac i sin, Ljubomir (59) i Jan (31) Kerekeš.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:22
Kako ste došli do ideje da materijal koji ste igrali na pozornici osvane na filmskom platnu?
Jan: Kad sam to predložio, tata je rekao: ‘Čekaj, pa ne znam imaš li ti taj novac?’. Ako imamo sposobnost tijekom jedne predstave u sat i pol 200 puta nasmijati publiku, 300-400 ljudi u gledalištu, onda sam na dobrom tragu nekoga moga humora i funkcioniranja po pitanju nasmijavanja publike.
Ljubomir: Kako bi rekao čovjek na početku, ‘kako ni Janu, tak’ ni meni vrag nije dal mira’, pa smo onda preko Kerekeš teatra počeli razmišljati o tome da se možda bacimo u te vode i probamo napraviti hrvatski film i komediju. Manje-više bili smo ponukani činjenicom da nedostaje hrvatske filmske komedije, a isto tako materijal s kojim smo raspolagali debelo je ‘provjerila’ kazališna publika preko istoimene predstave.
Kad je Jan došao s odlukom da bi krenuo vašim stopama, kako ste reagirali i koji su bili savjeti?
Ljubomir: Iskreno, malo je začudnosti. Ovo je prokleta profesija da se razumijemo. To dragi Bog da, usadi to u čovjeka ili ne. Pitanje same Akademije je pitanje svojevrsne nadogradnje i konkretnosti u toj čovjekovoj odluci da se bavi glumom, to sam u Janu prepoznao i prije nego što je izrazio želju da bi upisao Akademiju. Puno ljudi me pitalo da koga sam zvao, namještaljka, ali uopće se o tome ne radi. Ali evo bit ću slobodan i reći: ‘Kako dragi Bog da na tom prijamnom, putem te emisije i svega toga skupa, tako i bude’. Prema tome, ako doista jesi za to, siguran sam da ljudi nisu blesavi i prepoznaju to tvoje unutarnje i to što daješ na van i to bi trebalo biti dosta.
Snimali ste devet dana. Koja će ti biti najupečatljivija anegdota sa snimanja?
Jan: Predzadnji dan, kad je za stol sjela cijela ekipa sa snimanja, bilo nas je 16-17, svi smo se pogledali i rekli da sutra pada kiša. Dotad smo imali osam sunčanih dana, a sad nam pada kiša kad trebamo snimati eksterijer ispred kućice na Dravi i nakon toga se preseliti u kućicu koja ima dosta loši krov pa bi se ta kiša čula na mikrofonu. Rekli smo: ‘Dečki, slažete li se da sve snimimo u jednom danu’. Dakle, da snimamo nekih 13 sati u komadu i onda idemo na predstavu, pet sati nas nema jer smo na predstavi i vraćamo se od 23 do pet ujutro. Svi smo se pogledali i rekli: ‘Da, hajdemo u komadu’.
Jeste li bili u situaciji kad ste sinu dali profesionalnu kritiku?
Ljubomir: Baš i ne, jer posjeduje dozu tvrdoglavosti tako da u mnogim segmentima i sebe prepoznajem u tim situacijama, ali kad idem malo listati po samom sebi i vraćajući se u prošlost, možda ni ja ne bi dogurao dokle sam došao kao glumac. Tako da odobravam tu tvrdoglavost, možda me tu i tamo koji put zasmeta, ali nikad nismo imali problema.
Ljubomire, kako biste opisali sina. A vi, Jane, oca u svega tri riječi?
Ljubomir: Jan je veliki poštenjak, senzibilac i oličenje dobrote. Rekli bismo ‘dobar dečko’.
Jan: Profesionalan, jako senzibilan, izdržljiv. Nekad mu se čudim s obzirom na godine, mislim, ja ga znam od rođenja. I ima nevjerojatnu kondiciju. Jako je izdržljiv i sa svih tih aspekata mi je uzor.
Koje tatine uloge pamtiš i omiljene su ti?
Jan: Počevši od kazališta jer sam ga u kazalištu gledao prvo, tamo definitivno ‘Jedermann ili Vsaković’ čiji sam si monolog uzeo za Akademiju dramske umjetnosti. Bilo je tu u kazalištu još sigurno desetak uloga, jedna od njih je i predstava ‘Dimnjačar’ koju tata već igra 27 godina i sad se bliži 1300. izvedbi. To su neke predstave koje, kad ih se pogleda, svatko poželi biti glumac jer se s lakoćom glumi. Što se tiče filma, to je sigurno uloga Aleksa u filmu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, a nakon toga i film ‘Bogorodica’, gdje sam ga prvi put vidio u nekom ozbiljnom svijetlu.
Kako najviše volite provodite vrijeme zajedno?
Ljubomir: Ribolov apsolutno, ali za to nemamo vremena. Jan i ja volimo se izguštati i odemo na lokacije koje su preživjele civilizaciju. Stavimo na dvije ciglice neku rešetku, okrenemo neko krme ili nabodemo komad jegera. Preferiramo noćni ribolov i onda tu stvarno uživamo u tim ptičicama, zvjezdicama u noćnoj atmosferi, javljanjima divljih svinja i svega toga skupa, a naša šutnja onda sve govori.
Što kažeš na komentare: ‘Ajme, pa isti si otac’?
Jan: To mi je najbolja rečenica koju čujem. I čujem je svaki drugi dan po nekoliko puta. Prvo se krenem zezati i kažem: ‘Znači nije poštar u pitanju?’ Tako da osim što je fizionomija tijela očito napravila svoje, drago mi je da tu ima i mame i tata. Mama je zgodnija (smijeh). To je normalno i čudno mi je kad ljudi misle da će nekom takvom vrstom komentara u meni proizvesti neko čuđenje, negodovanje ili čak neku moju negativnu reakciju. Ne, dapače, meni je to kompliment. Drago mi je da nisam na poštara.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
