Jadranka Đokić: 'S godinama sam si sve opuštenija i bolja'

U novoj HRT-ovoj humorističnoj seriji 'Ko te šiša' Jadranka Đokić (36) ujedinila je glumačke snage sa Ksenijom Marinković (51).

Njihove prepirke i svađe s vlasnikom konkurentskog salona, kojega glumi Željko Duvljak, a pomoćnik mu je Žarko Potočnjak, gledamo u prvoj epizodi 7. siječnja.

U seriji 'Ko te šiša' glumite frizerku, jeste li ikad pokazivali sklonost prema tom zanimanju?

U pripremnoj fazi serije, osim što smo čitali tekstove svih epizoda, prošli smo i mali tečaj friziranja s Elom Milković i Snježanom Raguž koje se brinu o našim licima i frizurama u seriji. Upoznale su nas s našim budućim alatima: četkama, škarama, viklerima, folijama...

3

Ženski dio ekipe ima većeg iskustva s frizerskim salonima i poslom koji se tamo odvija pa smo vrlo spretno usvajale pokazano.

Doduše, ništa od toga stručnog znanja nije potrebno u kreiranju Lili koju igram u seriji jer ona želi biti zvijezda i potpuno je nezainteresirana za rad u salonu pa sve što treba odraditi, uz neku ispriku, uvali sestri. Kao djevojčicu zabavljalo me raditi frizure lutkicama i na tome je stalo što se tiče sklonosti prema friziranju.

Jeste li stilistički kliknuli sa Ksenijom Marinković?

Apsolutno! Mama Božica je prvi uzor. Lili je na sliku i priliku Božice. U stilističkom smislu obje njeguju krilaticu - više je više.

Uspješno balansirate između filma, kazališta i televizije. Koja je formula?

Volim različite medije. Obožavam atmosferu seta, a teatar je moj dom, moja konstanta. U toj mijeni održavam vlastitu alertnost i svježinu. Taman kada poželim promjenu, Svemir učini sve da do nje i dođe.

Kako vam je to pošlo za rukom? Držite li se nekih formula ili slušate šesto čulo?

Vodim se time da ništa ne moram. Stoga radim ono što me zanima. Vjerojatno imam i sreće pored toga što radim više od 15 godina, pa i stečeno iskustvo valjda igra neku ulogu osim instinkta.

Mnogi vas pamte i kao sestru Helgu iz ‘Naše male klinike’? Veseli li vas to ili vam smeta?

Puno je vremena prošlo od zadnjeg dana snimanja te serije. Do danas se ona nije prestala emitirati, tako da je ljudi nisu imali priliku zaboraviti. Imaju osjećaj da se čak i dalje snima. Klinci koji su je gledali sada su odrasli, a neki novi klinci rastu gledajući je. Drago mi je kad vidim da nešto što sam radila u ljudima izaziva lijepe emocije, dragost i veselje. Ako uspijem ljude bar malo oraspoložiti, nasmijati ih i rasteretiti  - ja sam sretna. Nadam se da će to dobiti i s našom serijom ‘Ko te šiša’.

'Fine mrtve djevojke' su vas lansirale u zvijezdu, je li vam to pomoglo poslije u dobivanju angažmana?

Sigurno da me upravo taj prvi film učinio vidljivom u filmskom svijetu, a uloga poslije njega bilo je onoliko koliko ih je meni bilo namijenjeno. To nije neki prevelik broj, ali stekla sam dragocjeno iskustvo. Nadam da će mlađe kolegice imati više prilika.

Jeste li ikad razmišljali o karijeri izvan Hrvatske?

Ozbiljno - ne.

Koja vam je najzahtjevnija uloga i zašto?

'Psihoza' Sarah Kane koju sam radila s Božidarem Violićem. Tko je čitao komad, bit će mu jasno zašto. Ukratko, pokušaj ulaska u bol i um osobe koja je već odlučila oduzeti sebi život, iznijeti to djelo koje je Sarah posljednje napisala bilo je poniranje i u moje tamne predjele. “Pluća”, predstava koju igramo Amar Bukvić i ja, donosi cijeli život jednog para sa svim usponima i padovima, psihofizički jako zahtjevna. U predstavi “Tri zime” sam u jednoj autsajderskoj, usamljenoj poziciji od početka do kraja. Začuđeni i nemoćni promatrač, svjedok tektonskih promjena u obitelji i promijenjenom načinu razmišljanja. Nezahvalno je izdvajati jer je svaka uloga odgovornost i zahtjevna je na svoj način.

Koliko su vam bitne glumačke nagrade?

Prošle godine imala sam čast primiti godišnju nagradu HNK - Milu Dimitrijević, na međunarodnom kazališnom festivalu Teatar fest Petar Kočić dobila sam nagradu za najbolju glumicu za predstavu ‘Pluća’, nagradu čitatelja Slobodne Dalmacije na Marulovim danima za najbolje glumačko ostvarenje u predstavi ‘Tri zime’ i drago mi je. Laska mi ih dobiti, ali ne zanosim se njima. I s nagradama i bez njih, opet sam na početku i dajem najbolje od sebe.

Što vam je draže - kazalište, film ili televizija i zašto?

Kroz svaki medij uvijek je to potraga za smislom u besmislu i besmisla u smislu. Dobar balans kazališta i snimanja mislim da bi svaki glum/ac/ica potpisao. Ja sam ozbiljno zaigrana u svom pozivu pa to može i u jednom i drugom smjeru, po potrebi. U čemu me ljudi radije gledaju je druga stvar. Samu sebe ne ograničavam.

Već 13 godina sinkronizirate crtiće. Je li vam zahtjevnije od ostalih uloga?

Obožavam crtane filmove, oduvijek. Jako me veseli ući u studio gdje me nitko ne gleda, nego me samo sluša. To valjda ide iz djetinjstva jer su mi glasovi glumaca bili važni. Nosili su boju, miris, emocije, kovitlali maštu, ma cijeli svemir. I dan-danas kada razgovaram s recimo Rališem, Duvnjakom, Valentićem i još mnogima, stoji u malome mozgu topla memorija na njihov glas i likove koje su ozvučili.

Tehnički gledano, zatvoren si u studiju u kojemu nedostaje zraka pa se brže umaraš. U slušalicama čuješ originalni glas i kreiraš svoju autentičnost dok paralelno gledaš usta lika iz crtića da bi se riječi koje izgovaraš donekle poklopile s mimikom lika. Uz sve to još i čitaš tekst s papira i preznojiš se da sve to zadovoljiš, ali to je sve nebitno kada znaš da radiš za one najmlađe i koliko to znači. I još k tome među prvima pogledaš crtani film!

Jeste li kao djevojčica sanjali o glumačkom pozivu?

Nije mi bilo ni u primisli. Nitko nije želio biti glumac ili glumica u mojoj školi. Kao da to ne postoji. Upis u dramski studio je zamirisao na nešto veliko i važno u našim životima, ali i dalje nerealno. Kao da gluma nije nešto što se studira. Razmišljala sam o studiju ekonomije, da bih na kraju otišla na prijamni španjolskog jezika (utjecaj prvih sapunica na našoj televiziji), a potom i logopediju - s kojom bih sigurno bila sretna, pogotovo sada kada slušam o deficitu logopeda. Očito je gluma za mene neizbježna, kamo god uzmicala i vrludala, moj put me našao.

Po čemu pamtite djetinjstvo? Koliko poželite odmor u Puli dok radite u Zagrebu?

Razno ga pamtim, kao i sjećanje na svako odrastanje lijepo uvijek prevlada. Ljetos sam imala potrebu otići na mjesta najranijeg sjećanja, kada sam imala godinu/dvije. Mjesto gdje sam prvi put pala i raskrvarila dlan - kao podsjetnik zauvijek nosim ožiljak na dlanu desne ruke, livada visoke trave gdje sam se skrivala, Kaštel gdje su prve fotografije nastale. 

Otišla sam najraniju sebe posjetiti u prošlost. Sad takva mjesta imam po Zagrebu, koji je postao i moj grad. Nije da u njemu samo radim, tu živim i uživam. Ali pogled na more i vrijeme provedeno s najbližima neprocjenjivo je za dušu.

Kako se opuštate u slobodno vrijeme i imate li ga uopće? Putujete li često, pune li vas putovanja?

Toliko malo imam slobodnog vremena da ne znam što bih vam odgovorila, osim da se trudim odspavati kvalitetno da se tijelo i mozak resetiraju za sljedeći radni dan. Privatno putujem premalo, ali poslovno češće. Dobro mi dođu ta putovanja. Svako izmještanje, pa čak i onda kada mi se baš ne da, donese odmak i vrati me na mjesto. Obično na tim putovanjima nađem slobodnog vremena za sebe i pokušam osjetiti grad hodajući ulicama, posjetim muzeje, promatram ljude, tržnice... Sve to s drukčijom pozornošću nego kod kuće.

Kako se rješavate stresa? Bojite li se starenja?

Maknem se od ljudi i radim stvari koje me ispunjavaju. Bilo da je to šetnja šumom, slušanje glazbe ili čišćenje stana. Bojim li se starenja? Ne mogu reći da me opterećuje ili prestravljuje. Prihvaćam starenje i sve što ono nosi kao prirodni i neizbježan proces. Uostalom, pitajte me za deset godina. Vjerojatno nije lako stariti, pogotovo u ovom vremenu u kojemu su mladost i savršenstvo imperativ, a žena je jako objektivizirana u medijskoj kulturi. Ja sam sebi s godinama sve potpunija, opuštenija i bolja.