'Ivo je bio krvoločni zaje*ant i bećar, uvijek spreman na sve'

Samo četiri godine nakon što se prvi put pojavio na filmu, uloga Netjaka iz 'Velog mista' Ivu Gregurevića svrstala je u sam vrh hrvatskog glumišta. U kultnoj seriji igrao je sa Špriom Guberinom, Borisom Dvornikom, no vječiti uzor i idol bio mu je Fabijan Šovagović. S njim je Gregurević igrao u filmu Branka Schmidta 'Sokol ga nije volio', a na Puli 2015. dobio je i nagradu 'Fabijan Šovagović'.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:58

Video: Almir Panjeta/PIXSELL

Status velikana našeg glumišta donijela mu je uloga razbojnika Jove Stanisavljevića Čaruge, slavonskog Robina Hooda, u filmu Rajka Grlića 'Čaruga' gdje je Ivo glumio s Šovinim sinom Filipom. Uloga je to koja ga je zauvijek obilježila, u toj mjeri da su ga godinama kasnije oslovljavali s Čaruga. Redatelj Rajko Grlić, koji za svoj rad ima stotinjak međunarodnih nagrada, prisjetio se kako je počelo njihovo prijateljstvo.

Kad ste i gdje upoznali Ivu Gregurevića?

Znao sam ga još kao studenta, a prvi put smo radili zajedno kad sam režirao svoj prvi engleski film 'That Summer of White Roses'. Snimali smo ga na Mrežnici kod Karlovca. Ivo je igrao malu ulogu,  njemačkog oficira. Imao je samo dvije, tri scene. To je bio naš prvi radni sastanak, naša prva suradnja. Izabrao sam ga na castingu i nismo se tada još družili. Naše prijateljstvo je počelo puno kasnije, s 'Čarugom'.

Je li odmah ostavio snažan dojam na vas?

Bio je vrlo precizan, već tada vrlo zatvoren. Znao je čuti što mu se kaže, učini ono što mu se govori. Uloga njemačkog oficira je bila mala uloga u kojoj nisam mogao prepoznavati njegov talent, niti ga je on mogao ispoljiti. Zapamtio sam ga kao čovjeka s kojim je bilo lijepo komunicirati na setu. Ni po čemu drugome.

Jeste li pratili njegov rad prije nego ste mu dali glavnu ulogu u 'Čarugi'?

Jesam, ali to nije utjecalo na odabir za glavnu ulogu. Ivo je dotad igrao gastarbajtere, male seljake u velikom svijetu, zbunjene karaktere, ljude koji se pokušavaju snaći u tuđini. Čaruga je bio sve obrnuto od toga, galamdžija, veseljak. Suprotnost svemu što je Ivo do tada pokazao, tko je i kakav je kao glumac. Zvao sam ga na probno snimanje i nakon puno probnih snimanja je dobio ulogu.

Zašto ste ga, kao suštu suprotnost, odabrali za Čarugu?

Imao je to promoćurno lice koje je govorilo da se iza maske svašta može skrivati. Kao da je u sebi imao puno više od tih izgubljenih mladića koje je igrao. Zato sam se odlučio i krenuo u probna snimanja. Ona uostalom i služe zato da iz glumca crpite sve moguće, tjerate ih gore dolje, da budu glasni i tihi, da vidite njihov glumački raspon.

Rekli ste da ste odradili puno probnih snimanja. Bili ste baš uporni da iz Ive izvučete razbojnika Čarugu?

Čaruga leži na glavnom liku. Ima tu svašta unutra, puno likova, ali ako milimetarski promašite glavno lice, nema filma. Za sve svoje filmove, glumce mučim strašno i dugo. Jako teško se odlučujem na finalnu podjelu uloga, jer kad to jednom napravite, napravili ste pola filma. Zato to kod mene traje nekoliko godina. S Ivom nije trajalo toliko, ali jest s njegovom damom iz filma, Enom Begović. Dvije godine sam potrošio da nađem glumicu koja to može igrati.

Na tom filmu je počelo vaše prijateljstvo s Ivom?

Tijekom rada na Čarugi i nas dvojica smo se počeli upoznavati. Ne možete samo doći na snimanje i reći glumcima 'Izvolite, radite'. Vrlo polako se otvarao, morao je biti 100 posto siguran da znate što od njega hoćete i da znate kako ćete komunicirati s njim. Tek tada bi se otvorio. Kao što svaki dobar glumac ima oko sebe desetak zaštitnih slojeva, tako i redatelji moraju znati polako skidati sloj po sloj i doći do onoga što ga zanima.

Je li vam tijekom tih mnogobrojnih probnih snimanja ikad rekao 'Dosta, više. Koliko još?'

Nije, glumci to ne rade. Stalo im je do uloge i spremni su ponavljati koliko god treba. I to nisu samo ponavljanja, to su varijacije riječi i pokreta, da se vidi što se sve može napraviti iz uloge. Nećete sve to upotrijebiti u filmu, ali morate vidjeti do kuda glumac može ići, koji mu je raspon. To su neprirodne situacije, dovodite glumca u nešto što nije prirodna scena, on vam se želi svidjeti, vama je to pomalo neugodno. Nikad to nije prirodna situacija, ali se čovjek trudi napraviti je što prirodnije može.

Kakav je Ivo bio na snimanjima?

Jako koncentriran. Tad sam mu počeo otkrivati da je on dječak iz Mahale koji je odrastao na kaubojskim filmovima, koji je sanjao da jednog dana jaše, puca, ima lijepe žene oko sebe, da ih ljubi, bude i zao i dobar, sve što su u vesternima, junaci njegovog djetinjstva mogli biti. I baš kako je Čaruga bio sastavljen od desetak različitih karaktera unutar samog sebe, bio je lopov koji je često ulazio u druge karaktere, od gospodina do uličnog prosjaka, tako je i Ivo malo po malo otkrivao svoje snove iz djetinjstva. Polako smo sve to, san po san, slagali u ladicu čudesnog Čaruge koji je na van harao. Taj film i uloga Čaruge bila je najbliža onome što je Ivo bio, a što je skrivao.

Galamdžija i emotivac?

Veseljak, prepun jakih i jednostavnih sentimenata. Na van je izgledao strašno tvrdo i zatvoreno. Kao sirovina koja ne komunicira ni sa kime. Iznutra je bio sentimentalan čovjek, spreman na igru, na veselje. Bio je bećar.

Neki glumci u pauzama snimanja ponavljaju tekst, drugi se druže, zabavljaju. Što je radio Ivo?

Uvijek se koncentrirao jer je jako ozbiljno shvatio tu ulogu. Ne znam je li mu to bila prva glavna uloga. Ako i nije, malo je glavnih rola igrao prije Čaruge. Izvan seta je znao popiti, družiti se, svirati, pjevati ali kad je radio, radio je s velikom ozbiljnosti. Snimanja i vojska su zapravo duga čekanja da se nešto dogodi u kratkom vremenu pa se onda opet dugo čeka. I tu se glumci često izgube, izgube koncentraciju, zabave se nečim drugim da im prođe vrijeme. Ivo je na 'Čarugi' bio jako koncentriran na to što radi. I ništa mu tijekom snimanja nije moglo omesti koncentraciju.

Ni znatiželjni mještani? Kako su ljudi reagirali kad bi ga ugledali da snima?

Snimali smo tri mjeseca, 50-tak radnih dana. Osim jedne scene, početne koja se snimala na poljima kod Vinkovaca, eksterijere smo manje-više snimali u Crnoj mlaki i okolici, jedan dio u Varaždinu, drugi u Zagrebu. Radili smo većinom na izoliranim mjestima, no kad smo snimali u Varaždinu ljudi su nahrlili na Trg i prilazili mu. Već je bio poznati glumac, jako drag ljudima i to se osjetilo.

Je li popričao s ljudima ili je razmišljao samo o snimanju?

Prema svima je bio isti. Nije bio ljubazan prema jednome, a obijestan prema drugome. Bio je čovjek koji se sa svakim razgovarao na isti način. On je dijete iz Donje Mahale, koje je raslo u siromaštvu i nije imao potrebu pokazati da je drugačiji od ostalih. Pričao je s ljudima, bio je jako normalan i pristupačan.

Kako ste se vi kasnije osjećali, znajući da mu je baš lik Čaruge donio status velikana?

Niti je on, niti sam ja, snimajući film, to znao. Išli smo raditi nešto u što smo vjerovali i mislili da znamo to napraviti. Jako smo se veselili tom filmu. Kad smo završili, otišli smo na piće, bilo je vrlo kasno. Završili smo u Crnoj Mlaki i otišli u Zagreb. Sjeli smo u neki kafić, a onaj šutljivi i zatvoreni Ivo je rekao „Hvala ti što si mi dao da igram Čarugu“. Nikad kasnije o Čarugi nismo pričali no u mnogim mi je situacijama dao do znanja da mu je to najdraže što je igrao, da je to najbliže njegovim dječačkim snovima. Rekao mi je i da su za vrijeme rata kod Vinkovaca s obje strane fronte bile čete, i srpske i hrvatske, koje su se zvale Čaruga.

Je li točno da je onaj njegov smijeh na kraju filma – Ivina improvizacija?

Ne, taj smijeh je bio napisan u scenariju. Nisam od improvizacija, jako dugo probam s glumcima i tad je moguće milijun improvizacija, dopisivanja teksta, brisanja. Svi zajedno pričamo o probama, ali kad se jednom tekst zaključa, bude malo improvizacija. Držim se priče. Cijeli film je građen na tom smijehu na kraju filma i to nikako nije improvizacija.

Kakav je Ivo bio privatno?

Veliki veseljak, iako nije bio egzibicionista koji mora zabavljati cijelo društvo. Nije spadao među glumce koji imaju veliku potrebu da se iskazuju, da vode. Bio je miran ali s druge strane krvoločni zaje*ant. Imao je potrebu za veseljem, da se nasmije na nečiji račun, volio je popiti, bio je pun života. Kad ga čovjek vidi onako mrgudnog, nikad ne bi rekao.

Zašto je stavljao tu masku mrguda?

Ljudi imaju različite razloge i načine s kojima se brane. Bio je jako popularan i da je imao drugu masku možda ne bi bila toliko učinkovita. Mislim da se tako branio od svijeta. On nije dao u svoju intimu. To što mu sad izvlače žene i djevojke s krivim podacima je baš ono protiv čega se borio. Nije dao da se ulazi u njegov život. Njegov moto je bio 'Film je film, kazalište kazalište, a moj život je samo moj život.'

Kako su izgledala vaša druženja? O čemu ste pričali?

Znali smo zajedno večerati, i kod nas i kod njega, pričali o svemu, ali mislim da je razgovor o tom dijelu njegovom života svetogrđe. Barem sto puta je rekao da želi da ga se pamti po filmovima. Čeprkati sad po našim sjedenjima, razgovorima, našim kobasicama i čvarcima, ne bi bilo fer prema njemu.

Koju ste Ivinu osobinu najviše voljeli?

Tu ogromnu energiju koja je čučala u njemu. Čovjek ne bi rekao da iz njega takva energija može izaći. Ponekad na filmu, a ponekad i u životu. Ja to zovem slavonski duh, ali to nije samo to. To je bećarstvo.

Tek sad u javnost izlazi da je volio pomagati ljudima. Je li bio osjetljiv na nepravdu, siromaštvo, suze?

Mislim da je, i to jako. I ta njegova vezanost za Mahalu, za Orašje, potreba da toj sredini da festival, da im dovodi ljude, da im učini veselje, zadovoljstvo, da sve to ide iz te njegove velike emotivnosti. Divno je on sve to organizirao, pune dvorane, ljudi gledaju filmove s ogromnom strašću, livade uz Savu na kojima gore vatre, ljudi jedu, piju, orkestri sviraju. Dragi ljudi, veseli što ste im došli u goste, sretni što i oni s vama nešto mogu podijeliti.

Je li bilo šanse da pored Ive mještani 'ganjaju' druge glumce? Da ih pozivaju doma?

Vjerojatno su to doživljavali popularni glumci, mi redatelji nismo. Glumci koje gledaju na televiziji, popularna lica s malih ekrana sigurno jesu. Ali tamo je sve bilo podređeno Ivi, dolazilo se zbog Ive. Nitko nije došao pokazati sujetu i šetati od kuće do kuće. Dolazilo se pomoći Ivi da napravi veselje.

Zašto nije htio ući u politiku?

Jer je bio pametan čovjek. Koji pametan čovjek ide u politiku? On je imao svoj zanat. Jeste ikad vidjeli da netko tko je dobar u svom zanatu ide u politiku?

Jesam, kako ne? Boris Dvornik, Boris Buzančić…

To su bili nacionalni zanosi, a zapravo su bili očajni političari. Ušli su, istina, u politiku, ali tek kad više nisu imali glumačku energiju. Ivo ju je imao. Kad glumac jednom uđe u politiku gotovo je s glumom. Izgubi se nevinost igranja. Nikad nisam vidio da se netko iz politike vratio u glumu. Otišla baba s kolačima.

Čaruga je definitivno uloga njegovog života, no nakon nje je odigrao više od 60 filmskih uloga. Je li ijedna od njih, po vama, bolja, njemu bliža?

Nisam ga vidio u ulozi koja mu je bliža. Neukusno je od mene da kažem kako mu je to najbolja uloga, ali mislim da je. Najbliža mu je. Nemam uvid u svih njegovih 90 uloga, vidio sam valjda 20. Pamtim ga iz tih ranijih dana, kao novo lice koje je zaigralo kod Bogdana Žižića kao zbunjeni provincijalac, lik kakve je uvijek igrao. Kao promoćurnog mladića, koji će se već snaći u svijetu. Tipski su ga već počeli stavljati po filmovima. Zadnjih godina počeo je igrati očeve takvih tipova. U cijelom tom luku, Ivo je uvijek bio isti i uvijek različit, što je rijetko i teško za glumca. Materijal je bio Ivo, a on je s neobičnom preciznošću na taj materijal stavljao karakteristike tih likova. Očeve, namrgođene ljude, uvijek ljute… Unatoč velikom opusu, mislim da mu je Čaruga najbliži.

Je li njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za hrvatsku kulturu?

Hrvatska nema puno filmskih glumaca. Ivo je jedan jedini koji je igrao u kazalištu, dok nije dignuo ruke od njega, a istovremeno bio jedinstveni filmski glumac. On je bio taj, on je bio to lice koji je u Puli od šest filmova imao četiri, pet uloga. Točka oko koje se vrtio svaki casting hrvatskog filmova. Ja sam samo dvaput radio s njim, ali to nas nije spriječilo da se vidimo jednom godišnje, ili u dvije godine. Ili dvaput u jednoj godini. Mislim da hrvatski film dugo neće imati svog glumca. To je bio Ivo, a to je rijetka pojava.

Po čemu ćete ga privatno pamtiti?

Ne dam ni trunčicu privatnog jer bih time uvrijedio Ivu. Pamtit ću ga po veselju koje je iz njega izlazilo ali samo u jako zatvorenom krugu. Između četiri zida. Takav je bio.